Vječna autonomija: istočna Hrvatska 1995–1997.

Gledajući danas sa zahvalne pozicije retrospektive, ondašnji zahtjevi krajinskih Srba s okupiranih područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema za regionalnom političkom autonomijom izgledaju sasvim racionalno. U ljeto 1995, kada je vojni poraz prekodrinskih Srba bio očigledan, u njihovim se redovima počela formirati razumnija grupacija koja je točno zaključila da budućnost ipak treba tražiti unutar hrvatskoga državnog okvira. Donijevši takvu odluku, koja je nužno podrazumijevala uspostavu pregovaračkog procesa s hrvatskim vlastima, ljudi poput Vojislava Stanimirovića istodobno su ga počeli pretvarati u klasičan trgovački dogovor. Ako Zagreb doista hoće, kako su visoki dužnosnici hrvatskih vlasti u više navrata deklarirali, kratkoročno ostvariti miran povratak državnih tijela, a dugoročno očuvati multietnički karakter (još uvijek, treba podsjetiti) okupiranoga područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, onda mora biti pripravan to i „pošteno“ platiti. Stoga će u mjesecima nakon vojne operacije Oluja Stanimirović, uz vjerojatnu skrivenu pomoć nekih predstavnika međunarodne zajednice te grupacije urbanih Srba iz Zagreba predvođenih Miloradom Pupovcem, doslovno bombardirati Zagreb raznovrsnim zahtjevima koji su u središtu imali neskrivenu ambiciju za očuvanjem posebnog položaja za Srbe u istočnoj Hrvatskoj.

Vojislav Stanimirović / Snimio Davorin Višnjić / PIXSELL

Regionalna politička autonomija

Najviše se govorilo i pisalo o zahtjevima za oprostom, integracijom tamošnjih javnih službenika u hrvatski sustav, financijskom te materijalnom pomoći u sektoru poljoprivrede. Daleko je manje poznato da je jedan od zahtjeva postavljen pred Zagreb bio i onaj o regionalnoj političkoj autonomiji. Treba podsjetiti da se važan dio izvornoga Plana Z-4 iz siječnja 1995. odnosio i na okupirana područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema: predviđeno je naime prijelazno razdoblje od dvije godine na kraju kojeg bi se ono u potpunosti integriralo. To je opet značilo da nije predviđen poseban autonomni status ni tog područja ni nekih njegovih dijelova. Stoga činjenicu da je prvi nacrt navodnog sporazuma između Hrvatske i lokalnih Srba (unutar širega prijedloga rješenja sukoba koje je, pored ostalog, pretpostavljalo i normalizaciju odnosa između Zagreba i Beograda), koji je američki veleposlanik Galbraith predao hrvatskim predstavnicima potkraj rujna 1995, sadržavao i odredbu o pravu tamošnjih Srba na zadržavanje posebnog (ili, kako je navedeno, „specijalnog“) statusa, ako se tako izjasne na posebnom referendumu, s razlogom treba ocijeniti pokušajem povratka Plana Z-4, samo na jedan, nazovimo ga tako u ovoj prilici, zaobilazan način.

Zagreb naravno – nakon nedvojbene vojne pobjede, ali i višestruko iskazane političke pomirljivosti (putem, primjerice, dopune ustavnog zakona iz svibnja 1992, kojim je predviđena uspostava dva autonomna kotara, Glina i Knin) – na tako nešto nije mogao pristati. Prema podacima koje bi ipak tek trebalo dodatno provjeriti, Galbraith je bio toliko uporan u nametanju svog prijedloga da ga je tek otvorena prijetnja vojnom operacijom uspjela zaustaviti! U borbi protiv, kako je navedeno u jednom memoarskom zapisu, „pokušaju ugrađivanja elemenata Plana Z-4 u rješenje u hrvatskom Podunavlju“, Zagreb je rabio i druge metode. Gotovo odmah nakon Oluje u vrhu vladajuće stranke u Hrvatskoj počelo se otvoreno zazivati ukidanje omrznutog prava na autonomne kotareve Glina i Knin iz svibnja 1992: kako s razloga krajnje nepraktičnosti, jer ih je vjerojatan odlazak većine srpskog stanovništva s tog područja ionako činio nepotrebnim, takve zahtjeve treba gledati i kao zaobilazan način borbe protiv povratka Plana Z-4 u istočnu Hrvatsku. Zasigurno pod utjecajem Galbraitha i drugih, predstavnici su međunarodne zajednice počeli vršiti snažan pritisak na Zagreb da odustane od takve namjere. Primjerice, to je od ministra vanjskih poslova Mate Granića tražila trojka EU potkraj kolovoza 1995. Granić je uzvratio da Hrvatska „ne priprema izmjene bilo kojih načela zaštite manjinskih prava“, ali, kako je potom dodao, autonomni kotari bili su prošlost: kako se više ne mogu primijeniti, „traži se primjereno rješenje“, pa se možda takve odredbe „zamrznu za određeno razdoblje“.

Kada je do „zamrzavanja“ doista i došlo, odnosno kada je Sabor Republike Hrvatske u rujnu 1995. suspendirao dopune ustavnog zakona iz svibnja 1992, onda je to bio jasan signal dokle je Zagreb s povlasticama bio spreman ići. Regionalna politička autonomija za cjelokupno okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, posebno ona s elementima poludržavnosti kakva je predviđena Planom Z-4, nije dolazila u obzir, a o nekoj lokalnog karaktera, tj. na razini općina (i predviđenoj ustavnim zakonom iz prosinca 1991), možda se moglo razgovarati. Drugim riječima, Zagreb se odlučio opet ponašati kao da Galbraitha nema, a za to je opet dobio ohrabrenje iz Washingtona.

Prijelazni oblik reintegracije

Nova strateška važnost Hrvatske, posebno u kontekstu rješenja sukoba u susjednoj Bosni i Hercegovini, odmah je prepoznata u racionalnijim krugovima američke administracije, i u tome treba tražiti najvažniji razlog zbog kojeg su Galbraithovi planovi ponovo propali. Već 16. kolovoza 1995, dakle punih mjesec dana prije negoli je američki ambasador u Hrvatskoj predao Zagrebu nacrt plana koji je predviđao povratak Plana Z-4, odnosno regionalne političke autonomije, posebni je američki mirovni posrednik Richard Holbrooke hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu jasno predstavio oblik buduće reintegracije. To se područje, naveo je, „mora“, istina, reintegrirati temeljem i Plana Z-4 „koji se na njega odnosi“, konkretno radit će o strogo definiranu prijelaznom obliku reintegracije, a tamošnji Srbi, dodao je, trebali bi imati pravo na lokalnu autonomiju tamo gdje su u većini. Nije bilo dokraja po Tuđmanovu ukusu, ali barem je mogao biti siguran da od srpske poludržavnosti u istočnoj Hrvatskoj neće biti ništa.

Krajinski su Srbi ipak zaključili da imaju još jednu šansu. U studenom 1995. potpisali su Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, dokument kojim je predviđena integracija tog područja u točno određenu roku. Premda su njime makar na simboličkoj razini raskinuli s nasljeđem Krajine, zauzvrat su dobili dvogodišnje razdoblje u kojem im je priznat ograničeni međunarodnopravni subjektivitet. Drugim riječima, ništa ih nije priječilo da ponovo uskrsnu zahtjev za regionalnom političkom autonomijom. Negdje početkom 1996. do kraja su odbacili simboliku Krajine, proglasivši se „Oblašću Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem“, što je implicite pretpostavljalo i pravo na poseban status tog područja. Potkraj lipnja iste godine planove su dokraja otkrili javno zatraživši da im međunarodna zajednica prizna pravo na poseban status Oblasti. Konkretno, pravo na vlastita predstavnička i izvršna tijela (skupštinu i vladu), vlastitu zastavu, grb i himnu, dvojno državljanstvo i vlastite policijske snage te jamstvo međunarodne zajednice. Donekle su utemeljenje mogli pronaći u jednoj odredbi spomenutog Temeljnog sporazuma, prema kojoj su, pored općinskih i županijskih izbora, predviđeni i izbori za posebne kotareve (u tekstu sporazuma navedena je riječ districts). Prema pomalo uplašenu komentaru hrvatskih pravnih stručnjaka, engleska je riječ districts pisana u pluralu tako da, prema Temeljnom sporazumu, nije riječ o jednom „Kotaru istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema“, nego o više „fantomskih“ kotareva. Vjerojatno to treba tumačiti kao zamisao primjene prava na autonomne kotareve Glina i Knin u istočnoj Hrvatskoj: primjerice, zamišljene kotareve Baranja i Vukovar, u statusu regionalne političke autonomije. Koji su se, opet, što je bio sadržaj jednog kasnijeg zahtjeva krajinskih Srba, mogli objediniti u jednu županiju, ponovo „specijalnog“ statusa.

Kad nam jednom bude dostupna povjerljiva diplomatska korespondencija međunarodne zajednice, onda će postati sasvim jasno da su krajinski Srbi u pokušaju postizanja posebnog statusa imali podzemnu potporu nekih međunarodnih posrednika. Razloge pak propasti takvih zamisli treba tražiti u stavu realističnijih krugova zapadnih središta moći, koji jednostavno nisu mogli zanemariti novu, tj. ojačanu, poziciju Hrvatske. Njezina je podrška mirnom rješenju sukoba u Bosni i Hercegovini bila važna, pa nije bilo pametno dodatno iritirati Zagreb. Stoga su visoki predstavnici SAD-a, UN-a i drugih nove zamisli o posebnom statusu Oblasti u korijenu sasjekli. Američki upravitelj prijelazne uprave UN-a u istočnoj Hrvatskoj u listopadu je 1996. prenio Zagrebu uvjeravanja da međunarodna zajednica uopće ne pomišlja udovoljiti „srpskim zahtjevima za autonomijom“. Nešto kasnije i visoki su predstavnici EU-a poručili Stanimiroviću i drugima „da odustanu od zahtjeva za jednom županijom, uvjeravajući ih kako je to potpuno nerealno“. Uglavnom realist kada je u pitanju položaj Srba u Hrvatskoj nakon Oluje, Pupovac je svojim sunarodnjacima u siječnju 1997. prenio neugodnu istinu: Srbi su u istočnoj Hrvatskoj tražili „političko-teritorijalnu autonomiju“, ali je nisu dobili, pa se u novim okolnostima trebalo posvetiti produbljivanju, kako je naveo, koncepta njihove „personalne i kulturne autonomije“.

(Kraj)