Ruža hrvatska opće je dobro

Prljavo kazalište posljednjih godina još jednom proživljava dane ponosa – ali i slavlja. Pretprošle godine proslavili su četrdeseti rođendan, a u listopadu (dvama rasprodanim koncertima u Areni) prisjetili su se povijesnog nastupa na Trgu, održana 17. listopada 1989. Dvodnevni skupni spektakl evocirao je davnu prošlost, istovremeno po tko zna koji put dokazavši nepobitnu činjenicu: Kazalište je trajna pop-kulturna institucija, koja je, poput Springsteena u Americi ili Rolling Stonesa u Britaniji, rođena u rock and roll undergroundu, a završila na samu vrhu – i ondje ostala. O svemu tome, usred koncertnih aktivnosti, a uoči snimanja novih materijala, popričali smo s autorskim pokretačem sastava Jasenkom Hourom.

Snimio MIRKO CVJETKO

Više od četrdeset godina ste na sceni, a trideset je prošlo od mitskog koncerta na Trgu. Gledajući unatrag, od konca 70-ih i vaših početaka do danas, a u skladu s naslovom albuma Loua Reeda Growing Up In Public – kako je bilo odrastati javno, bez privatnog života?

Ne mislim da baš nisam imao privatnog života. Rano sam postao profesionalac, sa sedamnaest godina. Sjećam se da sam išao u četvrti razred srednje škole kad je izašao Crno bijeli svijet i upadao sam u bizarne situacije. Na školskom satu profesori me kude što nisam donio tražene radove, a poslije nastave kažu, čuj, htjeli bi s tobom za Vjesnik napraviti intervju. Zato ostajem pomalo zbunjen kad pomislim da sam doista odrastao javno. U nekom smislu zaista jesam, ali ne na način na koji javno odrastaju rock-zvijezde vani, u Engleskoj ili Americi – ondje je šoubiznis postavljen posve drukčije, a javne osobe pod mnogo su većim pritiskom nego kod nas. Ovdje se svi međusobno poznaju. Osim toga, studirao sam novinarstvo i odmah mi je bilo jasno da se, želim li sve to lakše podnijeti, vrlo rano moram „isključiti“ i sebe promatrati kao neku treću osobu kojoj se sve to događa. Nema tu neke velike filozofije.

Osjećate li zato potrebu da svjesno uskočite u ulogu koja se od vas očekuje?

Da, ali bitno je shvatiti da tu ulogu ne smijem shvatiti preozbiljno. No to je samo dio priče, jer zatim počinje nova uloga, ona u kojoj se od tebe očekuje da uvijek imaš odgovore na sva društvena pitanja, da se moraš reflektirati na politička zbivanja. Na kraju bi trebao biti svakom loncu poklopac, a ni ta mi uloga nije baš odgovarala. Koji puta mi nešto izleti, pa se to zlorabi. Velika su očekivanja. Često se puta pitam, imamo li i mi koji put pravo biti naivni?

Predsjednica vam je uručila Povelju Republike Hrvatske, što je zaista veliko i važno priznanje. Mislite li da je konačno došlo vrijeme da službena politika prizna vrijednost rock-kulture? Britanska je kraljica odavno počela odlikovati zaslužne rock-glazbenike, kao što to čini i američki predsjednik.

Bez daljnjega, fantastično pitanje. (Zastaje i pokazuje internetsku fotografiju na kojoj Barack Obama 2016. uručuje Bruceu Springsteenu Predsjedničku medalju slobode, op. a.). Govorimo o čitavoj generaciji oko ‘89. Nadam se i očekujem da je to dokaz da polako ulazimo u profilirano društvo u kojem je takvo što uobičajeno, kao i vani. Ali nije tu samo riječ o Kazalištu. Dosad nismo imali formaliziranih okvira za tako nešto, pa se dodjeljivanje takve nagrade doživljava kao svojevrsni ispad, eksces. Bit će tužno ako se to ne ustali kao nešto uobičajeno. Nagradu nisam doživio kao svoju, nego mnogo šire, na generacijskoj razini – kao nagradu koju je zaslužio čitav naraštaj, stasao kod Zvečke. Od Jure (Stublića, op. a.) nadalje, svi koji su gradili novi val. Prije toga primili smo i Nagradu grada, a Povelja je vjerojatno samo nastavak, svojevrsni refleks tog priznanja.

Kako ste se, u tom smislu, osjećali kad je Dylan postao nobelovac?

Odlično, naravno! Dylanovu književnu stranu poznajem još od knjige Tarantula. Svi poznaju njegove hitove, Knockin’ On Heaven’s Door ili bilo koji drugi. Poznata je njegova fascinacija Woodyjem Guthriejem, folk-putovanjima. No svaki glazbenik želi dokazati i to da nije jednodimenzionalan, i da je sposoban artikulirati svoju intelektualnu stranu.

Vratimo se na početke karijere. Najčešća kritičarska mantra glasi da je pank nastao kao reakcija na ono staro, na rock-glazbu koja mu je prethodila. Je li to bilo baš tako ili je to dio svojevrsnog mita – kako ste se vi odnosili prema „starim“ sastavima?

Manje se radilo o prijeziru prema njima, a više o kulturološkoj razlici. Na primjer, nama je kulturološki najbliži bio Buldožer, grupa koja je sjedila u kafiću i zbijala šale. Važnije nam bilo nešto izreći nego odsvirati. Dakle, nije bila stvar u prijeziru, nego u tome što mi njihovu glazbu nismo znali izvesti. Poznavali smo četiri akorda, a s tim znanjem nemoguće je odsvirati The Dark Side Of The Moon ili Shine On You Crazy Diamond. To su znali svirati ljudi kao što je Vedran Božić, koji je producirao naš prvi singl. Ili Josip Boček, prvi gitarist kojeg sam još u osmom razredu gledao uživo. Tada je bio član Korni grupe i svirao je fascinantno. Mi smo drukčijih vokacija, ali smo odmah počeli učiti od starijih. Naravno da su mi The Clash i Sex Pistols bili bliskiji, jer su imali radnički, ulični mentalitet. S druge strane, privukli su nas Stonesi jer su funkcionirali kao otpadnici. To nam je bilo generacijski zanimljivo.

Ono što je u vrijeme novog vala bilo karakteristično povezanost je svih na ondašnjoj sceni. Zajedno su stasale generacije likovnih, glazbenih i inih umjetnika. Mnogo se čitalo, razgovaralo. Postoji li scena danas u smislu u kojem je postojala scena nekada?

Naša generacija nije shvaćala kako se svijet mijenja jako brzo. U središtu nekadašnje scene uvijek su bili klubovi. No i u New Yorku su radili klubovi u kojima su nastupali svi ključni izvođači, da bi se poslije sve to ugasilo. Ja to zovem mjestima na kojima su se posijali snovi. Više ih nema, kao što nema više restorana u koji je svaku večer zalazio Tin Ujević, ili Kluba filmskih radnika koji bi funkcionirao jednako kao u vremenu u kojem sam ga ja upoznao. Danas je sve u virtualnome svijetu, ali komunikacija u kojoj ne vidiš sugovornika s druge strane nije prava komunikacija. A što se povezanosti u vrijeme novoga vala tiče, svi smo učili i preuzimali ideje jedni od drugih, bez obzira na to je li riječ o članovima Novog kvadrata ili mojim profesorima i filozofima, ili mojim prijateljima pjesnicima-boemima.

S dolaskom Mladena Bodaleca promijenjen je i način na koji mnogi ljudi doživljavaju grupu. Moglo bi se reći da je Kazalište s Bogovićem jedan, a Kazalište s Bodalecom posve drugi bend. Kakve je promjene u mentalitetu i stilu donijela izmjena vokalnog solista?

Apsolutno. Velika je razlika u percepciji. Zagrebačka rock-scena uvijek je imala ono što sam ja nazivao „šansonjerima“. Nitko od novovalnih pjevača nije bio u stanju otpjevati tuđu pjesmu, poput Stand By Me. Oni to nisu mogli. Heroj ulice nije neka posebno velika nauka, ali kad god bi se te pjesme primio netko drugi, nešto jednostavno ne bi valjalo. Ne znam zašto. Vjerojatno zbog posebnog načina na koji je otpjevana. Bodalec je, međutim, nešto drugo. On je prvi pjevač koji je po vokaciji profesionalac, drukčije ustrojen pjevač koji može otpjevati sve, pa čak i repertoar grupa kao što su Free i Bad Company. Svaki od ta dva pjevača dobar je na svoj način. Bogović je bio maestralan i odlično smo se razumjeli u studiju, ali on bi se vrlo teško nosio s repertoarom kasnijeg Prljavog kazališta. Već mu je pred kraj postajalo teško. Bodalec je unio mnogo zdrave discipline u bend.

Promjena pjevača jedan je od ključnih trenutaka u evoluciji sastava. Drugi je nedvojbeno pjesma Mojoj majci kao jedinstveni primjer intimne posvete koja se, nakon što je snimljena, pretvorila u neformalnu nacionalnu budnicu. Kako iz današnje perspektive vidite tu skladbu?

Teško je o tome govoriti na svjesnoj razini. Ni sam ne znam zašto sam to tako učinio, ali pjesma je nastala kao neka vrsta posvete, zahvale. Možda je riječ i o čistoj psihoanalizi nekoga komu je u tom trenutku bilo teško. Ali sve ono što je uslijedilo nakon toga nema mnogo veze s onim što sam ja htio napraviti te večeri. Mojoj majci primjer je pjesme koja pokazuje da Kazalište ne funkcionira po zadanom obrascu drugih velikih sastava. Mi nismo imali strogu podjelu zaduženja, uvijek smo djelovali skupa. U tom teškom razdoblju ostali članovi proživljavali su sve zajedno sa mnom. Šest mjeseci strpljivo su me čekali da dođem k sebi. Zapravo, sve smo zajedno prolazili u životu. Tekst pjesme Mojoj majci, kako sam ga te večeri zapisao i u tom značenju, ostat će uvijek samo moj, a ova druga dimenzija pripada svima. Zato je Mojoj majci jedan od pet hitova čijih smo se prava odrekli u korist Zaklade Ane Rukavina. Postala je opće dobro.

Radite li na novom albumu i kakav je vaš stav prema albumu kao formatu koji polako nestaje?

Materijala za album sve je više. Mislim da ne funkcioniram dobro u formatu singla. Ne vidim se u tom svijetu, iako nas na to prisiljava diskografska industrija. Kad god snimim singl, osjećam se kao da nisam posve dovršio posao, volim zaokružiti priču i objediniti pjesme. A to je moguće samo u albumskom okviru. Čekamo da završimo s koncertima i da u siječnju uđemo u studio. Skupilo se mnogo materijala, imam mnogo ideja, fragmenata i bilješki, tridesetak i više pjesama, ali one moraju proći test kod ostalih članova benda. Novu bih ploču volio snimiti spontano u studiju, s jako malo nasnimavanja.

Mnogo je rock and roll-memoara svjetskih rock-glazbenika, od Springsteena i Petea Townshenda do Keitha Richardsa i Eltona Johna. Pišete li knjigu?

Već neko vrijeme, da. Radni je naslov Zašto sam ih sve volio. Htio sam napisati neku vrstu kišonovske knjige. Bile bi to priče o svim osobnostima koje su me okruživale, od Bogovića i ostalih članova benda nadalje. Jednostavne priče, sličice koje bi demistificirale zbivanja u mojem životu i životu benda, sa smješnije strane rock and rolla.