Zašto je Judita čekala u ladici

U pogovoru novom romanu Marulov san autor Dino Milinović nudi čitateljima niz podataka za razumijevanje konteksta njegova nastanka, a istodobno govori i o elementima upotrijebljenim za njegovo literarno oblikovanje. Tako iznosi bizaran detalj o genezi djela: iz svoga prethodnog romana Skriveno (2013) izostavio je dio teksta koji se odnosio na Marka Marulića, a potom je, na temelju tih dvadesetak izvađenih stranica, posljednjih godina nastao opsežni Marulov san – „svojevrsni hommage ‘ocu hrvatske književnosti’ i humanističkoj kulturi renesansnoga Splita“. Autor napominje da mu je dodatni poticaj pisanju ovog romana bila skora obljetnica – pola milenija od prvog izdanja Judite (2021), a u nedavnom intervjuu Vijencu precizira da ga je na pisanje osobito pobudila polemika koja se kod nas vodila o tome je li Marulić „mrtav pisac“, treba li nam on u školskoj lektiri ili ne. Budući da splitskoga pjesnika smatra „jednim od mogućih role-modela u hrvatskoj kulturi“, Milinović drži da ga treba na suvremen način popularizirati pa u tom smislu i svoj roman vidi kao jedan od oblika Marulićeva oživljavanja i učvršćivanja u kolektivnoj memoriji.

Izd. Hrv. sveučilišna naklada, Zagreb, 2019.

Za Marulov san pisac kaže da je povijesni roman, da su protagonisti „dobrim dijelom“ stvarni likovi, te da su to također i pojedina mjesta, umjetnici i njihova djela koja se u romanu spominju. Pritom čitateljima koji žele doznati više o Maruliću i Splitu u njegovu vremenu preporučuje važniju literaturu, a onima još znatiželjnijim i izdanja Marulićevih djela i djela grčkih i rimskih klasika koji su citirani ili apostrofirani u romanu. Ti detalji govore o Milinoviću ne samo kao o brižljivu i pedantnu piscu nego i osvješćuju činjenicu da iza svega stoji savjestan, akribičan znanstvenik (izvanredni je profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu) čiji su profesionalni interesi vrlo bliski tematici i vremenu opisanu u romanu. Marulov san zapravo je vrlo složena prozna struktura, a književni povjesničar Vinko Brešić, autor vrlo poticajna sintetskog teksta Hommage „ocu hrvatske književnosti“ objavljena kao pogovor knjizi, vidi u njemu osim povijesnog i elemente kriminalističkog, biografskog i didaktičkog romana; ja bih tomu dodao i piščevo vješto upletanje elemenata fantastike.

To žanrovsko amalgamiranje najvidljivije je na razini fabule. Protagonist romana Marulić, koji se u njemu pojavljuje kao pedesetogodišnjak, vraćajući se iz šetnje susretne brojne izbjeglice iz splitske okolice koji se sklanjaju u grad pred naletima Turaka. Usput doznaje da je protekle noći opljačkan podrum u staroj kuli u splitskoj luci – iz golemog sarkofaga nestao je, među ostalim, i neki tajanstveni rukopis. Marulić pak otkriva da je papir u koji je bila umotana riba koju je kupio na pazaru onog dana kad se doznalo za pljačku zapravo komad stare pergamene, a da ispod prvoga sloja postoji još jedan tekst, pa shvati da je posrijedi palimpsest. Uvjeren je da je papir s ribarnice koji mu je slučajno dospio u ruke plijen iz sarkofaga. Gradska vlast također pokušava odgonetnuti značenje i smisao tajanstvenog rukopisa koji je zaplijenila od kradljivaca, a istragom s vremenom utvrđuje da su u ubojstva sudionika pljačke umiješani hrvatski, venecijanski i turski šverceri antičkih umjetnina i obrađenoga kamena iz ruševina Salone. S tim u vezi razvija se i rasprava u krugu splitskih mudraca – članova Čuvara pamćenja, kako su sami sebe nazvali. Sastaju se jednom tjedno, čitaju svoja i tuđa djela, razgovaraju o svemu zanimljivom što se zbiva, osobito o književnim pitanjima, a među ostalim dužnost im je i obaveza brinuti se za drevne splitske starine. Tako Marulić, ugledni član toga kruga obrazovanih i osviještenih Splićana, vatrenim govorom pred vijećnicima uvelike pomaže kancelaru u raskrinkavanju udruženih kriminalaca.

U Milinovićevu romanu dvije su priče nosivi dio njegove literarne konstrukcije. Prva je od njih vezana uz već spominjani tajanstveni rukopis, „navodni zapis rimskoga prokuratora Poncija Pilata sa suđenja Isusu Kristu u Jeruzalemu“, i neodvojiva je od priče o navodnoj krađi Dioklecijanova grimiznoga plašta; na drugoj je pak razini Marulićeva umetnuta pripovijetka od tri poglavlja O krađi grimiznoga plašta iz careva mauzoleja u Splitu, a riječ je zapravo o piščevoj umjetničkoj interpretaciji, s rješenjem, te u zbilji nerješive priče. Druga je nosiva priča ona o još nerazriješenoj zagonetki zašto je Judita, prvi umjetnički ep napisan na hrvatskom jeziku, dovršen 22. travnja 1501, trebao čekati 20 godina da bude objavljen. Pripovjedač romana vraća se čak u vrijeme sadašnje pa, doduše u fusnoti, iznosi različite pretpostavke, ali sam tvrdi da razlog tako duga čekanja nije bolest koja mu je napala tijelo, nego bolest „što mu je zatrovala dušu“. Milinović naime u roman na briljantan način uvodi nečastivoga, u liku Librariusa, koji u Marulićeve snove, pa i javu, unosi crva sumnje u vlastite mogućnosti i dosege. I sve dok se nije oslobodio svoga vraga – a to je potrajalo dvadeset godina – Judita je morala čekati u ladici.

Brešić u pogovoru primjećuje kako naš pisac dijeli iste ili slične postupke kao Umberto Eco u Imenu ruže, kaže da je također uložio silnu erudiciju te maksimalno iskoristio prikladnu historiografsku građu, ali valja dodati da, kao i Eco, i Milinović podjednako uvažava i tradiciju tzv. visoke književnosti i tradiciju zabavne, pa i trivijalne književnosti. U Marulovu snu ima mjesta gdje čitatelja zaustavi upitnik, osobito u dionicama u kojima znanstvenik Milinović nadjača glas umjetnika Milinovića, ali svakako je posrijedi piščev dosad najbolji roman. Čita se sa zanimanjem i zadovoljstvom, a to je najvažnije: preporučuje se sam.