Pripovijest o pijanističkom geniju

Na istome mjestu i u istome ciklusu, ali za drugim klavirom te s posve drukčijim programom, nastupio je Jevgenij Kisin, ruska pijanistička zvijezda, prije devet godina. Riječ je, dakako, o ciklusu Lisinski subotom i dvorani Lisinski, koja je odlučila ponoviti uspjeh što ga je Kisin polučio prije gotovo cijeloga desetljeća.

Umjetnički senzibilitet Jevgenija Kisina / Snimio TUGOMIR HRABRIĆ

Tada smo ga slušali kako tumači Chopina i Schumanna, dok je sinoć cijelu večer posvetio Beethovenu, kako i priliči u sezoni u kojoj ćemo obilježiti 250. godišnjicu rođenja i publici i izvođačima vrlo draga skladatelja.

Koncert su ambiciozno ispunile tri Beethovenove sonate: 8. u c-molu, Patetična, 17. u d-molu s nadimkom Oluja te zna­menita 21. sonata u C-duru Waldstein. Osim sonata, u prvome smo dijelu poslije Patetične čuli i Varijacije i fugu u Es-duru koje, poput skladateljeve Treće simfonije, nose naziv Eroica zbog iste teme korištene i u finalu slavne simfonije. 
Jevgenij Kisin neosporno je umjetnik iznimne virtuoznosti. Njegova sposobnost besprijekorne tehničke izvedbe čujna je u kontinuitetu tijekom cijeloga nastupa. Fascinantno je Kisinovo neposustajanje u savršeno jasno oblikovanim frazama, pomno artikuliranu svakom tonu, pregledno odijeljenim glavnim i pratećim dionicama. Slušajući sonate čije partiture dobro poznajete u Kisinovoj izvedbi, ne možete ne pomisliti na dosljednost, vjernost i apsolutnu posvećenost glazbenome tekstu, poštivanju svih oznaka za fraziranje, dinamiku i agogiku pa čak i tempo, premda je prvi stavak Waldstein sonate izveden u tempu kojem bi prije odgovarala oznaka prestissimo no allegro con brio. Sve je, dakle, na mjestu, savršeno precizno, točno i jasno izvedeno. Ipak, ne možemo se oteti dojmu da je Jevgenij Kisin, kao uostalom i mnoge zvijezde klasične glazbe, glazbenik koji karijerom svjedoči suvremenu pomamu za visokoprofiliranom tehnikom koja dominira nad istinskom muzikalnošću. Uistinu je fascinantna njegova biografija, koja bilježi stotine nastupa u najprestižnijim koncertnim dvoranama svijeta te niz nagrada, kao i respektabilnu diskografiju.

Doista, Jevgenij Kisin prije svega plijeni potpunom sigurnošću u ono što radi i brigom oko vjernog prenošenja notnoga zapisa. Svira jasno i glasno, katkada naglo završava frazu prelazeći iz fortea u piano, kada za to ne postoji muzički razlog, što se osobito često čulo u Varijacijama i fugi. Izvedba Patetične sonate bila je također savršeno uredna, baš kao i ona Waldstein sonate. Kisinovu senzibilitetu očito je najbliskija 17. sonata zvana Oluja, u čijem je posljednjem stavku Allegretto uz briljantnost izvedbe pokazao i dramatičnost često pedalom izmiješanih harmonija te profinjenost piano dijelova. U konačnici, koncert Jevgenija Kisina, neosporno iznimna glazbenika, potaknuo je razmišljanje o danas prilično čestoj pojavi: uspjehu kontinuiranog i agresivnog marketinga u oblikovanju preferencija publike. Ispunjena dvorana Lisinski s rasprodanim podijem i frenetičan pljesak kojim su izmamljena tri dodatka dokaz je da su prisutni uistinu povjerovali u pripovijest o Kisinovu pijanističkom geniju. Međutim, uz potvrđenu virtuoznost, upravo je bolno nedostajalo istinskoga, proživljenog muziciranja. No to danas više očito nije presudno pri valorizaciji nečijeg umjetničkog kredibiliteta.