Večer za pamćenje

Bravo, bravo, bravo! Čak i prekaljeni slušatelji nisu možda zapazili suzu koja im je nehotice klizila niz obraz s vanjskog ruba oka. Ah te čari žive izvedbe, ma kako okorjeli slušatelji bili. l sve to za živu izvedbu Verdijeva Rekvijema u sklopu ciklusa Lisinski subotom pod vodstvom Ivana Repušića. Okupio je ponajbolje, i na pravi način, u trenutku izvedbe, uređene snage predstavio u impozantnoj, dirljivoj i napetoj izvedbi velikoga dramaturškog luka. A ako se ponovno može upotrijebiti izrabljivana riječ karizma, onda je negdašnji đak kao i njegov učitelj, brz na misli, zacijelo ima i pametno, da se ne kaže pametnije, koristi. Pokazalo se to na koncertu u spomen na desetu godišnjicu smrti i u još živu sjećanju na dirigenta Vjekoslava Šuteja, za bliski, a vrlo širok krug zvana Điđi.

Obilježavanje desete godišnjice smrti i živo sjećanje na dirigenta Šuteja / Snimio Tugomir Hrabrić

Nisu izvedbe jednog od kapitalnih Verdijevih djela, Messa da Requiem, toliko česte koliko možda mislimo, kao što možda mislimo da sve znamo napamet očekujući neki prijepis s brojnih snimki ili iz vlastitih vrlo nepouzdanih sjećanja. U svoju rezervu najboljih sjećanja možemo pohraniti izvedbu 14. prosinca ove godine u dvorani Lisinski, izvedbu koja je zarobila pažnju od jedva čujna početka do odzvona zadnjeg stavka Libera me. Ponekad se, kao tada, sve što čini potresni doživljaj čini izlišnim objašnjavati. Kreće se ni iz čega i gubi se u nekim nedokučivim sferama. Sve se moglo čuti u cjelini i u detaljima. Detaljima poput četverolista potpuno različitih vokalnih solista: sopranistica Krasimira Stojanova, mezzosopranistica Elena Židkova, tenor Tomislav Mužek i bas Marko Mimica, koji su se stopili u odličnu cjelinu. Već je intenzivan i kontroliran nastup tenora na početku najavio da svi odreda misle ozbiljno. Još mlad bas Mimica nadasve je suzdržan i u tome sugestivan, pa dvojac ozbiljno „ugrožava“ ženski dio solističkog kvarteta iskusne Krasimire Stojanove i nedosanjane i nedefinirane boje mezzosoprana Elene Židkove. No kvartet štima, a Recordare soprana i mezzosoprana nosi sama sebe.

Zarazni entuzijazam goranovaca i zvučne profesionalce Zbora Opere HNK zborovođa Luka Vukšić uzorno je spojio u kultiviranu cjelinu bez šavova koja ne razlikuje profesionalce i srčana htijenja amatera. Osobita je, prozračna i, popularno rečeno, transparentna bila dvostruka fuga stavka Sanctus, koja se gotovo redovito ne razumije jasno. Ali ovoga puta svaka čast, mlada i stara gospodo! U izvedbi za pamćenje bilo je još rijetkosti. Ivan Repušić nije nimalo zanemario ulogu orkestra. Dapače, uklopio ju je na najbolji način u impresivnu cjelinu. Zagrebačka filharmonija kao da je priliku jedva dočekala pa je maksimalnim angažmanom parirala navodno uvijek dominantu Verdijevu vokalnom slogu. I tako su postali gotovo opipljivi svi slojevi grandioznoga djela. Repušić, čiji se sasvim poseban diplomski koncert mogao upamtiti prije dvadesetak godina na istome mjestu, izrastao je u posebna dirigenta koji ima svoje mjesto na široj sceni i koji u zadanom trenutku ne iznevjerava autora, a mnogoljudnom ansamblu daje nesvakidašnji poticaj. Pomno pročitani elementi djela za koje bi se nasljednici mediteranske kulture kladili da ga nekako znaju, spojili su se u zadivljujuću cjelinu koja je ostavila slušatelje bez daha, prikovane za sjedala. Ostao je samo iskreni bravo svim izvođačima sa svim mogućim i nemogućim zamjerkama i Repušićev dostojan spomen Verdijevu djelu, učitelju Šuteju koji ga je prepoznao i nesebično „pogurnuo“ i na kraju dragocjena uspomena slušateljima.