Pariz 2019. – večer u operi, noć u kabaretu

Kraj ljeta i početak jeseni u Parizu znak su za početak još jedne kulturne sezone. Iz tjedna u tjedan nižu se otvaranja izložbi popraćena medijima i uzbuđenjem javnosti, kako to uvijek biva u kulturnoj sredini. Baš kao i svake godine, i ove jeseni Pariz je za svoje građane i sve posjetitelje željne dobre umjetnosti priredio nekoliko vrhunskih događanja. Tako se u Muzeju Cluny, francuskom nacionalnom muzeju srednjovjekovlja, može vidjeti opusom mala, ali vrlo rafinirana i tematikom nesvakidašnja izložba posvećena umjetnosti veza u srednjem vijeku. Velika palača, Grand Palais, u dijelu je izložbenog prostora priredila u Francuskoj prvu veliku retrospektivu španjolskog slikara grčkog porijekla Dominikosa Theotokopulosa, poznatijega kao El Greco, čija djela jedinstvenog izričaja spajaju tradicionalne slikarske postupke s inovativnim likovnim rješenjima na samu pragu baroknog razdoblja. Dosezi primijenjenih umjetnosti Velikog stoljeća (Grand Siècle), kako Francuzi s ponosom nazivaju vrijeme vladavine Luja XIV, predstavljeni su na vizualno efektnoj izložbi gotovo scenskog postava u prostorima nekadašnjih kraljevskih radionica, a danas Galerie des Gobelins. Sjaj barokne epohe predstavljen je i u izložbenom prostoru Petit Palais retrospektivom napuljskog majstora Luce Giordiana.

Znamenita Degasova Mala plesačica, oko 1880.

Ove je jeseni i umjetnost prošloga i ovoga stoljeća zastupljena s nekoliko važnih izložaba. Centre Pompidou priredio je, naime, velike monografske izložbe slavnog britanskog umjetnika Francisa Bacona te francuskog suvremenog umjetnika Christiana Boltanskog, dok Fondation Louis Vuitton slavi djelo Charlotte Perriand, francuske arhitektice i dizajnerice koja je dubinski promijenila poimanje i oblikovanje stambenog prostora u 20. stoljeću. A u najvećem svjetskom muzeju, Louvreu, održava se izložba posvećena renesansnom geniju, velikom Leonardu da Vinciju koja je već sada proglašena izložbom desetljeća. Izbor je velik, a teme šarolike. Ovdje izdvojene samo su neke od najatraktivnijih izložbi ove sezone.

Posebnu pozornost ove jeseni zaslužuju dvije izložbe, Degas u Operi, koju je priredio Musée d’Orsay, i Toulouse-Lautrec odlučno moderan, u prostorima Grand Palaisa. Obje izložbe posvećene su francuskim slikarima 19. stoljeća koji su ispisali jedne od najljepših stranica francuskog slikarstva. Iako koncepcijski različite, monografska obrada jedne teme nasuprot retrospektive, obje izložbe nude velik broj djela, od najpoznatijih i često reproduciranih te „svima poznatih“, do onih rijetko ili nikada izlaganih, koja dolaze iz tame depoa ili privatnih zbirki. Stoga objema s razlogom valja posvetiti vrijeme.

Iz postava izložbe Toulouse-Lautreca

Degas u Muzeju Orsay

Izložba Degas u Operi dio je većeg projekta koji obilježava 2019. godinu, u kojoj se slavi 350. obljetnica osnutka Opere, osnovane u Francuskoj u vrijeme vladavine kralja Luja XIV. Iako se Edgar Degas često povezuje uz prikaze plesačica, a ponekad ga nazivaju „slikar balerina“, njegovo stvaralaštvo povezano s opernim kućama mnogo je više od toga. Stoga ne iznenađuje da su kroz zajedničku suradnju gospoda Henri Loyrette iz Muzeja Orsay i Stéphane Lissner, direktor Pariške opere, odabrali upravo tog umjetnika da predstavi barem isječak života Opere, onaj iz druge polovine 19. stoljeća.

Edgar Degas rodio se u Parizu 1834, gdje je i umro 1917. nakon što je gotovo čitav život proveo u blizini rodne kuće. Bio je najstarije od petero djece dobrostojeće francuske obitelji. Ljubav za glazbu prenio mu je otac bankar, veliki zaljubljenik u glazbu, koji je održavao muzičke salone ponedjeljkom, o čemu svjedoči i Degasova slika, a na njoj se nalazi i jedini portret umjetnikova oca. Početkom sedamdesetih 19. stoljeća Degasa će u svijet Opere uvesti prijatelj Ludovic Halévy, ali tek od 1885. pa sve do 1892. slikar će postati gorljivi posjetitelj te institucije. U Parizu redovito je odlazio na predstave u dvije operne dvorane: onu u Ulici le Peletier, sve dok nije izgorjela u požaru 1873, te u 1875. otvorenu novu Palais Garnier. (Na samu početku izložbe u Musée d’Orsay izložena je velika maketa raskošne Opere, koja dočarava ne samo veličinu i izgled zgrade nego daje uvid i u sve one dijelove interijera koji posjetiteljima obično nisu dostupni, poput servisnih prostorija ili naprava za izmjenu kulisa.) Ipak, koliko god Degas bio čest posjetitelj kazališta, operne kuće u njegovu su djelu zapravo vrlo rijetko vidljive: Palais Garnier pojavljuje se na samo dvije slike, dok je opera Le Peletier predstavljena više duhom mjesta, kroz prikaze atmosfere dvorana za probe i scenskih prostora, nego realističnim i preciznim detaljima same arhitekture.

Za Edgara Degasa Opera je bila čitav jedan svijet, svijet u kojem se susreću i međusobno prožimaju glazba, ples te mnogostruki društveni odnosi. Svijet iluzije, svijet koji nije stvaran, baš poput umjetnosti, kako ju je on doživljavao. Stoga za razliku od svojih suvremenika impresionista, koji su slikali u plein airu, ili odlazili u daleke svjetove u potrazi za motivima poput Gaugina, Degas je u opernom miljeu pronalazio teme. Dapače, motive koji su ga zanimali sveo je na vrlo malen broj, no zato ih je obrađivao neumorno i bez predaha. Središnji su mu motiv plesačice. One mu omogućavaju da klasičnu temu obradi na nov, moderniji način. I baš kao što balerine ponavljaju, uvježbavaju i izvode svoju koreografiju, tako se Degas uporno vraća tomu motivu, istražujući ga do granica mogućeg, dovodeći ga do likovne perfekcije. Ni jednu temu umjetnik nije obrađivao u toliko likovnih tehnika kao ovu, od crteža i fotografije, preko slikarskih tehnika do trodimenzionalnog oblikovanja i skulpture. Raspon je velik. Ipak, ni jedna nije zastupljena kao pastel, potvrđujući ga još jednom kao slikarskog virtuoza. Usprkos reduciranom broju motiva i tematici koja se ponavlja, pariška izložba ne ostavlja prostora monotoniji. Ona nas uvlači u svijet iza kulisa i na svjetla pozornice, dočarava nam brzinu pokreta i napetost tijela ili pak mirnoću predaha i opuštenost mišića. Ona nam omogućava da dubinski prodremo u čitav jedan svijet, svijet opere i iluzija, baš kao što je to i Degas činio više od sto godina prije nas. Ali s jednom razlikom: taj svijet sada vidimo Degasovim očima. Izuzetan doživljaj.

Izložba je nastala u suradnji pariških muzeja Orsay i l’Orangerie te National Gallery of Arts iz Washingtona. Na pariškoj adresi ostaje otvorena do 19. siječnja 2020, a zatim se seli u navedeni američki muzej, gdje će se moći razgledati od 1. ožujka do 5. srpnja 2020.

Toulouse-Lautrec u Grand Palaisu

Više od 25 godina nakon zadnje retrospektive organizirane u Parizu, Grand Palais posvećuje veliku monografsku izložbu umjetniku Henriju de Toulouse-Lautrecu (1864–1901). Od 1992, kada je održana posljednja francuska retrospektiva, pa sve do ovojesenskog događaja, izložbe su tematizirale Toulouse-Lautrecovo djelo kroz vizuru „kulture Montmartrea“. Takav pristup nužno je reducirao opseg umjetnikova djela svodeći ga na poznati kliše dobrog poznavatelja, nezasitnog konzumenta i nemilosrdnog ilustratora pariških kabareta i javnih kuća. Stoga su se autori izložbe, Danièle Devynck i Stéphane Guéguan, odlučili na drukčiji pristup kako bi omogućili da se na temelju 225 Toulouse-Lautrecovih djela, raspoređenih unutar dvanaest izložbenih cjelina, dobije uvid u cjelokupnu panoramu njegova stvaralaštva.

Grand Palais ugostio je veliku izložbu Toulouse-Lautreca

Edgar Degas, Orkestar u operi, 1869.

Jedna od prvih namjera izložbe jest ukazati da se Toulouse-Lautrecovo djelo smješta u liniju stvaralaštva 19. stoljeća koju obilježava realističan izričaj, često bridak i bez idealističnih primjesa, a sama umjetnika moguće je doživjeti kao dostojna nasljednika Daumiera, Maneta pa čak i Degasa. Mladi Henri već je kao sedamnaestogodišnjak izrazio da mu je namjera „prikazivati istinito, a ne idealno“. Također, dopuštao je da na njega utječu sve tekovine suvremenih zbivanja i izumi novoga doba, od pojave fotografije, impresionizma u slikarstvu ili dotad na Zapadu slabo poznate, ali sve zanimljivije umjetnosti dalekog Japana.

Posljednja dva desetljeća 19. stoljeća obilježit će sve veća prisutnost fotografije na svim područjima ljudskog djelovanja. No osim fotografije javljaju se i slike u pokretu, film. Novi mediji nametnut će i nove odnose prostora i vremena, a dotad uobičajeni statični prikazi pokrenut će se i postati slike u vremenu. Toulouse-Lautrec bio je očaran novim medijima, prihvaćao je novine bez zadrške okušavajući se u svim poljima. Fotografija je bila jedno od njegovih izražajnih sredstava u kojima je glavnu ulogu davao samomu sebi. Uporabom različitih kostima mijenjao je dob, spol, pa čak i kontinent. S obzirom na specifičnosti njegove vanjštine, ponajprije niskoga rasta kao posljedice ozljeda u mladosti, lako bi se moglo pomisliti da je preuzimanje različitih uloga u obliku autoportreta bio svojevrstan oblik bijega. No takvu pomisao valja odbaciti jer ludički karakter fotografija upućuje na autorovu nezasitnu želju za životom i svim oblicima postojanja. Te fotografije otvaraju veliku parišku izložbu uvodeći nas u umjetnikovu razigranu imaginaciju, ali i navješćuju autorovo prihvaćanje i tematiziranje života u svim njegovim nijansama.

Edgar Degas, Tri plesačice (detalj), 1903.

Henri de Toulouse-Lautrec, Pjevačica Yvette Guilbert, 1894.

Mladić iz Albija, grada u jugozapadnom dijelu Francuske, započeo je umjetničko školovanje u atelijeru slikara Renéa Princetaua, slikara poznata po prikazima životinja. No Henri ubrzo napušta njegovu radionicu kako bi učio u pariškim atelijerima slikara Léona Bonnata i Fernanda Cormona. Osamdesete godine 19. stoljeća bile su vrijeme naturalističkog pristupa u raznim umjetničkim sferama. Dok su književna djela Emila Zole, a slikarska Julesa Bastien-Lepagea, raspirivala polemike, Henri de Toulouse-Lautrec napisao je 1883. ili 1884, ponesen duhom vremena i vlastitim umjetničkim senzibilitetom: „Živjela revolucija! Živio Manet!“. U tome razdoblju nastaje njegova ironična i antiidealistička interpretacija Puvis de Chavannesove slike Sveta šuma kao i akt Suzanne Valadon, njegova modela i onodobne ljubavnice, poslije poznate slikarice s Montmartrea.

Potkraj 1886. Henri de Toulouse-Lautrec počinje objavljivati prve crteže u tiskovinama, koji već najavljuju izričaj kasnijih plakata i grafika. Pariška izložba daje nam jasan uvid u značaj tih ranih djela. Slijedi serija slika i studija nadahnuta Carmen Gaudin, crvenokosom mladom ženom prkosna izraza lica koja je bila ne samo Toulouse-Lautrecov model nego i dugoročna opsesija.

Idućih godina Toulouse-Lautrec otkriva sve potencijale pariške četvrti Montmartrea. U plesnim dvoranama i prostorima kabareta izmjenjivali su se ljudi različita profila dajući uvid u brojne nijanse pariškoga društva. Noćni život, čija su glavna okosnica bili razuzdani plesovi u izmaglici alkoholnih para, nije slikaru pružao samo putene užitke već i poslužio kao nadahnuće za njegova najbolja i najpoznatija djela.

Ženski likovi iz toga vremena, slikani oštrim i brzim potezima, položajem tijela i izrazom lica promatraču jasno daju do znanja sve pojedinosti svoga društvenog položaja. Isprazan pogled uličarke ili odsutnost gracilnosti i mekoće u položaju tijela plesačica nevjerojatnom preciznošću prenose nam atmosferu najpoznatijega pariškog brežuljka. U njihovu prikazu nema ni osude ni sažaljenja, već samo ogoljen život bez trunke uljepšavanja. Upravo u toj nijansi vidi se sva raskoš Toulouse-Lautrecova talenta.

Čuveni plakat za Moulin Rouge

Godine 1891. izrađuje promotivni plakat za poznati Moulin Rouge, čija je inovativna kompozicija osupnula suvremenike. U središtu se nalazi Louise Weber, poznatija kao Proždrljivica, koja je provokativnim plesom kankana, prvotno zvanog chahut, punila dvoranu do danas poznata pariškog kabareta. Vitalnost djevojke i živost njezina plesa nadahnule su Toulouse-Lautreca do te mjere da je postala glavnim motivom njegovih slika i grafika sljedeće dvije godine. Ona je ujedno ne samo motiv nego i naručiteljica poznatog diptiha na kojem je umjetnik prikazao sebe tik uz Oscara Wildea i Félixa Fénéona. La Goulue prodala je to jedinstveno djelo 1900, koje je zatim jedan besramni trgovac, zbog lakše prodaje i postizanja bolje cijene, razrezao na nekoliko komada. Srećom spašen i ponovno sastavljen, diptih se danas čuva u pariškom Muzeju Orsay, a trenutno je izložen na ovoj retrospektivi.

Yvette Guilbert, poznata pjevačica, privukla je pažnju Toulouse-Lautreca svojom vitkom linijom tijela, elegantnom odjećom i specijalnim modnim dodatkom: dugim crnim rukavicama koje su vremenom postale i njezinim simbolom. Iako je za izradu svoga plakata odabrala slikara Théophila Steinlena, dopustila je Toulouse-Lautrecu, zajedno s Gustaveom Geoffroyem izradu njezina albuma. Na pariškoj izložbi izložene su brojne skice i crteži koji su prethodili izradi litografija, a na kojim je onodobna zvijezda prikazana u različitim pozama i iz različitih kutova u punini svog žustrog i nervoznog karaktera.

Henri de Toulouse-Lautrec vodio je život baš onako kao što je i stvarao, intenzivno i slobodno. No energičan i predan rad, pretjerani užici i alkohol uzeli su danak: već ionako narušeno zdravlje postupno se pogoršavalo, tjelesno urušavanje pratile su sve veće promjene ponašanja, koje su kulminirale žestokim duševnim krizama. Hospitaliziran u veljači 1899. u privatnu bolnicu u Neuillyju, u neposrednoj blizini Pariza, pušten je tek nakon što je zadobio povjerenje liječnika nacrtavši s velikim umijećem 39 scena iz cirkusa. No usprkos prikazanim klaunovima i jahačkim podvizima, zaobljene linije praznoga gledališta nepopravljivo podsjećaju na rešetke medicinskog pritvora. Dosad su zadnji radovi izazivali u najmanju ruku suzdržane komentare kritičara. Ipak, posljednja djela nastala u Bordeauxu, posebice portreti, naznačuju povratak stvaralačke snage te obnovljenu vještinu bolesnog umjetnika. I što je još važnije, ona ukazuju na nove smjernice i nove putove kojim su budući radovi trebali krenuti. Upravo ti radovi zatvaraju parišku izložbu izazivajući u nama turoban osjećaj nad još jednim prekratkim životom likovnog velemajstora.