Zahvalno hodočašće čakavici

Čakavsku pjesnikinju Zlaticu Balas predstavila sam čitateljima Vijenca osvrtom Navrzaj čakavskih stihova (Perlice od žitka, Rijeka, 2007) da bih taj isti tekst uvrstila (zasluženo!) u knjigu književnih ogleda Vijenac odabranih, Zagreb, 2013). Naime, Zlatičin čakavski, primorski senzibilitet stvara i otvara neke bliske ljudske vrijednosti koje su i saziv zavičajnih korijena i blagotvorna kantilena u kojoj se prožimaju harmonija bića i domaćih gromača, miris autentičnog raslinja i trajna opčinjenost vidicima što se pružaju od rodnog Zlatičina mjesta Grižana preko skladnih vizualnih slika vinorodnog Vinodola pa sve do našeg najlipšeg mora.

Naklada Kvarner, GK Crikvenica,
Novi Vinodolski, 2019.

Novom zbirkom Besedi za dotu Zlatica Balas oduhovila je trajnu i blisku ljepotu rodnog kraja koji joj je oplemenio djetinjstvo, mladost i vjernost ljudskim vrijednostima: „Čovik od čovika / puno toga nauči. / Vidi i ne vidi, / ali zna, / jako dobro zna / pametit / i lučit / dobro od zla.“ (Lučit zna). Podijelivši svoje nadahnute čakavske pjesmotvore, koji su joj i ljubav i bliskost, i poziv i uzlet i spokojna čistoća snova (Spravi nas med korice, Rojeni kraj, Zdurat rabi, Fiče i urliče, Suza dažjevna, Epilog), pjesnikinja oduhovljuje poetsku ravnotežu, sklad i dragost zavičajnog idioma, dobrostivu zahvalnost korijenima i žitku. To je njezina imovina, što je prinosi na dar mladima koji stasaju. Da se ne pozabi: „Med korice / spravi nas. / Ostane l’ mo vani / zvetrit te slova / a broji požmarit. / I niki, niki za nas / nikad neće znat./ Bilo bi škoda.“ (Spravi nas). Zlatica Balas vjeruje u svoje pjesničko poslanje, vjeruje u taj svijet koji otima zaboravu, kojemu, zahvalna, pripada.

Jednostavna, prirodna dobrota Zlatičina nisu samo njezine uspomene i snovi, inkarnirani od stiha do stiha. Pjesme treba ispijati u malim gutljajima, kako je pisao Gaston Bachelard, a to traži ravnotežu misli, poštivanje legendarnih zavičajnih opčinjenosti, iskrenu privrženost rodnom kraju, ali i promišljaj stvarnosti koja ne oprašta: „Ne moreš niš vrnut / Naprvo gljedajuć / se se prominilo.“ (Misli); „Mobiteli brče, svitlucaju, / srca se hlade. / Čudon se čudimo / kakov je to svit?“) (Čudan svit).

Jednostavne su i spokojne Zlatičine čakavske sintagme, nema tu enigmi i rebusa, ni ishitrena filozofiranja. Njoj je duša puna, kad napiše: „Najlipšimi misli / z spuno ljubavi / zagrlimo svit / Tvoj, moj, naš“ (Zagrlimo svit). U ovoj zbirci ima pjesama koje su pravi umotvor jezičnog umijeća, onomatopejski oživljene, one su vrijedan prinos riznici čakavskog izričaja (Likarija, Driva, Fiče i urliče, More morsko, Ah ta voda, Loncutar, Rožica dišeća: „Ča je lipa ova naša / dolina Vinodolska. / Saki kamik, rožica dišeća. / Čuvajmo ju slogun, delon, ljubavlju, / za našu mladost / i našu dičinu.“ „Čovik čoviku da bude čovik, / a naš ČA da se ne utare.“

I Tumač besed na kraju knjige dobro će doći. Samo treba knjigu uzeti u ruke i čitati, čitati… Neću ostati dužna ni prof. Gračaković (Iskrena, čista i trajna melodija riječi), Stipici Juričiću (Pjesnikinja svog kraja), ali posebno ću istaknuti tekst pjesnikinje Cvjetane Miletić Zamrežana lepota zajika i jubavi posvećen Besedi za dotu, napisan na blagozvučnom, izvornom kastavskom narječju.