Zaboravljeni slikar starog Zagreba

Širom otvorena vrata grada Gradeca, utvrđena na istoimenom brdu, putnicima namjernicima dobrodošlicu sa zagrebačkog grba izražavaju od 1896. Gotovo je pola stoljeća moralo proći od ujedinjenja Kaptola i Gradeca da bi se gradečki crvena zamijenila danas tradicionalno zagrebačkom plavom, a gradska skupština prihvatila i u statut uvrstila likovno rješenje tada sedamnaestogodišnjeg Branka Šenoe i njegova mentora Ivana pl. Bojničića. Tri godine poslije započet će i formalno slikarsko obrazovanje u privatnoj školi Otona Ivekovića, a 1903, godinu nakon što ista skupština usvoji njegov prijedlog o izgledu zagrebačke zastave, s pravničkom diplomom u džepu, krenuti na tečaj grafike kod Mencija Clementa Crnčića i tako započeti bogat, plodan i raznorodan, ali danas pomalo zaboravljen stvaralački put.

Branko Šenoa, Autoportret

Unatoč raznovrsnosti njegova djelovanja, nikad se do 21. studenog, kada je na Akademiji likovnih umjetnosti održano predavanje u povodu 140. godišnjice njegova rođenja i 80. obljetnice smrti, o liku mlađeg Šenoe nije govorilo kroz mnogostrukost pogleda kakvu su isprepleli ravnateljica Kuće Šenoa i nasljednica obitelji Jasmina Reis, akademik Boris Senker i voditeljica Akademijinog arhiva Ariana Novina stvorivši neobičan i zanimljiv triptih Branka Šenoe.

Rođen 7. kolovoza 1879. na kućnom broju 34 tadašnje Mesničke ulice kao najmlađe dijete Augusta i Slave Šenoa, mali će Branko nepomućenu blagodat obiteljskog života kušati jedva dvije godine prije no što mu otac, obnašajući dužnost gradskog senatora kao trajnu uspomenu na razoran potres iz 1880. ponese bolest od čijih će posljedica preminuti potkraj 1881. Iako mu je životni put popraćen bogatom fotodokumentacijom, najmlađi Šenoa neće imati vlastitih sjećanja ni drugih uspomena na oca, a htijenje za popunjavanjem praznine će ga, složile su se u svojim izlaganjima Jasmina Reis i Ariana Novina, odrediti kao „slikara starog Zagreba“.

Iako ga povijest umjetnosti ne pamti pa time oslobađa Branka sjene pod čijim je okriljem stvarao brat mu Milan, i mlađi je sin svoj talent naslijedio od oca čiji se crteži i škarorezi nastali u razdoblju 1849–1854. čuvaju u Kući i muzeju obitelji. August je, s Izidorom Kršnjavijem, bio učenik medaljara Adolfa Methodyja, a njegova se udovica Slava, teškoj situaciji unatoč, pobrinula da im i sinovi prime jednako kvalitetno obrazovanje pa je Branko, uz spomenute slikarske škole i studij prava, 1905. diplomirao i filozofiju.

Godine 1904. bio je scenograf i kostimograf na izvedbi bratove drame Ban Pavao u zagrebačkom narodnom kazalištu, a ilustrirao je i ponovljeno izdanje očeva posljednjeg romana Diogenes. To je desetljeće za Šenou bilo veoma plodno; 1907. sudjeluje u osnivanju Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt, gdje će profesor ostati do smrti 1939, a tajnikom do 1909, kada se ženi Nastom Rojc i dobiva stalan scenografski i kostimografski angažman u kazalištu. Budući da se prije njega predstave opremaju iz fundusa, a glumci odijevaju prema vlastitom nahođenju, Senker je istaknuo kako sa Šenoinom pojavom započinje profesionalizacija tih dvaju zanimanja. „Za njega kao scenografa ključna je bila suradnja s redateljem i shvaćanje važnosti što je ugođaj, u čiju je službu postavio scenografiju, ima za cijelu predstavu“, ustvrdio je akademik.

Godine 1911. privremeno napušta kazalište i na Višoj školi, koja će 1921. postati Akademijom, a on njezinim ravnateljem, predaje oblike umjetnosti, metodiku crtanja i historicistički razvitak ornamenata. Premda će se grafički odsjek osnovati tek 1957, Šenoa uz još nekoliko profesora obučava učenike iz grafike, a njegov se grafički opus smatra jednim od najkvalitetnijih.

Nakon razvoda od Naste Rojc 1924. nakratko odlazi u Beograd, gdje postaje voditeljem umjetničkog odjela pri Ministarstvu prosvjete, a potom kao odjelni delegat 1925. odlazi u Pariz i postavlja paviljon Kraljevine za Svjetsku izložbu primijenjene umjetnosti, što će mu donijeti i Orden legije časti.

Jasmina Reis podsjetila je kako je Šenoa, unatoč svim drugim angažmanima, bio plodan slikar, zaljubljenik u stari Zagreb, ali i morske i primorske motive. Ukupnost njegova znanstveno-umjetničkog rada učinila ga je 1931. dopisnim članom JAZU-a, a 1934. još se jednom vratio u kazalište i za njegove su intendanture postavljene neke od najvažnijih predstava: Gotovčev Ero s onoga svijeta, balet Đavo u selu Frana Lhotke i Gospodsko dijete Kalmana Mesarića, sa 110 izvedaba jedna od najuspješnijih predstava onoga vremena.

Branko Šenoa preminuo je u Zagrebu 4. prosinca 1939, ostavivši golem opus.