Stoljeće Ivana Trnskoga

Uspoređujući stoljeća, Albert Camus je za devetnaesto kazao da je stoljeće biologije, a dvadeseto stoljeće straha. Međutim, kao što se za 20. uvriježio naziv stoljeće ratova, što i jest smisao Camusova pojma, tako se za 19. uvriježio pojam stoljeća povijesti. Za nas Hrvate to je stoljeće preporoda i formiranja modernoga nacionalnog identiteta, i zato ujedno stoljeće zaslužnih pojedinaca. Dugo bi trajalo nabrajanje njihovih imena, kao i institucija koje su u tome stoljeću nastajale – od Matice i Akademije, preko modernog Sveučilišta do Društva hrvatskih književnika 1900, odnosno Hrvatskoga novinarskog društva 1910. Ako ne možemo sve, upitajmo se koliko ih možemo navesti, a da su životom i djelom pokrili to veliko stoljeće ili barem njegov dio između dva pokreta – ilirskog i modernističkog.

Uzmemo li kao donju granicu 1809. kao godinu Gajeva rođenja i njegova naraštaja, a kao gornju 1838. kao godinu Šenoina rođenja i njegovih vršnjaka, jer su se upravo ta dva naraštaja stigla realizirati, dolazimo do podatka da su od tridesetak važnijih imena svega četvorica zagazili u 20. stoljeće: biskup Josip Juraj Strossmayer, Ivan Trnski, fra Grga Martić i Vatroslav Jagić. A sve njih Ivan Trnski dobrano je nadživio. Samo deset godina mlađi od lidera ilirskog pokreta, Trnski je sa svoje nepune 92 godine povezao dva stoljeća, više književnih naraštaja i stilskih formacija, pa mu već ta činjenica daje posebnu težinu.

„Zadnji ilirac“

Rođen 1. svibnja 1819. u Staroj Rači pokraj Bjelovara, Trnski je rano ostao bez roditelja, nakon pučke škole pohađao je sjemenišnu gimnaziju u Zagrebu, ali umjesto bogoslovije studira u Grazu za upravnog časnika Vojne granice (Krajine). Tu je upoznao i Dragojlu Jarnević te je kao gorljivi ilirac nagovorio da piše hrvatski umjesto njemački. Prijateljuje s Gajem, Vrazom, Rakovcem i drugim ilircima, Daničin je suradnik, umalo i njezin urednik, a potom kreće u vojnu službu – prvo u Petrinju, pa Divušu kraj Kostajnice, odatle u Glinu u Jelačićevu pukovniju, slijedi Vrginmost, opet nakratko Glina i Zagreb, radi na reformi Vojne granice, premješten je u Petrovaradin, pa u Belu Crkvu, intervencijom bana Šokčevića vraćen u Hrvatsku u Slunjsku pukovniju u Karlovcu te biva biran u Hrvatski sabor. Opet Zagreb, prati 1869. cara Franju Josipa za obilaska Krajine, promaknut u čin pukovnika. Bjelovarski je veliki župan 1871, smijenjen zbog neslaganja sa službenom politikom, od 1872. živi u Zagrebu, hrvatski je napokon službeni jezik i u Krajini, dekretom umirovljen potkraj 1885. bez čina generala. Prvo je 1889. počasni Matičin član, a onda 1901. nakratko i njezin predsjednik, u međuvremenu izabran je za prvoga predsjednika tek osnovana DHK-a, nositelj je niza odličja, omiljen i slavan, javno mu se obilježavaju rođendani, a onda 30. lipnja 1910. umire u Zagrebu te biva pokopan u mirogojskim arkadama kao „zadnji ilirac“.

Usporedo s tom tekla je karijera plodnoga i angažiranog pisca Ivana Trnskog, autora lirskih i epskih pjesama, pripovijedaka, putopisa, jednočinki, članaka, prijevoda i polemika te libreta i zagonetki. Otpočeo je već s prvim godištem Danice prijevodima, ljubavnim i rodoljubnim stihovima te raznim prigodnicama, u Danici izlaze Dopisi domorodnog putnika iz Dalmacie, a 1842. uz Gajevu pomoć objavljuje zbirku „vlastitih proizvoda“ i „prievoda“ Piesme. Gaj mu 1844. tiska i satiru Zvekan opet na svietu, a tijekom apsolutizma zbog pjesme Peru pjesnikovu i on je pod policijskom istragom, ali ga je zaštitio ban Jelačić. U međuvremenu oženio se Slovenkom Minom Lavrič. S njom je imao devetoro djece, a petoro ih preživjelo. U Karlovcu u Lukšićevu Glasonoši tiska Kriesnice, 1863. i kao knjigu Sestram trojim Hrvaticom, Srbkinjom, Slovenkom, da iz njih stvori požrtvovne rodoljupke, pa prigodni spjev o solunskoj braći Ćirilu i Metodiju i prijevod Onjegina. Slijedi 1865. i druga knjiga Kriesnica, pa još jedan prigodan spjev, ovaj put o Nikoli Zrinjskom u povodu Sigetske bitke, u krugu je pokretača Vienca, kojemu daje ime te surađuje u njemu dugo i obilato. Freudenreich mu na scenu postavlja jednočinku, s Markovićem objavljuje alegoriju prikazanu u povodu otvaranja Sveučilišta, radi na Svekolim mu djelima u devet knjiga, a izlaze dvije – Popievke i konačna redakcija Kriesnica po kojemu se taj „kriesničar“ neko vrijeme popularnošću nadmetao s prijateljima Vrazom i Preradovićem. Umirovljeni Trnski neumorno piše i publicira, raznolikim prigodnicama i epikom, kojoj nastoji očuvati tradiciju, dodaje putopis o Plitvicama i druge „putne uspomene“, pa sonetnu zbirku Jezerkinje, spjev o banu Berislaviću, nekoliko kraćih dramskih uradaka, čak i jedan libreto. U poznim godinama, između sve učestalijih javnih počasti, Trnski se iznova javlja prijevodima i pjesmama, dok mu je Akademija, koje je bio počasni član, posebno tiskala raspravu Rodu o jeziku. Sudbina je htjela da mu je Savremenik netom po smrti objavio posljednju pjesmu Odužba pjesnikova, pa se tako i simbolično zaključio opus građen punih 75 godina.

Vienčev suvremenik

Tijekom toga razdoblja dugovjeki je Trnski povezao nekoliko epoha – od predromantizma i romantizma do realizma i modernizma – ostavši na pozicijama ilirizma, tj. našeg romantizma. To će reći da je literarnim sklonostima Trnskog upravljala u prvome redu dužnost, i to ona patriotska, koja će ga i držati na nacionalnome panteonu sve dok domoljublje bude glavni kriterij. U tome smislu Ivan se Trnski doslovno i figurativno nametnuo kao jedini aktivni predstavnik naše preporodne matrice u cijelome njezinu trajanju – od ilirskoga do modernističkog pokreta – kad napokon najvećim dijelom biva potrošena, a zapravo ugrađena u trendova njezine europeizacije s Matošem kao krunskim dokazom i protagonistom. Ako se taj proces na primjeru života i rada Ivana Trnskog mogao pratiti u prvo doba putem Danice, za njegovu drugu fazu presudnu je ulogu imao časopis Vienac. Razlozi nisu samo u tome što je Vienac bio jedini koji se medijski mogao mjeriti s vijekom Ivana Trnskoga, nego što se Trnski u nj duboko upisao.

Trnski ga je krstio i u njemu obilato surađivao, ali je manje znano da je Viencu niz godina bio zapravo neformalni urednik, baš kao što je to u zadarskoj Zori dalmatinskoj nekoć bio njegov prijatelj – pukovnik i pjesnik Petar Preradović. Naime, kao časnik Krajiške uprave na čije se patriotske i političke poteze gledalo pod povećalom, pa su se valjda i zato uzajamno naročito držali, pukovnik Trnski nikako nije mogao biti formalni urednik novoga časopisa Vienca. Baš kao što to prije njega iz istih razloga nije mogao biti ni pukovnik Preradović u Zori dalmatinskoj. No zato je Preradović bio ne samo suradnik već i prvi stvarni urednik, koji je prvi broj novoga časopisa pozdravio glasovitom budnicom Zora puca..., a nije isključeno da je i sam sudjelovao u krštenju, tj. u izboru Zorina imena. No zato se pouzdano zna da je upravo Trnski novome časopisu bio „krsni kum“, kao i to da je i Trnski – baš poput nekoć Preradovića – novi časopis pozdravio pjesmom.

Još dok je živio u Beču Trnski je pomagao uredniku Gjuri Deželiću. Od prvih mu priloga izdvaja se onaj pod naslovom Misli čuvenog njemačkog pjesnika i učenjaka Hinka Litrova o naših pjesmah... u kojemu Trnski polemizira s austrijskim piscem zbog teze da su naše pjesme proste i da se u doba željeznice i parobroda valja okaniti gusala. Iste je godine Trnski preveo nekoliko Goetheovih pjesama te Schillera i Uhlanda u želji da se ne samo iznova okuša u njemu naročito dragome poslu nego i da podigne razinu Vienca.

Nakon Deželića i novi Vienčev urednik Ivan Perkovac također je računao na pomoć Trnskog, objavljuje mu epistolarnu pripovijetku Slika Zagreba s tendencioznom pričom o sinu kojemu se ne sviđa djevojka koju mu je namijenio otac, jer nije rodoljupka, ali kad ona zavoli hrvatsku knjigu, i mladić zavoli nju. Slično će se nastaviti i s urednikom Dežmanom, pa s Markovićem: nove dvije pripovijetke iz krajiškog života, u istome broju Marković mu objavljuje i baladu Mećava zajedno sa Šenoinom Ribarovom Janom, a našli su se i novi prijevodi Goethea te još nekoliko njemačkih pjesnika. Ukratko, Trnski je u Viencu jedan od najagilnijih suradnika. A kada od 1874. uređivanje preuzme August Šenoa, on mu prepušta uređivanje – lirike.

Sljedeće godine Trnski objavljuje versološku raspravu O našem stihotvorstvu, kojom pokraj živoga Vebera stječe glas oca naše metrike. Kao pristalica kvantitativne metrike pokazao je da naše pjesme ne poznaju samo deseterce i osmerce, nego i druge vrste stihova. Riječ je o utjecaju njemačkoga teoretičara Rudolfa Gottschalla na Trnskog, baš kao i na Šenou, koji svoga prijatelja i pomoćnika nagovara da više prevodi Schillera nego Goethea, kojeg Šenoa baš i nije volio.

Umirovljenoga Trnskoga kao Vienčeva suradnika sve slabije susrećemo, no slavnome pjesniku mladi posvećuju cijeli jedan broj. U njemu je Harambašićeva prigodnica Ivanu Trnskomu, članak Hrvatice, Srpkinje i Slovenke, Svomu pjesniku..., pa zapis B. Budisavljevića Poočimu, dok J. E. Tomić donosi relativno opsežnu biografiju Ivan vitez Trnski. Potom je Trnskijev portret i Šurminov pregled Rada Ivana Trnskoga u Viencu.

U međuvremenu književna se scena ubrzano mijenja. Zadnja institucija 19. stoljeća biva napokon utemeljena i za svog predsjednika bira Trnskoga, isto Društvo ubrzo pokreće vlastiti časopis Savremenik, koji ne propušta obilježiti 70. rođendan ikone ilirizma, a koji ima što reći i o 400. godišnjici hrvatske književnosti, odnosno Marka Marulića kao njezina upravo instalirana oca. Sljedeće godine o Trnskom piše i D. Prohaska u povodu rasprave Rodu o jeziku iz Akademijina Rada, dok stari Trnski potpisuje nekrolog mladome kolegi, pjesniku S. S. Kranjčeviću. A onda 1910. u Savremeniku nekoliko priloga u povodu smrti: iz ostavštine dvije pjesme, dva redakcijska članka i oduži nekrolog. Godina je to osnivanja novinarskog društva, zadnje institucije koju su pripremili Trnskijevi ilirci.

Ako je suditi po Savremeniku, novo stoljeće domalo kanonskog pjesnika sada svodi na Krijesnice, domoljublje i raspravu o metrici. Da se vremena mijenjaju, a time i status Trnskoga, vidjelo se to već 1919. u prigodnome članku N. Andrića, još više deset godina poslije u raspravi A. Petravića O klasičnoj metrici u hrvatskom pjesništvu, u kojoj se podsjeća na polemiku s Veberom Tko je čemu otcem?.

„Oj jesenske duge noći...“

No Trnskome ipak ostaju još dva polja za dokazivanje – enigmatika i popijevka. Zagonetke je objavljivao od 1845. u Zori dalmatinskoj, pa sve do kraja stoljeća u sarajevskoj Nadi pod svojim imenom ili anagramom Skri/evnatin čime se upisao u niz uglednih prethodnika od Marulića, Frankopana i Vitezovića do Preradovića i Matoša. U zbirci Popievke tridesetak je skladanih pjesama Ivana Trnskog, a skladali su ih Vatroslav Lisinski, Ferdo Livadić, Josip Runjanin, Alberto Štriga, Ivan Zajc, najviše Franjo Kuhač. Razlozi su u pjevnosti njegovih tekstova, u njihovoj ritmičnosti, a mnoge su nastajale po narodnim popijevkama, kao npr. Čekajuća draga s dobro poznatim dvostihom: „Oj jesenske duge noći, / Reko dragi, da će doći...“. Mnoge se izvode i danas, npr. Ljubimo te, naša diko, Junak sam iz Like, Oj talasi mili, ajte, Oj Banovci, Mornarska i dr. Postavši tako dijelom kolektivne memorije, one su dokaz kako je Ivan Trnski „njegovao kult pjevnosti te na svoj način pripomogao širenju pjesničke pismenosti“ (Mirko Tomasović).

Ako i dvojimo o Barčevoj da Trnski i „nije bio umjetnik“, sa zaključkom da je u ilirizmu Trnski bio lirik, u apsolutizmu čuvar nacionalnih vrijednosti, s Viencem „jedan od najplodnijih pripovjedača“ a do kraja života da je „prevodilačkim i organizacijskim radom obavljao korisnu funkciju“ – svakako se možemo složiti.

Jedno je, nedvojbeno: nastanak moderne hrvatske kulture ne može se razumjeti bez uloge i doprinosa radišnoga, svestranog i omiljenoga preporoditelja. Pa ipak Trnski, kao i mnogi njegovi ilirci, još čeka svog monografa. Urednica njegovih izabranih djela u Matičinim Stoljećima, gospođa Katica Čorkalo Jemrić, već je obavila sve predradnje, usustavila i opisala bogati opus Ivana Trnskog, štoviše, naznačila mu i smjer moguće reinterpretacije, pa se valja nadati da nećemo dugo čekati.