Tipologije

Odabirem svoju temu s dvojbom, čak i donekle nevoljko, jer se bojim zamarati čitatelje predmetom koji je kompleksan te zahti­jeva mnoštvo primjera. Upućujem se ipak na složen teren; imam naime jake poticaje. Dogodilo se slučajno da sam nedavno pročitao, odnosno čuo dva jezična izričaja koja su podjednako prikladna da motiviraju raspravu.

Prvi je primjer članak jednog publicista koji se zaokupio – pogrešnim – pitanjem zašto su sve tipologije tročlane. Usporedio sam tu tvrdnju s razgovorom koji sam čuo u trgovini. Prebirući po nekim živežnim namirnicama, jedna je osoba uvjeravala drugu da između pojedinih vrsta robe razlika može biti golema. „To vam je kao nebo i zemlja.“ Kupac vjerojatno nije bio svjestan toga da se nalazi na tlu zahtjevne logičke i tipološke problematike. Osoba je naime dala nepobitan primjer u korist spoznaje da tipologije nipošto ne moraju biti tročlane, jer je lako navesti mnoštvo primjera za dvočlane, dihotomijske tvorbe. Iskaz „nebo i zemlja“ potvrđuje konstrukt koji služi razvrstavanju na način misaonih opreka.

Teoretski zasnovane ili ne, one su vrlo često sastavnice svakodnevnoga govora. Počnimo s njima jer im je uporabni opseg veći. Često čujemo značenjsku suprotnost „gore i dolje“. Ona se može shvatiti dvojako. Ako je govornik tumači u smislu podjela na društvene razrede (klase), dao joj je politički smisao; ako pak misli na dokučivo i nedokučivo, značenje pripada nekom metafizičkom sustavu.

Uvijek živi stereotipi

Druga vrlo raširena opreka glasi „lijevo i desno“, koja se shvaća samo politički, a označuje ideološke tabore već iz doba revolucija i parlamentarnih podjela. Usput rečeno, svrstavanje je čista konvencija jer je raspored mogao biti i obratan. Danas se dvočlana tvorba upotrebljava samo ideološki: „ljevičari” i „desničari”. Oni koji su „u sredini“ svjesno se ili nesvjesno otimaju svjetonazorskoj simetriji.

Staigerova studija iz 1946. i danas je dio
opće teoretske svijesti

Na srodnom smo području kad se dvije boje, crna i bijela, tumače u moralnom značenju. Crni su, dakako, zli, a bijeli neporočni. Najčešća arena te opreke su trivijalna književna i filmska djela. U žargonskoj se uporabi govori o „pozitivcima” i „negativcima”, bez obzira na spol. Premda mnogi publicisti uvjeravaju čitatelje u to da živimo u epohi koja uvelike izbjegava mentalne stereotipe, ipak se snimaju filmovi koji se čvrsto drže podjele na slike o pravdi i nepravdi, na primjer ekranizacije romana Alexandrea Dumasa (starijega), Charlesa Dickensa i Victora Hugoa. Pojedini njihovi romani, primjerice Tri mušketira, Grof od Monte Christa ili Zvonar crkve Notre-Dame, išli su čak iz ruke u ruku raznih redatelja. Publika u kinodvoranama ili pred televizijskim ekranima sjetit će se možda jedne od triju verzija pustolovnog filma Pobuna na brodu Bounty. A da se i ne spominje popularnost nekih starih vesterna u kojima će čak i gledatelj posve zaokupljen grickanjem kokica prepoznati tko je good guy a tko bad guy.

Kao posljednji primjer dihotomije navest ću opreku koju je u psihologiju unio švicarski psihoanalitičar C. G. Jung. U jednoj je raspravi opisao dvije različite vrste ljudske naravi. Neka osoba može biti povučena, plaha, zaokupljena sobom. Ona je introvertirana, kaže Jung. Na drugoj strani psihološke i antropološke tipologije ljudskih bića naći će se čovjek koji se ističe otvorenim, sigurnim, komunikativnim ponašanjem, ponekad čak i izazovnim. Jung taj tip naziva ekstravertiranim. Premda to nazivlje potječe iz kabineta donekle ezoterična znanstvenika (koji se pročuo osobito naučavanjem o arhetipovima, simbolima podsvijesti ljudskih zajednica), ono je postalo dijelom opće naobrazbe, pa i svakodnevnih razgovora.

Prelazim na tročlane tipologije te želim ponajprije upozoriti na okolnost da one ne moraju biti same po sebi složenije od dvočlanih. I među njima ima kompleksnijih, ali i razmjerno jednostavnih. Najjednostavniji su primjeri jedinice komunikacijskog sustava, svima poznate iz gramatike: ja, ti, on, isto tako u množini. Te osobe (ili lica) možemo tipološki svrstati u dvije kategorije: komunikacijski aktivne, jer nastupaju kao izvori obavijesti, dok je treće lice samo predmet razgovora. To posve odgovara komunikacijskom modelu što su ga prije sedamdeset godina razradili američki znanstvenici Shannon i Weawer. U njemu postoji pošiljatelj neke poruke (jezične ili druge) i njezin primatelj. Treća osoba dakle može biti samo objekt sporazumijevanja. Kolokvijalno rečeno: ja i ti iskazuju mišljenja, razgovaraju, postavljaju pitanja i odgovaraju na njih. Komunikacijski je to razlika između hrvatskih glagola odgovarati i ogovarati. Predmet ogovaranja može biti samo treća, objektna osoba.

Za čitatelje sklone filozofiji navest ću primjer iz Nietzscheovih djela. (Ne bi trebalo zanemariti činjenicu da je filozof smatrao da mu je ime poljskog podrijetla; iako odrastao u Njemačkoj, o Nijem­cima općenito nije imao dobro mišljenje. Bliži su mu bili francuski i talijanski duh. Nazvati ga „duhovnim predvodnikom njemačkog imperija­lizma u prošlosti“, kako sam pročitao u nekom feljtonističkom otpadu, vrhunac je neznanja. Već je u prvom eseju svoje rane zbirke stu­dija Nesuvremena razmatranja iskazao svoju bojazan da će nova, 1871. ujedinjena Njemačka postati imperijalna sila koja će se razvijati na štetu svoje duhovnosti.) Ovdje nas osobito zanima tročlana tipologija koju sadrži drugi od četiriju eseja, O koristi i manjkavosti povijesti u životu.

Tipologija pruža odgovor na pitanje kakvi su pristupi povi­jesnoj građi mogući. Autor predlaže trijadu u kojoj su sastavnice monumentalistička, antikvarna i kritička prosudba. Prva se temelji na uvjerenju pojedinih historičara da su povijesni tokovi zapravo djelo velikih ličnosti, recimo od Cezara do Napoleona, koje su svojom snagom i ugledom ravnale zbivanjima. Antikvarno gledište nalazi svoju osnovu u praksi svih onih povjesničara koji smatraju da i prosječne, neugledne pojave ljudskog iskustva treba poštovati i zapisati. Nietzscheovo naziv­lje može se u tom pristupu i modificirati. Mislim da antikvarizmu pristaje i termin muzealnost, jer čuvanje svih predmeta podjednako historiografiju pretvara u golem muzej koji može obuhvatiti sve fenomene, bez obzira na njihovu kulturnu važnost i vrijednost.

Treći član tipologije, kritički pristup, označuje pravo, čak dužnost, svake epohe da bude sudac, neumoljiv glas potrebe obračuna s prošlošću. Takav pristup ima dodatnu funkciju da uspostavi preglednost u procjeni minulih vremena, odbacujući zablude monumentalizma i antikvarnog sitničarenja. S današnjeg motrišta samo su dvije kategorije ostale aktualne: antikvarna i kritička. Prva u duhu neohistorizma i opće muzealizacije svijeta, a druga kao odjek korjenitih modernizama u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Postmoderna ih pomiruje i spaja.

Duhovno očitovanje trojstva

I naposljetku primjer tročlanosti s područja književnosti. Godine 1946. objavio je švicarski povjesničar literature Emil Staiger knjigu Osnovni pojmovi poetike (prevedenu i kod nas). Autor raspravlja o trijadi književnih rodova: lirika, epika (pripovjedalaštvo) i dramatika, koja je i danas dio opće teoretske svijesti unatoč svim novim shvaćanjima književnosti u prošlim desetljećima. Govorimo o Tadijanovićevoj lirici, o Marinkovićevu pripovijedanju i Krležinoj dramatici. Staigerova je tipologija, međutim, drukčije zasnovana – fenomenološki. Autoru je stalo do predodžbe o biti duhovnog očitovanja trojstva. Služi se apstrakcijama lirsko, epsko i dramsko želeći prodrijeti u ljudsku dimenziju lirskog raspoloženja, epske duhovne arhitekture i dramskog naboja. Isti­če da su baštinjene konvencije preuske za poimanje triju fenomena, jer uhodana uporaba zanemaruje činjenicu da lirskog duha može biti i u nara­ciji i u drami, i obratno. Čiste ideje nisu vezane za tradicionalno nazivlje, jer se u njima očituju ontološki temelji. Stoga Staiger trijadu shvaća kao utjelovljenje triju ekstenzija vremena. Lirski je stil (ili duh) prožet prošlošću, sjećanjem, kako kaže autor. Epski stil teži za predočavanjem, pa se u čitatelja budi dojam da je svjedok. Dramski duh poteže u budućnost, jer se napetost u njemu zasniva na projektnom značenju, u projiciranju neke radnje koja se tek razvija.

Staigerova je knjiga potaknula mnoga akademska raspravljanja, koja su bila i ostaju plodna, unatoč brojnim zamjerkama upućenim autorovoj sklonosti filozofskim apstrakcijama. No knjiga je ipak preživjela više od sedamdeset godina zahvaljujući tomu što složenu problematiku iznosi vrlo tečnim i pristupačnim diskursom.

Završit ću jednom nimalo teoretskom epizodom koja mi se duboko usjekla u pamćenje. Čuo sam prije pedesetak godina jedno Staigerovo pre­davanje u Kölnu. Bio je ugledan gost pa su ga uvodno pozdravili i rektor i dekan, svi s mnogo ceremonijalnih riječi upućenih i poznatim ličnosti­ma grada, također pozvanim na predavanje. „Predigri“ nikad kraja. Staiger je, međutim, očito prezreo sav taj ritual i riječima „Gospođe i gospodo“ prešao na temu – posve u duhu svojega shvaćanja švicarske demokracije. Dakle „gospođe i gospodo“, tako ću završiti Večernji zapis o tipologijama.