Ruski roman ima terapeutsku funkciju

Hrvatski čitatelji Guzel Jahinu upoznali su potkraj 2017, kad je Hena com, tek dvije godine nakon što je objavljen u Rusiji, objavio hrvatski prijevod njezina romana Zulejha otvara oči. Roman je ovjenčan s pet nagrada, proglašen najvažnijom proznom knjigom na Moskovskom međunarodnom književnom sajmu, a bio je i u finalu za nagradu Ruski Booker i NOS. Preveden je na više od 35 jezika i osvojio je ljestvice čitanosti. Po njemu je napravljena kazališna predstava i snimljen film. Roman je izvrsno prihvaćen i u Hrvatskoj, dobio je niz pozitivnih kritika, a autorica je dala brojne intervjue.

Ovih dana objavljen je prijevod njezina drugog romana, Volgina djeca, koji će autorica predstaviti na pulskom sajmu knjiga Sa(n)jam knjige u Istri te na tribini u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, 13. prosinca 2019. Oba romana uredila je Nermina Husković, a prevela Tanja Radmilo, koja je prevela i autoričine odgovore s ruskog za ovaj razgovor.

Na pisanje prvog romana Zulejha otvara oči potaknulo vas je iskustvo bake koja je dobar dio života provela u sibirskom progonstvu, gdje je upoznala djeda, koji je bio učitelj njemačkog. Tko je zapravo Jakob Ivanovič Bach, seoski učitelj u Gnadenthalu, glavni lik vašeg drugog romana Volgina djeca?

Glavni je lik romana povolški Nijemac — seoski učitelj Jakob Ivanovič Bach, koji živi umjerenim, mirnim, moglo bi se reći „mišjim životom“ u Gnadenthalu — izmišljenoj koloniji na lijevoj obali Volge. Svoje učenike podučava „uzvišenom njemačkom“ jeziku, pokušavajući im usaditi ljubav za Schillera i Goethea, no bez osobita uspjeha kod seoske djece. On je, kao i većina njegovih susjeda, tipičan „mali čovjek“, pomiren sa svojom nezapaženošću i nevažnošću. Tri puta dnevno zvoni seoskim brončanim zvonom, kao što se radilo od davnina, te na početku knjige čitatelj čak i ne može shvatiti kad se radnja događa: radi li se o 19. stoljeću na dvoru ili je kraj 18. stoljeća.

Velika povijest ulijeće u taj izolirani svijet 1917: u Povolžju se događaju ključni događaji Ruskoga građanskog rata, potom dolazi glad te počinju kolektivizacija i raskulačivanje… Bach sve te događaje promatra sa strane – s visoke litice na desnoj obali Volge, gdje, skrivajući se od potresnih događaja, pokušava sačuvati svoju malu obitelj: prvo suprugu, a potom i dvoje djece, koje prihvaća. U dobroj namjeri da zaštiti djecu od grubosti svijeta, Bach zanijemi i prestane razgovarati. On vodi kalendar u kojem zapisuje i imenuje ono što se događa oko njega: Godina opljačkanih kuća, Godina neokoćene teladi, Godina gladnih, Godina riba i miševa… Povijesna događanja sustižu Bacha bez obzira na sva njegova nastojanja da pobjegne od stvarnosti. I baš ta događanja — ta Velika povijest, koja se događa oko njega, pretvaraju skromnog učitelja u pravog Velikog junaka. Tijekom dvadeset dvije godine – od 1916. do 1938. – Bach se bori s vlastitim strahovima: strahom od gubitka voljene žene, straha za zdravlje i život djeteta, straha zbog plodova svoje umjetnosti. Prolazi put od odluke da šuti do odluke da ponovno progovori.

Osnovna su pitanja romana: može li se živjeti u društvu i biti slobodan? Je li izlaz u skrivanju od onog što se događa i šutnji? Ako starija generacija odjednom zašuti, neće li se narušiti veza između očeva i djece? Znači li to u konačnici poraz u borbi za vlastitu djecu?

Jedna je od ključnih tema romana Volgina djeca šutnja starije generacije u dobroj namjeri radi zaštite djece. Mnogi u Rusiji danas znaju veoma malo o svojim precima, zbog čega krivnja leži na tragičnim događajima prve polovine 20. stoljeća, koji su za posljedicu imali raspad i izvrtanje obiteljskih veza, kao i generacijsku šutnju, koja je obilježila rane godine sovjetske vlasti. Ne zovu tu generaciju uzalud „šutljiva generacija“. Za mene je glavni lik romana Jakob Ivanovič Bach simbol te „šutljive generacije“. Ti su ljudi izdržali revoluciju 1917, Ruski građanski rat, raspad i uništenje, glad 1921, kao i glad 1933, Staljinove represije i Drugi svjetski rat… Izdržali su sve i zašutjeli. Na primjer, moj je djed proveo sve četiri godine Velikoga domovinskog rata na bojištu i nikad mi o tom ratu nije rekao ni jednu jedinu riječ. Mišljenja sam da suvremeni ruski povijesni roman ima dvije osnovne funkcije. Osim prve, koja isključivo služi u svrhu upoznavanja s događajima, i važna je, ali ne glavna, postoji i druga – ona psihoterapeutska: to je rad na zajedničkim traumama sovjetske prošlosti i osiguravanje veze između generacija. Ako saznamo više o ranim sovjetskim godinama čitajući memoare i povijesne romane (kao i pišući povijesne romane), možemo bolje osjetiti svoje pretke. Razmaknuti zastor prešućenog i neizrečenog, koji zastire to doba.

Iako utemeljeni na precima, vaši romani nisu djela posvećena (samo) pojedinačnim sudbinama, već čitavim skupinama, u ovom slučaju povolških Nijemaca, koji su 1924. čak dobili svoju republiku, Autonomnu Sovjetsku Republiku Povolških Nijemaca, koja je trajala do 1941, a završila protjerivanjem gotovo 440.000 ljudi u Sibir. U romanu pratite povijest jednog razdoblja i prostora, točnije vrijeme Staljinovih represija.

Njemačka mi je kultura bliska, kao i njemački jezik. Govorim ga od rođenja jer sam od djeda, nastavnika njemačkog jezika, čula prve njemačke riječi i poslovice. A i sama sam nastavnica njemačkog jezika. Osim toga, i u svom sam debitantskom romanu Zulejha otvara oči imala lik ruskog Nijemca — liječnika Wolfa Karloviča Leibea. Dakle, odavno mi je na umu tema povolških Nijemaca. Na dodirnoj je točci triju interesa – za njemačku kulturu, ranu sovjetsku epohu i blisku mi Volgu – nastala ideja o pisanju knjige o autentičnom svijetu njemačkog Povolžja, koje su stvorili doseljenici iz tuđe države, a danas se izgubio u prošlosti. Kao da sam htjela istočkanom linijom označiti najvažnije događaje povezane s njemačkom autonomijom i cijelom državom u prvim desetljećima sovjetske vlasti. Junak moga romana, učitelj Bach, vodi kalendar u kojem se metaforički zabilježeni ključni trenuci sovjetske povijesti: 1918. – Godina opljačkanih kuća (kad su uistinu mnoga imućna seoska gospodarstva bila opljačkana), 1919. – Godina ludila (tj. Ruskog građanskog rata), 1920. – Godina neokoćene teladi (kad je država od seljaka počela oduzimati ne samo pšenicu nego i meso), 1921. – Godina gladi (kad je gladovalo 90 milijuna ljudi u 35 ruskih gubernija), 1922. – Godina mrtve djece (kad je beskućništvo u Rusiji dosegnulo maksimum s 1,5 milijun beskućnika u cijeloj državi)… Pokušala sam se u najvećoj mogućoj mjeri pridržavati činjenica, a istovremeno stvoriti i vjerodostojan dramaturški obrazac jer nisam imala namjeru knjigu pretvoriti u nabrajanje povijesnih prekretnica. Htjela sam pokazati da je ono što se događalo na političkom planu bilo poticaj za ono što se događalo u unutarnjem svijetu likova. Roman se uglavnom sastoji od priče učitelja Bacha, napisane književnim jezikom, s velikim brojem metafora, referencija na njemačku mitologiju i epiloga u stilu dokumentarističke proze. Ta je tehnika pomogla čitatelju da na posljednjim stranicama izroni iz polubajkovitog svijeta u stvarni svijet brojki i činjenica, koji ga podsjeća na stvarnu tragediju sovjetskih Nijemaca. Dopustila sam si dati sporednim likovima u knjizi imena koja kao da su uzeta iz udžbenika povijesti umjetnosti ne bih li naglasila pripadnost likova velikoj njemačkoj kulturi, a istovremeno i izoštrila kontrast između sitnih i obespravljenih ljudi u usporedbi s tako zvučnim prezimenima koja nose. U romanu imam i bogatoga zemljoposjednika Grimma, partijskog aktivista Hoffmana, mlinara Wagnera, siromašnog Bölla, pionirskog vođu Dürera… U konačnici su svi ti ljudi s prezimenima Bach, Brecht, Wagner, Böll, Dürer, Fichte i drugima nestali bez traga u kazahstanskim ili sibirskim stepama. Sudbina ih je otplavila s obala rodne Volge. Njihov je svijet bio uništen.

Bach za boljševičku vlast i njihova predstavnika Hoffmana u zamjenu za malo mlijeka piše povijest Gnadenthala, uzrečice, poslovice i drugo, a on ih, izmijenjene za potrebe izgradnje „novog“ čovjeka uz pomoć „novog fonda bajki“, pod pseudonimom objavljuje u novinama Wolga Kurier. Njegovi se tekstovi počinju ostvarivati, tako mu se barem čini, i naposljetku počinje pisati pozitivno, želeći stvoriti bolju budućnost za Anče, koju odgaja kao da mu je kći. To se može iščitavati na različite načine, ali Bach u osnovi postaje propagandist sustava, u zamjenu za spas stanovnika Gnadenthala i Anče?

Da, učitelj Bach piše čarobne njemačke bajke, a potom odmah počinje pronalaziti njihove elemente u sovjetskom Povolžju: Bach vidi vođu pionira, koji svira frulu, kao mišolovca iz Hamelina koji je odveo svu djecu sa sobom; u klipovima dozreloga kukuruza pojavljuju se zlatokose djevojke; lukavi mu činovnik nalikuje na Pametnog krojača; kolhoz ima svoje patuljke i divove; kolhozni grah raste gotovo do neba… Pažljivi će čitatelj shvatiti da u knjizi nema nijednog čarobnog događaja već se bajkovitost događaja temelji na bogatoj mašti glavnog junaka, kao i na jeziku pripovijedanja. Njemačka je narodna bajka glavna metafora romana – metafora sovjetske bajke. Glavnom se junaku romana čini da se mitološki sadržaj ostvaruje, a ljudima u državi da se ostvaruje sovjetska bajka. Tri središnja, ključna poglavlja romana govore o 1926. i 1927., kad je u društvu procvala nada o ostvarenju sovjetske bajke. Doba je to neviđenog duhovnog uzleta, procvata umjetnosti, u prvom redu književnosti, filmske umjetnosti, arhitekture, doba velike nade i nevjerojatne kreativne energije. Opozicija još nije sravnjena sa zemljom, još nisu počeli politički procesi. Država živi u radosnom očekivanju sutrašnjice… Nažalost, sovjetska se bajka neće ostvariti, a počet će najmračnije i najokrutnije doba. Junak romana, Jakob Ivanovič Bach, shvatit će da se bajka ne ostvaruje baš onako kako je on htio.