Od sna do jave

Prosinac je, počelo je došašće, približava se Božić. Vrijeme je za Orašara. Omiljeni balet Petra Iljiča Čajkovskog ponovo na repertoaru ima čak pet hrvatskih kazališta: osječki i splitski HNK postavu Waclawa Orlikowskog: u Osijeku ju je prenio Dinko Bogdanić, u Splitu Božica Lisak. Riječko-pulska premijera, u koreografiji Maura de Candije, bila je 30. studenoga u INK-u u Puli, a 7. prosinca slijedi u Zajcu; dok je zagrebačka premijera koreografa i redatelja Vladimira Malakhova održana 29. studenoga. Cijeli svijet želi osjetiti čaroliju božićne bajke koja iz njega zrači. Ima li što ljepše od toga?

Bračni par Guilherme Gameiro Alves i Iva Vitić Gameiro kao Princ i Klara

Doista, kada je počela predstava, najprije je očarala glazba u izvedbi orkestra Opere HNK-a, pod muzikalnim ravnanjem Diana Tchobanova, ta simfonija o djetinjstvu, kako je naziva znameniti ruski muzikolog i skladatelj Boris Asafjev. Svi detalji bogate i osebujne instrumentacije došli su do izražaja u plemenitosti svekolike zvučne slike. Očarala je zatim scenografija Jordija Roiga – bogata, prozračna i profinjena, kao i njegovi kostimi. Vidi se da je produkcija kvalitetno izrađena, kulise minuciozno oslikane. I početak baletne priče o kućnoj zabavi na Badnjak, koja će se produžiti u božićni svijet snova, u viđenju Vladimira Malakhova, bio je lijep, prozračan… Putovanje u nešto nestvarno moglo je početi. Kazalište koje nas, po vlastitu sudu, inače treba osvijestiti, predočiti nam i suočiti nas s izazovima današnjice, pružit će nam u prosincu nezaboravne trenutke mašte, opijenosti.

Malakhov kao da je radio predstavu po uzoru na londonske mjuzikle  / Snimila Mara Bratoš

O premijeri je, s izravnim uključenjem, izvještavao središnji dnevnik HTV-a. Velika je to stvar pored uzbuđenjâ što ih nose štrajk prosvjetarâ i kandidature za predsjedničke izbore. Hrvatsko narodno kazalište poduzelo je sve da novi Orašar marketinški uspije. A umjetnički? Pa i namijenilo mu je naglašeno komercijalnu ulogu kojoj se priklonio i koreograf. Malakhov kao da je radio predstavu po uzoru na londonske mjuzikle, da ni u kojem pogledu nije zahtjevna i da traje manje od dva sata, sa stankom. Novi Orašar jedva da može udovoljiti potražnji publike. Rekordnih dvadeset izvedbi, uz javni generalni pokus, u časku je rasprodano pa se investicija u novu produkciju s te strane isplati, a valjda će biti i stimulacije na plaće baletnog ansambla i orkestra koji su prihod omogućili.

Izvorno se Orašar u „rodnoj“ Rusiji, praizveden 1892. u Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu, ne povezuje s Božićem. Običaj je nastao sredinom 1950-ih u SAD-u i danas je globalni trend, u porastu. No nisu li se i Valentinovo te Noć vještica proširili svijetom kao izraz konzumerizma, čega je i orašaromanija postala sastavnim dijelom.

Nije lijepo narušavati idilu u prosincu. No prosinac će proći i neminovno će doći trenutak povratka u stvarnost. Hoće li se onda vodstvo Baleta HNK-a zapitati kako se moglo dogoditi da na premijeri ključnu, ali opsegom ipak neveliku ulogu Vile šećera pleše balerina, prvakinja Baleta, koja njezinu varijaciju od tri minute ne može izdržati na špici? Žalibože je Iva Vitić Gameiro u prvom činu ljupko ostvarila ulogu Klare, u Malakhovljevoj postavi koja obje uloge namjenjuje istoj interpretkinji. Njegova verzija uvelike se oslanja na onu Rudolfa Nurejeva s kraja 1960-ih, u kojoj drugi čin nije svijet slatkiša, nego svijet lutaka. 

Hoćemo li, ne sada nego kad se probudimo, doći k sebi od čuda da smo nekad brojan i velik baletni ansambl gledali u tako smanjenu sastavu od svega dvanaest pahuljica i osam parova u valceru cvijeća koji upotpunjuje jedanaest lutaka? Smanjeni sastav prvom je činu davao dojam prozračnosti, što se u drugom činu pretvorilo u običnu prazninu. Prazninu u prostoru, ali najvećim dijelom i u Malakhovljevoj koreografiji svih ansambala, završnog pas de deuxa, španjolskog plesa bez temperamenta i karaktera (plesali Natalia Kosovac i Andrea Schifano), dosadnog arapskog plesa (Miruna Miciu i Taiguara Goulart) te nešto boljega kineskog (Rieka Suzuki i Takuya Sumitomo), ruskog (Cristiana Rotolo i Kornel Palinko) i francuskog plesa, koji je zapravo ples švicarskih pralina (Anamarija Marković, Valentina Štrok i Drew Jackson).

Možda smo, u stanju opijenosti bajkom, mogli vidjeti atraktivne poze Vile šećera u zraku, u liftovima (podizanjima) u pas de deuxu, s partnerom, Guilhermeom Gameirom Alvesom u ulozi Princa te previdjeti nesigurnost koja stoji iza toga, kao i ispraznost Drosselmeyerova prohodavanja, u izvedbi Leonarda Jakovine. No pridržavanje partneru za ramena pri silasku iz lifta vidjelo se čak i tada. Možda ćemo, kada dođe proljeće, shvatiti da su najbolje uloge ostvarili Ervina Sulejmanova kao Majka, Andrej Izmestjev kao Otac i ostatak male Klarine obitelji koja se pojavljuje samo na početku i na kraju prvog čina. Dok su koreografija i formacije pojednostavnjene do razine školske produkcije.

Nažalost, novi je Orašar pokazao da je Zagrebački balet izgubio čistoću, profinjenost pa i fizičku kondiciju za klasični stil. Njegova uspješnost u neoklasičnim djelima nešto je sasvim drugo. Svaki koreograf koji u radu na nekoj predstavi, ma kakva ona bila, pridonese tehničkom napretku ansambla, dobar je koreograf. Malakhov to nije, bez obzira na ugled velikoga svjetskog plesača i bez obzira na čaroliju Božića, koja će sve natkriliti. Zagrebački balet njegovim nastupom, osim njegova imena, ništa nije dobio.