Putopisno remek-djelo

Jorgos Teotokas (1905–1966), jedan od najvažnijih grčkih pisaca 20. stoljeća, početkom 1960. putovao je zemljama Bliskog istoka, a u ljeto te godine posjetio je Svetu Goru. Zapise s dojmovima s tih putovanja objavljivao je u dnevnom i periodičkom tisku, a poslije ih je, donekle dorađene, sakupio u knjizi Putovanje na Bliski istok i Svetu Goru, koja je potkraj 2018. objavljena u izdanju splitske Naklade Bošković i odličnome prijevodu Luke Vukušića.

Prev. Luka Vukušić, Naklada Bošković, Split, 2018.

Knjigu otvara zapis o Egipćanima u kojemu Teotokas opisuje podijeljenost tamošnjeg pučanstva u četiri grupe: muslimansko stanovništvo koje negira povezanost s drevnim Egipćanima smatrajući se Arapima, muslimane koji dopuštaju mogućnost da je njihov narod nastao miješanjem Arapa s potomcima drevnih faraonskih Egipćana, Egipćane obrazovane u Europi koji se smatraju Mediterancima i osjećaju se bliži Grcima i Talijanima nego Arapima te Kopte u kojima Teotokas prepoznaje predvodnike egipatskog nacionalizma i koji se smatraju autentičnim potomcima faraonskog naroda, „koji je u rimsko doba prihvatio kršćanstvo, a poslije se opredijelio za monofizitizam, da bi svoju posebnost odvojio od pravoslavnog Bizanta“. U takvoj izmiješanosti i heterogenosti Teotokas prepoznaje bogatstvo, ali vidi i opasnost, zbog razjedinjenosti i slabe obrazovanosti kao podloge održanju diktatorskih režima i političkih nesloboda. U nastavku Teotokas donosi kratku rekonstrukciju povijesnih veza između Grčke i Egipta, s naglaskom na utjecaju starogrčkih filozofa na razvoj arapske filozofije i znanosti, te registrira uočljive elemente helenističke umjetnosti prisutne na spomenicima Kaira i Aleksandrije, ali i Damaska i Bejruta. Upravo u tim vezama on vidi važan čimbenik nužnosti tješnje suradnje između tadašnje Grčke i arapskih zemalja, ali izražava bojazan da, zbog izrazite usmjerenosti zapadnoeuropskim zemljama, ta suradnja neće biti dostatno njegovana. Tako Jorgos Teotokas zapravo pokazuje svestranost svoje znatiželje; on Bliskim istokom ne putuje kao turist, da bi vidio što više i obogatio iskustvene kapacitete, nego putovanje koristi za analizu, vuče poveznice između nekada i sada, između svoje domovine i prostora koje posjećuje te razmišlja o mogućnostima suradnje i pravcima razvoja. Izmještenost u njemu budi intelekt, a ne samo emocije, i za razliku od suvremenih putopisaca koji sebe stavljaju u prvi plan pa putujući svijetom „putuju i svojom nutrinom“, Teotokas sebe, svoju osobnost, izostavlja iz svog putopisnog rukopisa fokusirajući se na aspekte izvanjskoga, ponajprije one društveno-socijalne, uz, naravno, umjetničku baštinu. I u tom izostavljanju osobnoga i usredotočenosti na izvanjsko prepoznaje se razlikovnost u odnosu na današnju narcističku kulturu; dok suvremeni putopisci sve uočeno provlače kroz osobni filtar i tekst zasnivaju na sebi i svojoj doživljajnosti, Teotokas sebe potpuno izostavlja iz teksta fokusirajući se na zatečeno stanje, u maniri društvenokritičkog i analitičkog novinarstva, s kritičkom sviješću lišenom subjektivizacije posredujući ono uočeno.

Dnevnički zapisi

Razmišljajući o egipatskoj umjetnosti zaključuje da je riječ o proučavanju ideje smrti i zapravo nadvladavanju smrtnosti, pokušaju „da se smrt pobijedi opipljivim djelima“ i da „čovjek sebe sama i svoj svijet spasi od kaosa nepostojanja“. Dokaz toga vidi u egipatskim piramidama, tim nekropolama koje pokazuju da su „duhovne i materijalne sile egipatske monarhije stavljene u službu pokušaja da se pod svaku cijenu, ponajprije, ukroti smrt“. U zapisima o Sinajskome poluotoku najviše je prostora posvetio samostanu svete Katarine, pišući o povijesti njegova nastanka, o arhitektonici, o zbirci od više stotina ikona koja taj samostan čini jednim od najvažnijih muzeja kršćanske vjerske umjetnosti. Također piše o glasovitoj sinajskoj biblioteci, koju ističe kao najznačajniju na svijetu poslije vatikanske, a donosi i priču o životu svetice po kojoj samostan nosi ime. Te dionice oplahnute su vjerskim zanosom (baš kao i cijela druga polovica knjige posvećena Svetoj Gori), koji je autora pratio tijekom posjeta Sinaju, osobito pri usponu na Sveti vrh, tj. starozavjetnu planinu Horeb, do kojega treba prijeći oko tri i pol tisuće stuba. Jer „Sinaj se ne nudi, treba ga osvojiti strpljivo, borbom, tjelesnom i duševnom, stišćući srce, dišući teško i mučeći se u sebi onim najvećim problemima na koje podsjećaju krajolik, spomenici, sveprisutno breme duhovnog iskustva sakupljanog naraštajima“.

Došavši u Jeruzalem, Teotokas posjećuje sveta mjesta prateći tzv. Put muke, pravac koji, prema predaji, slijedi Povorku križa, od Pretorija do Golgote i Svetog groba. Također piše o nasilnim promjenama kroz koje je, tijekom godina, taj grad prolazio, naglašavajući da se unatoč opterećenosti nesrećama i „usred denominacija koje se međusobno poprijeko gledaju“, uzdiže neprestano osjećaj nade i ljubavi. Iz Jeruzalema se kroz Judejsku pustinju upućuje u samostan svetoga Sabe od Palestine, „glasovito ognjište pravoslavlja minulih vremena“ i piše o grčkom pjesniku Ivanu Damaščaninu, koji je u njemu živio pola stoljeća i napisao više od 1.200 duhovnih pjesama. Prva cjelina knjige okončava opisom boravka u Nablusu, gdje posjećuje malobrojne preostale Samarijance, „izravne potomke Mojsijeva brata Arona“, te Damasku, jednom od najstarijih gradova na svijetu, nastalu na razmeđu svjetova, Europe i Istoka, koji kao takav zapravo simbolizira prvi dio knjige, ispunjen analitikom međudjelovanja različitih brojnih civilizacija i kulturnih utjecaja, na relativno ograničenu prostoru.

U drugome dijelu, u obliku svakodnevnih dnevničkih zapisa (17–28. kolovoza 1960), Teotokas opisuje svoj posjet Svetoj Gori, tom „komadu Bizantskog svijeta posvećenom Bogorodici“ i mjestu „do kojeg je stiglo, dovršavajući svoj povijesni put, mistično pustinjaštvo Istočne crkve, nakon što je prešlo preko pustinja Egipta, Sinaja, Palestine, Sirije“.

Potraga za Apsolutnim

Obilazeći brojne atonske samostane („dvadeset svetih i uvaženih samostana Svete Gore Atosa“) Jorgos Teotokas čitatelja daruje maestralnim dionicama detaljističke deskripcije, s naglaskom na arhitekturi crkava i samostana te slikarstvu ikona i freski, ujedno suvremena recipijenta upoznajući s različitim uzusima monaškog života te brojnim pravilima kojima je cilj „očuvati duh davnog vremena u ovom nuklearnom dobu“. Boravak se čini povratkom u prošlost, u kontekstu smještaja, hrane i obroka, te običaja i normi koje valja poštivati. Teotokas pritom donosi ozbiljnu analizu požrtvovnosti monaha, s velikim razumijevanjem dočaravajući njihovu svakodnevicu ispunjenu brojnim kušnjama (psihološkim, ali i praktičnim, zbog drastične askeze i neudobnosti života) koje redovništvo podrazumijeva u svojoj težnji „potrage za Apsolutnim“, tzv. pobožanstvljenjem.

Tekst također obiluje opširnim analizama i opisima slikarskih kompozicija, osobito kad na red dođe posjet katedrali u Kareji ispunjenoj maestralnim djelima Manuila Panselinosa, slikarskog genija 14. stoljeća. Uz njega Teotokas mnogo prostora posvećuje i Teofanu te Teotokopulosu, slikarskim genijima helenstva s kraja srednjovjekovlja. Čitatelja daruje i obiljem mitova i legendi o svetogorskom kraju, detaljno nas upoznajući s bogatom poviješću prostora i ličnostima koje su ga obilježile u povijesti, umjetnicima, vladarima, monasima. Ipak, najviše prostora posvećuje umjetnosti jer svaki od tih dvadeset samostana zapravo je muzej prepun umjetničkih djela i relikvija koje održavaju živim davno prohujalo vrijeme.

Putovanje na Bliski istok i Svetu Goru iznimno je sadržajna knjiga, prava eruditska riznica znanja i uvida, u kojoj se u svakoj rečenici osjeća zanesenost koja je autora obuzela prilikom boravka u prostorima o kojima piše. To je osobito osjetno u drugome dijelu knjige posvećenu Svetoj Gori, gdje su stranice prepune ozbiljnih analiza likovne umjetnosti kojima obiluju svetogorski samostani, a Jorgos Teotokas uistinu zanos i štovanje helenističke povijesti prenosi na čitatelja, detaljno ga upoznajući s krajolikom, s osebujnostima života monaha, s njihovom požrtvovnošću te s brojnim odlikama neprocjenjiva kulturno-povijesnog i umjetničkog blaga tamošnjih vjerskih građevina. Riječ je o važnoj knjizi bogatoj analitičkim zapisima o likovnoj umjetnosti, koja čitatelju usto otkriva cijeli jedan svijet sačuvan od zaborava, svijet koji prkoseći protoku vremena čuva duh prošlosti i načina života iznimne oskudice i požrtvovanja sa svrhom potpuna izdignuća onkraj sebstva, što je u krajnjoj opreci s narcističkom, egocentričnom, selfie-kulturom žitelja današnje internetske civilizacije.