Slika s potpisom

Kada se na prodaju ponudi nepoznata slika velikog slikara – a u Zagrebu su se pojavila dva djela pripisana mladom Pablu Picassu – potrebne su dvije stvari da nađe kupca: forenzička provjera i uvjerljiva priča. Stručnjaci će pregledati povećalom potpis, kemijski analizirati papir, platno i boje, proučiti stil i poteze kistom; prodavači sa svoje strane moraju ispričati otkud im djela i zašto se za njih nije dosad znalo. Priča nije loša: István Szabó, Židov mađarskoga porijekla iz Sombora, odlazi 1910. u Pariz studirati medicinu; voli i umjetnost pa 1913. kupuje od nepoznatog slikara na Montmartreu ulje na platnu koje na kubistički način prikazuje djevojku s gitarom; platno je slikar potpisao kao Picasso 10; student potom zatraži još jednu sliku, i dobije kolaž s gitarom i mandolinom, ali umjetnik se nije potpisao, tek je na poleđini napisao datum: 15 juin 13. István Szabó diplomira za vrijeme rata, sa slikama se preko Švicarske otputi do Zemuna, gdje mu financijski pomaže obitelj Marković, kojima ostavlja slike u znak zahvalnosti; Markovići slike spremaju na tavan jer su im se susjedi i prijatelji rugali kada su ih objesili na zid; nakon šezdeset godina njihov sin Vladimir prazni kuću određenu za rušenje i nalazi slike.

U Zagrebu su se pojavila dva djela pripisana mladom Pablu Picassu / Foto Mirjana Štrbac

Možda se nije dogodilo, ali moglo se dogoditi. Svi smo čuli anegdotu o Picassu kako je sjedio u restoranu uz društvo mladih koji su napravili račun iznad svojih mogućnosti. Picasso je, kaže priča, usred zbrke pozvao konobara za svoj stol, nešto nacrtao na salvetu i potpisao se. „To će biti i više nego dovoljno“, rekao je kelneru mirno i pružio mu crtež. Možda se ni to nije dogodilo, ali moglo se dogoditi. Picasso je stvarao brzo, na različitim mjestima, u različitim materijalima i u svako vrijeme. Desetljećima je ostavljao posvuda svoj glasoviti crtež golubice, usavršavajući ga s vremenom. Britanski glumac Brian Blessed imao je dvanaest godina kad mu je Picasso darovao crtež golubice; dječak ga je uvrijeđeno odbacio, rekavši da golubici uopće ne sliči, a sad je crtež u muzeju u Sheffieldu. U Engleskoj je Picasso jednom golubicu naslikao preko cijelog zida svojeg domaćina, koji je poslije zid otukao i unovčio; zid se mogao vidjeti 2012. u galeriji Tate u Londonu, na izložbi posvećenoj odnosu Picassa i moderne britanske umjetnosti. S brzinom Picassova stvaranja povezana je još jedna restoranska anegdota. Jedan je čovjek zatražio od Picassa da nešto nacrta na salveti, što je ovaj i učinio, a potom mu priopćio cijenu svojeg crteža. Čovjek se zaprepastio: „Pa trebalo vam je samo pola minute da to nacrtate.“ „Pola minute i 40 godina“, odgovorio mu je Picasso.

Dakle nije sve u potpisu, nešto je i u slici. Salvador Dalí nije tako mislio. Kada mu je nakon Drugoga svjetskog rata krenulo, počele su se tiskati različite grafičke mape s motivima njegovih djela. Tiskari su ih donosili umjetniku na potpis, a on bi za svaku potpisanu grafiku na licu mjesta dobio 40 dolara. Kada je Dalí shvatio da se unovčava njegov potpis, počeo se potpisivati na prazne listove i njih prodavati. Razvio je poseban potpis za koji mu je trebalo samo dvije sekunde, pa ako su mu pomoćnici dovoljno brzo i spretno dodavali i uzimali papire, mogao je zaraditi 72.000 dolara na sat. Nitko pouzdano ne zna, ali moguće je da je od 60-ih do 80-ih potpisao 300.000 papira bianco, zbog čega se procjenjuje da bi tržište neautentičnim Dalíjevim grafikama do danas moglo nabujati i na milijardu dolara.

Picassa je riskantno krivotvoriti jer njegove slike na aukcijama prolaze rigorozne provjere. Zato su falsifikatori našli novu nišu: krivotvore jeftine umjetnine, po načelu „veći promet, brža zarada“. Gradić Elne na jugu Francuske bio je dom slikara Étiennea Terrusa (1857–1922), čiji je kolorizam cijenio i Henri Matisse, ali nije poznat izvan svojeg kraja. Ondje su prije petnaestak godina počeli u mjesnom muzeju otkupljivati njegova djela kako bi slikaru dali dostojan spomen i ubrzo ih skupili 140, što je u muzej privuklo 60.000 ljudi. Prošle je godine povjesničar umjetnosti Eric Forcada otkrio da je čak 60 posto postava lažno. Nisu to bile skupe slike, njihova cijena nije prelazila 6.000 eura, tako da je muzej bio na gubitku od oko 150.000 eura. Ali nastala je panika među privatnim kolekcionarima. Forcada ih je obišao, s poraznim rezultatima: lažnih Terrusa bilo je nekoliko stotina, vrijednih milijun eura.

Ima i obratnih slučajeva. Upravo je ovih dana Nacionalni muzej u Cardiffu izložio Botticellijevu Madonu s djetetom kao original, iako im je godinama ležao odbačen u depou. Kolekcionarka Gwendoline Davies darovala im ga je 1952. kao izvorno djelo renesansnog genija, ali su je stručnjaci ubrzo proglasili kopijom iz 19. stoljeća. Umjetnički detektivi koji za BBC snimaju seriju o izgubljenim remek-djelima, pod vodstvom povjesničara umjetnosti Bendora Grosvenora, pokazali su dvije stvari: prvo, na slici doista postoje premazi iz 19. stoljeća, ali ispod njih je vrijedna i stara slika; drugo, infracrvene snimke otkrivaju crtež ispod slike tipičan za Botticellijevu radionicu, a neki elementi upućuju i na majstorovu ruku. Mogao bi, dakle, biti Botticelli.

Mogao bi, a i ne mora biti – to je ono što muzeji ne vole čuti, a procjenjuje se da je po svijetu čak trećina vrhunskih umjetnina dvojbeno atribuirana. Još manje to vole čuti kupci. Picassovih radova nema mnogo na aukcijama, ali postižu visoke cijene – kad se pojave. Picassova slika iz 1955. Les femmes d’Alger postigla je na 2015. na aukciji kod Christieja u New Yorku cijenu od 179.360.000 dolara. Naravno, na internetu možete proći jeftinije: nepotpisane Picassove grafike dobijete za 50 eura, potpisane Dalíjeve za 200 dolara – ako se možete odlučiti između djela bez potpisa i potpisa bez djela.