Sve o meni i mojoj majci

Egzistencijalna drama Tuga i slava, za glavnu ulogu u kojoj je Antonio Banderas nagrađen na ovogodišnjem festivalu u Cannesu, a nagradu je osvojio i autorov stalni suradnik, skladatelj Alberto Iglesias, najzrelije je, najintimističkije i najintrospektivnije, ujedno i najsuptilnije i najsmirenije ostvarenje Pedra Almodóvara unatrag barem dva desetljeća, a možda i u čitavoj njegovoj karijeri. Riječ je o redateljevu autobiografskom djelu u kojem filmaš iza kojeg je gotovo četiri desetljeća kontinuirana i plodna, ali ne i u svakom od tri autorska razdoblja ujednačena stvaralaštva, na određeni način svodi svoje životne i autorske račune. I intimne i profesionalne, i obiteljske i stvaralačke, i egzistencijalne i umjetničke, a sve to radi na promišljen, estetiziran i stiliziran te vrlo human i empatičan način. I Europskom filmskom nagradom za najbolji dizajn produkcije ovjenčana Tuga i slava – što je netočan i neprecizan prijevodni naslov, doslovni prijevod izvornoga naslova Dolor y gloria, tj. Bol i slava, bio bi precizniji – na više razina metafilmski je oblikovano djelo koje imponira svim segmentima izvedbe. Od iznimno sugestivne režije, precizne kompozicije baš svakog kadra i za autora očekivanoga kolorističkog bogatstva, preko sjajne dramaturgije i naracije sa skladno i nenametljivo uklopljenim retrospektivnim epizodama i digresivnim momentima, do primjereno polagana ritma koji svim likovima ostavlja dovoljno vremena za makar i minimalnu ali efektnu razradu, odličnog rada s glumcima iz kojih – osobito iz fantastičnog Banderasa – uspijeva izvući maksimum, te impresivna ozračja sjete koje odlikuje svaku scenu, a dodatno je podcrtava Iglesiasova glazba.

Za glavnu ulogu Antonio Banderas nagrađen je na ovogodišnjem festivalu u Cannesu

Protagonist je sredovječni redatelj Salvador Mallo (primjereno podigran, na određeni način autorefleksivan te u glumačkom izrazu suptilan Banderas, koji dosta podsjeća na Almodóvara), umjetnik sklon rezignaciji i depresiji te opterećen svakovrsnom boli, i metaforičko-metafizičkom, egzistencijalno-umjetničkom, i onom stvarnom, jer osim od križobolje koja mu je blokirala polovinu leđa pati i od migrena, napadaja gušenja, Forestierova sindroma i još niza boljetica. K tome ga muči i kreativna kriza, pa već dugo ne režira niti može pisati, a sve se odigrava tri desetljeća nakon njegova najvećeg umjetničkog uspjeha ostvarena filmom Aroma (Sabor). Taj je film sad restauriran i ponovo kreće u distribuciju, željno ga očekuju Malloovi obožavatelji i ljubitelji art-filma, a u njemu je glavnu ulogu tumačio Alberto Crespo (pretpostavljivo Banderas), glumac kojeg je suradnja s Malloom proslavila sredinom 80-ih godina, no s kojim redatelj tridesetak godina nije kontaktirao. Kad ponovo kontaktira Crespoa te mu dade svoj dramski tekst Ovisnost, s kojim će glumac postići uspjeh, Mallo se i zahvaljujući njemu počne navlačiti na heroin, uz intenzivno prisjećanje na djetinjstvo uz brižnu majku Jacintu (Penélope Cruz), ali ne i uvijek odsutna oca.

Teško je reći koliko je ono autobiografsko u Tuzi i slavi nadograđeno fikcijom, baš kao što je teško likove precizno spojiti sa stvarnim ljudima, a Malloove filmove s Almodóvarovim (Sabor bi mogao biti Matador, film koji je Banderasa proslavio), no fikcijsko nadograđivanje vlastite autobiografije redatelj izvodi inteligentno i promišljeno, s asocijacijama na Fellinijevo remek-djelo Osam i pol. To osobito dolazi do izražaja na samu kraju filma, kad se ono što smo dotad držali epizodama Malloova prisjećanja na njegovo djetinjstvo pokazuje dijelovima filma koji on režira, a u kojem Penélope Cruz glumi njegovu majku. Takva završnica dotadašnju metafilmičnost podiže na razinu više, neposredno nakon što je Cruzovu u ulozi sredovječne Jacinte zamijenila Julieta Serrano kao majka na samrti s kojom se Mallo (Almodóvar) dirljivo oprašta.

Zaključno, Tuga i slava ostvarenje je kojim je Almodóvarova karijera dobila jedan od kreativnih vrhunaca i snažan novi impuls.