Vijenac je pozicija hrvatske kulture

Slobodan Prosperov Novak. Uza sve asocijacije na povjesničara književnosti, sveučilišnoga profesora, britkoga kritičara društvenih (ne)mijena, lako je zaboraviti da je 68-godišnji komparatist, novinar, dužnosnik bio i prvi urednik obnovljenoga Vijenca o Božiću 1993. O počecima lista na četrdeset stranica u jeku Domovinskoga rata, odnosima vlasti i mentaliteta, ali i djelima u nastajanju – svescima Kanonskoga korpusa hrvatske književnosti, kulturne povijesti, filozofije i znanosti, u suautorstvu sa suprugom Viktorijom Franić Tomić, kao i monografiji u tisku o Vladi Gotovcu. Novak o svim temama govori lako, bježeći od opreza.

Snimio MIRKO CVJETKO

Profesore Novak, je li kultura samo riječ na usnama koja se koristi prema potrebi?

Mene riječ kultura neodoljivo podsjeća na bakterije i na njihovu kulturu. Pričao mi je jednom Miroslav Radman, slavni hrvatski znanstvenik, da su njegova laboratorijska otkrića dobila najveći zamah tek onda kad je, za razliku od svojih europskih kolega, shvatio da bakterije u njihovu staništu treba izgladnjivati. Svi njegovi prethodnici su ih prežderavali pa bi se njihove bakterije ulijenile te su rezultati njihovih aktivnosti, a time eksperimenata nad njima, bili minimalni. Ja sam najčešće radio u uvjetima izgladnjelih Radmanovih bakterija. A kad mi se zalomilo da imam za svoje projekte izdašniju proračunsku potporu, bilo je to u nekim kriznim, opasnim razdobljima, kad su se oni oprezniji klonili rizika i kad bi se ukazivao prostor dotad neprepoznate slobode. Takvi su poslovi, a bilo ih je više i neću ih nabrajati, neka to naprave drugi, imali dosta uspjeha, ali su često završavali tipično hrvatskim hajkama i jalom. Dakle dvije su mogućnosti za kulturu i njezine politike; ili biti izgladnjele bakterije te izabrati askezu ili dobiti opciju prežderavanja. Naravno, oboje je izazovno i oboje sam iskušavao više puta.

Iskušavali ste i uređivanje Vijenca. Što za hrvatsku kulturu znači 25. godišnjica nove serije Matičina dvotjednika, kojemu ste bili prvi glavni urednik?

Budući da je kriza institucija posebno bolno mjesto našega društva i naše povijesti, svako obilježavanje dugog trajanja nekog autoritativnog mjesta ima u hrvatskoj kulturi posebnu težinu. Vijenac je energična točka s intenzivnom memorijom, on je mjesto gdje su mnogi naraštaji radili oko istoga, a to je bio domovinski identitet. Da, bio sam, kako kažete, prvi glavni urednik ­Vijenca!

Što je od zamišljenoga ostvareno tijekom vašega urednikovanja? „Kupus u kaci“, kako je rekao tadašnji izvršni urednik Mario Bošnjak, unatoč svim nedostacima štivo je informativno, poučno, oplemenjujuće, ali i potrošna novinska roba.

Što se kupusa u kaci tiče, to je bila dosjetka izvršnog urednika Marija Bošnjaka. Ona se točno odnosi na tehnološku realnost ranog Vijenca koju je uočio iskusni novinski urednik, što je Mario Bošnjak bio pa sam ga zbog toga i angažirao. Ali ta činjenica odnosila se u tom trenutku na uređivačku politiku više nego na tehnologiju, a to će reći na svakoga onoga koji je želio u hrvatskoj duhovnosti zadržati poziciju sredine, ali tako da ne drži doma ili na ulici figu u džepu, nego da radi! Taj izbor mjesta trebalo je osvjedočiti brojnošću, pokazati da nismo osamljeni, a biti u oporbi prema ičemu znači samoću. Biti u sredini, javno 1993. deklarirati da nije pitanje Hrvatske ni lijevo ni desno, nego da je njezin problem što ona na nekim od svojih najviših sadržaja tone, što se spuštaju razine, e to je već bio diskurs koji mnogi nisu voljeli, a još ih je više bilo koji ga nisu htjeli ni čuti. „Hrvatska, ali ne bilo kakva“ – to je geslo tadašnje Matice hrvatske.

Listajući brojeve koje ste uređivali stječe se dojam da se u njima često provlače stavovi suprotni od onih koje zastupate posljednjih godina. Je li dojam točan?

Što se mojih stavova tiče, oni su naravno evoluirali, ali njihova jezgra nije se mijenjala. To je što se mene osobno tiče. Dakle, u mene se nikada nije mijenjalo ono što se odnosilo prema hrvatskom identitetu i hrvatskoj baštini, ono što se ticalo hrvatske duboke usađenosti u srednju i zapadnu Europu. Nikad se u meni nije mijenjao negativan odnos prema ideji o pripadanju Hrvatske balkanskoj regiji, nikada nisam dopuštao stranim iredentama da kažu i jednu krivu riječ o mom Dubrovniku i mojoj Dalmaciji. Još se nešto nije promijenilo što se mene tiče pa ni Vijenca o kojem me pitate, a to je afirmacija antikomunističkih hrvatskih autora koji su ključni za hrvatski identitet u vremenu uoči nastanka slobodne hrvatske države 1991. godine. U taj kompleks ide i otvoreni govor o genocidu nad Hrvatima za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, o ubojstvima niza hrvatskih književnika. To su bile teme koje se, što se mojih književnih i uredničkih stavova tiče, nisu mijenjale. Za mene zločin nema pamćenja, nisam od onih koji cmizdre nad poviješću, ali sam od onih koji će protestirati protiv onih koji manipuliraju tuđim suzama.

Možete li pojasniti svoj protest?

Meni je svaki govor o Vukovaru, danas kao i kad sam uređivao Vijenac, bio odraz događaja iz 1941, ali ne zato što bi to bila godina u kojoj se, kako kaže onaj naslov, ta 1941. godina ponavljala Hrvatima, nego zato što se ta godina ponavljala Srbima, a što je bilo i ostalo zabranjenim spomenuti. Ja sam se zbog toga i tada, dok sam uređivao Vijenac, a i danas, kao i prije pet godina, usudio kazati da je ćirilica historijsko pismo kako Hrvatima tako i Srbima u Hrvatskoj, a to što je ona u Republici Srbiji ravnopravna latinici, to sa Srbima u Hrvatskoj nema nikakve veze. I to je čitava istina i mogućnost da se razriješe lažne dileme. Isto kao što ne mogu prihvatiti onu bestidnu jednogodišnju antifašizaciju hrvatskih Talijana, koji zajedno s nama zaboravljaju da nema tu baš preveć mjesta da se uporno pjeva Bandiera rossa ako se ne kaže javno da je Italija jednu predugu polovicu stoljeća u Hrvatskoj donijela fašističku, a to će nama reći antihrvatsku vlast. I nema tu Bandiere rosse dok se u našim školama i u našem Saboru ne čuje i ona druga istina. Dok talijanski Parlament komemorira fojbe u našoj domovini, mi moramo komemorirati hrvatsku patnju pod talijanskim fašizmom.

„Neka se čuje i druga strana“. Jednostavno, a zaboravljeno, osnovno pravilo novinarstva. I čovječanstva. Ponosni ste na uređivanje Vijenca?

Naravno da sam ponosan na te godine uređivanja Vijenca, a da sam dobro radio, vidim po tomu što mi se nitko nikad nije usudio dati jednu od onih Danica što su se dijelile šakom i kapom pa je jednom prilikom neku, recimo 10.111. Danicu, dobio čak i Predrag Matvejević, koji nije bio ništa manje neprijatelj Matičina Vijenca od nekih drugih prononsiranih kritičara. U Vijencu koji sam uređivao niste mogli pročitati da je Predrag Matvejević bio važan disident u Titovoj Jugoslaviji, nego eventualno da je on onaj kojem je još osamdesetih godina Vlado Gotovac poručio neka se ne bavi kvalitetom zatvorskih slamarica jer nama nije do toga, nego do nestanka komunizma. Ja sam tako uređivao Vijenac od prvog do posljednjeg broja, koji su, rekoh, ostali u općem zaboravu prvih deset godina hrvatske države nedigitalizirani pa time i posve zbrisani iz javne svijesti.

Je li tadašnji Vijenac bio opozicija prvom predsjedniku RH Franji Tuđmanu?

Nije Vijenac bio opozicija nikomu. Vijenac je bio pozicija hrvatske kulture jer svako drugo pozicioniranje bilo bi izvan matice hrvatske književnosti. Gospodin Tuđman bio je književnik i bio je na vlasti, ali mi smo mislili i tada, a to mislim i danas, da je trebalo da na vlast tada dođe književnost, a to će reći pluralizam i raznolikost. Znam da je ta misao utopijska, ali je ona bila slogan tadašnjim istočnoeuropskim promjenama. Dovedimo književnost na vlast! Ali Hrvatska kao i uvijek ima književnike, ali ne i književnost! Podsjetio bih vas da je predsjednik Tuđman bio opozicija Matici hrvatskoj u tim godinama jer je upravo on bio onaj koji je zbog privatnih razmirica s Gotovcem (nije sam za njih bio kriv!) učinio sve da se ne donese već 1992. pripremljeni Zakon o Matici hrvatskoj pa da se ona pretvori u pravu kulturnu instituciju, da se regulira njezino financiranje, zgrada, imovina.

U prvom Kutku glavnoga urednika obnovljenoga Vijenca o Božiću 1993. pišete: „Nije bitno napadati vlast! Treba napadati mentalitet...“ Je li išta od toga  evoluiralo?

Nemam tomu ništa dodati jer u Hrvatskoj nema i nije bilo političkog života, koliko u doba Ljudevita Gaja, toliko nažalost danas. Mi smo još pretpolitičko društvo sukobljenih mentaliteta, tribalno društvo s bijelim ovratnicima i tehnologijom novoga doba. A i kada se javi nešto politike, onda je ona nešto kvalitetnije usmjerena prema inozemstvu, a u zemlji ona je tek mentalitetno sukobljavanje. Magla, dim i ništa. Da, i kad sam spomenuo sudjelovanje u međunarodnoj politici, i ono je jednosmjerno. Naime, tek kad na ljetnoj proslavi oslobođenja hrvatske države budem vidio barem tri europska lidera, jednog Nijemca, Francuza, Talijana i Engleza, jednog američkog podsekretara te čitav diplomatski kor i niz europskih ministara, bit ću zadovoljan načinom kako se percipira naša novija povijest. Dotle smo osuđeni na autizam i na proslave vlastitih poraza, što je, to svatko zna, običaj naših istočnih susjeda koji svojim Kosovom i tamošnjim porazom u 14. stoljeću maltretiraju čitav svijet već stoljeće i pol. Srećom ne dulje!

Srećom, ali u Hrvatskoj je polarizacija na ljevicu i desnicu dovela do torova „naših i vaših“. Je li moguć medij pismenih osoba, ma kako se one razilazile u stavovima?

Čitam Vijenac s poštovanjem i radujem se ako i vi mlađi vjerujete da je optika kako je Vijenac u sredini, dakle ni na čijoj strani. Ali to samo po sebi nije dovoljno. Vijenac doista jest u sredini, ali zato što ste jedini i što prema mom mišljenju premalo ili ništa radite na tome. Oprostite na ovoj kritičkoj opaski: vi jednostavno stojite u sredini, stojite i za tu poziciju ne radite ništa. Vi ste popunili prazninu! Ali to nije dovoljno, treba tu srednju poziciju deklarirati, jasno je iskazati. Nije njezino deklariranje slaganje članaka navodno važnih i uglednih pisaca; te jedan za Vijenac recenzira stranu knjigu, te drugi piše o akutnom problemu današnjice, treći i peti o predstavama, netko o fenomenima mladih, netko o Matičinim ograncima. No u časopisu se i središnja pozicija mora deklarirati, a to je uvijek rizično, jer se to neće sviđati nikomu. Vi ste časopis koji se sviđa navodno svima. Možda da, ali je možda bolje da se ne sviđate nikomu, ali da vas svi čitaju i uvažavaju.

Prvi broj novoga Vijenca objavljen na Božić 1993.

Stoji, ali kako pomiriti egzistencijalne bitke, vlastita uvjerenja i (sa)znanja u skučenom prostoru zagađenu banalnim sadržajima?

Nisam ja nikad htio pomiriti nikoga i ništa. Nad ulaznim vratima u hvarsko kazalište godine 1612. naivni je venecijanski knez – kad je Hvaranima, mojim patriotima, sagradio kazalište, kojim se i danas dičimo – napisao „Druge godine mira“. To je napravio misleći da je domaće prznice primirio u njihovim provincijskim bitkama. Kad je otišao, samo godinu poslije, nije ni privezao svoju galiju u Veneciji, već su s Hvara počeli s njim godinama voditi parnice na mletačkim sudovima, sipati protiv njega teške optužbe jer da im je uništio zavičaj, potrošio njihov novac gradeći onu veliku zgradu Arsenala i teatar u njemu. Toliko o pomirenju. I toliko o tome da se tom Pietru Semitecolu, kako se zvao taj Venecijanac, nitko nikad nije ispričao!

Teško je katkad prepoznati znakove vremena. Ali, kada se posvetimo sadašnjosti, jesu li nove virtualne platforme pojele i polemiku i pismenost? Kao da istina više nije među recima, važnost se mjeri lajkovima, a ne snagom argumenata.

Otvarate meni dragu, ali bolnu temu. Tiče se reforme obrazovnog sustava i sadržaja čitanja. Pisao sam, ali i govorio o tome mnogo posljednjih godina pokušavajući prije svega afirmirati načelo da nitko ne treba u školi nekoga učiti čitanju zanimljivih knjiga, nego da u školi đaci, a škola je državno vlasništvo, uče sadržaje koje naša država i njezina kultura i duhovnost odrede kao sebi važne i prisile učenike da ih izuče, prostudiraju i usvoje. Mi smo nažalost u posljednjih nekoliko godina doživjeli teror jedne neuke sveučilišne profesorice, Blaženke Divjak, nešto prije jednog neukog pedagoga s engleskim doktoratom, dakle jedne ministrice koja je na mantri leptopa i tableta unizila hrvatski duh i duhovnost. Dogodilo nam se da smo – umjesto zemlje koja bi učinioce i škole s mnogo razloga posve oslobodila od digitalnog sadržaja – postali robovi kineskog elektroničkog smeća. Ti uređaji svakako pripadaju područjima prirodnih znanosti, ali ne i humanističke, identitetske poduke, oni pripadaju drugim aspektima života.

Svjedočili smo višetjednom štrajku, javnom prosvjedu nastavnika i učitelja, dugim pregovorima s Vladom RH. Kako do poboljšanih uvjeta i reformi?

Ne bih htio biti zloguki prorok, ali se pred našim očima upravo urušava ono što smo mnogo puta godinama ponavljali da će se dogoditi jer da tako nije smjelo ni početi. Hrvatska treba promjene, ali što se i koliko se obrazovnog sustava tiče, najprije se moraju završiti i to na najbolji mogući način, polovično provedena reforma sveučilišta koju su svi zaboravili i koja se onako nezavršena pomela pod tepih. Ona jedina može obnoviti glavne i uspavane poluge društva, a to su pored školstva još i hrvatske institucije kao što su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Hrvatski državni arhiv, Hrvatski povijesni muzej, pa sva nacionalna kazališta i svi veliki festivali od onih glazbenih do onih književnih i kazališnih. Sveučilište će biti snažni zamašnjak koji će generirati reforme, a ne obrnuto. Sa sveučilišta se može jedino resetirati vrhove hrvatske pameti jer ako bude drukčije, te će institucije ostati smiješno osamljene i nepraktične, neopremljene za novo doba. Ne možete reformirati dječji vrtić pa onda sveučilište, gimnaziju pa onda fakultet, osnovnu školu pa onda znanstveni institut. Ne može se vjerovati da će se status nastavnika u školama riješiti kad budu imali iste plaće kao asistenti na sveučilištu. Tko to govori, doista ništa ne zna o ovom društvu i njegovoj budućnosti.

Gašenjem emisije HTV-a Pola ure kulture, gdje ste bili stalni komentator, rjeđe ste na javnoj televiziji. Postoji li javna osoba bez televizijskoga ekrana, postoji li književni i znanstveni pregalac bez marketinga?

Jedan moj mlađi kolega, Leo Rafolt, dok je tražio svoj znanstveni profil, prije desetak godina napisao je čitavu studiju u Viskovićevoj Republici pod naslovom Tko je to S.P.N.? pokušavajući s određenim podcjenjivanjem koje se od njega tada naručivalo proniknuti u tajnu mog osobnog marketinga. Teško prohodno štivo! Danas, nakon sedamdesetak izdanja autorskih djela, nakon stotina akcija, pedeset godina profesionalnoga književnog rada, mogu tek tom kolegi, a i drugima, reći da je tu bila riječ samo o ustrajnosti da se postoji i da se ostavi traga u struci koja ima svoja pravila i svoju povijest. I to bez stanke i bez odmora, premda me ovi koji me žele staviti u pluskvamperfekt vrijeđaju govoreći da sam sve dobro u književnoj znanosti napravio do svoje tridesete. A poslije sam se valjda igrao skrivača. E, to jedino nisam. Mene je moj stric Grga Novak,  moj mentor, naučio da se svijeća uvijek stavlja na oltar i da nema svijeće koja izgori do nokata. Takve pripadaju onima koji zaspu dok im je svijeća u ruci.

Nedavno je predstavljen trosveščani Kanonski korpus hrvatske književnosti, kulturne povijesti, filozofije i znanosti, u suautorstvu s Viktorijom Franić Tomić. O kakvu je projektu riječ?

To je veliki projekt i neću sam govoriti o njemu, neka to rade drugi. Spremno je za tisak još deset svezaka, naime pred strojevima su, a malo dalje od njih još je sedam, osam svezaka. Bit će to novi pogled na hrvatsku književnu baštinu, kulturnu povijest, filozofiju i znanost. To je projekt usuprot redukciji onih koji trenutačno rade obrazovnu reformu. Hrvatska književnost i znanja o njoj ne smiju se reducirati, može se jedino osmišljavati njezin novi kanon, ali ne i redukcija. Redukciju mogu zahtijevati jedino zločesti.

Ako i ne piše zločestim ljudima – komu Slobodan Prosperov Novak najviše piše?

Pišem ipak samomu sebi, pišem knjige koje bih volio pročitati, pa kad shvatim da ih nema, ja ih napišem. Ima ljudi koji pišu i za mene, ali neću vam odati koji su to pisci. Neki su od njih davno mrtvi, a neki su tek počeli objavljivati.

Je li znanost subjektivna? U vašoj Povijesti hrvatske književnosti lako se iščitava i sve ono što ne volite.

Moje dvije Povijesti hrvatske književnosti, jedna je opsežnija i još nije završena jer ide do 1750, a druga je završena, nisu znanstveni nego vrlo subjektivan govor. Prošla su vremena vatesa koji su u ime zajednice procjenjivali njezino vječno okamenjeno pamćenje. Posljednji je bio Ivo Frangeš i on je imao sreću da mu se vjerovalo i kad je griješio. Nama se danas više ne vjeruje niti kad smo u pravu. Te stare pozicije povjesničara kao proroka više nema, ali u nas se to, barem u praksi, kao da nije shvatilo pa se i dalje ponašamo kao da ne postoje novi rasporedi znanja, a još više novi rasporedi moći.

„Svaka disidencija ovdje uvijek ima poziciju Krista iz Bulgakovljeva romana Majstor i Margarita“, istaknuli ste prije jednog desetljeća. Je li se što promijenilo? Mora li uvijek neki profesor Woland kočiti i obezglavljivati i vjerne i nevjerne?

Ne mislim da ima potrebe za disidencijom u suvremenoj Hrvatskoj, u našoj slobodnoj i demokratskoj državi, niti je za tim bilo ikad potrebe. Oni koji vjeruju da treba u suvremenoj Hrvatskoj biti disident nisu nikad bili moje društvo. Jedan njihov dio stanuje u Novostima Milorada Pupovca. Tamo sam ja zlikovac jer ponekad kažem neku točnu rečenicu o svijetu u kojem živimo. Oni posve uludo vjeruju da su disidenti, a zapravo su nostalgičari za jednim propalim svijetom plaćeni novcem onog svijeta za koji bi oni voljeli da je propao i koji ne prihvaćaju jer bi najradije da nikad nije ni nastao. Jadna je to pozicija i teško se buditi s njihovim maskama. A što se disidencije tiče, one prave komunističke, o njoj pišem u ovih dana završenoj knjizi o Vladi Gotovcu, koju će uskoro tiskati Školska knjiga. Bit će to moj pokušaj da odredim što je to bila disidencija u posttotalitarnoj Europi, a onda kod nas tijekom režima Josipa Broza Tita.

Odmaknimo se mi od diktatora. Što sveti Jeronim, o kojem ste nedavno objavili knjigu, tumači današnjem svijetu? Jesu li, s Biblijom ili bez nje, događaji u suvremenoj Hrvatskoj komedija, tragedija ili možda – farsa?

Prije knjige o Vladi Gotovcu napisao sam monografiju o Jeronimu, svetom Dalmatincu. I on je bio disident u vrijeme kad je bio i najučeniji čovjek svijeta. Bilo je to u četvrtom stoljeću nakon Krista, on to nije bio ni u akademiji ni na sveučilištu, niti je imao Maticu hrvatsku. On je to bio u pustinji. Ondje je sam bio svoja akademija, ondje je bio onaj koji je tražio istinu, i našao ju je ondje gdje je drugi nisu niti primijetili, a kamoli shvatili. Uživao sam za potrebe Splitsko-dalmatinske županije ispričati priču o njemu, velikom Dalmatincu.

Neka bude dopušteno na kraju vas ponovno parafrazirati – je li gore bojati se predvidjeti ili bojati se pogriješiti?

Ne biste me očito pustili da ovoliko govorim da sam baš tako često kroz ovih pola stoljeća griješio u procjenama. Toliko o tome. Uostalom, da je Vijenac pokrenuo netko s krivim procjenama, ne biste sada slavili dvadeset i petu godišnjicu. Znate, napravili smo mi list hrvatske osovine već 1993, a na vama je da tu osovinu podmazujete pa će ona pokretati stvari. Ali to se ipak neće dogoditi samo od sebe. I da, na vama je da se ničega ne bojite. Jer oprezan čovjek nikakav je čovjek, riječi su dvojice disidenata, Solženjicina i Gotovca. Ja sam to rado ponavljao za njima i nastavit ću.