Novi Prijevod: Michel Houellebecq, SEROTONIN

Protagonist je novoga, sedmog romana Michela Houellebecqa Serotonin 45-godišnji Florent-Claude Labrouste, inženjer agronomije kojega pogled na mladu, privlačnu dvadesetogodišnju djevojku tijekom odmora u Španjolskoj, djevojku prirodna ponašanja i nepatvorene ljepote, nagna na odluku da napusti izvještačenu, snobovski nastrojenu, dvadeset godina mlađu družicu japanskog podrijetla Yuzu i otpočne novi život. Kao ni suprugom, on nije zadovoljan ni svojim poslom u ministarstvu poljoprivrede, gdje zapravo besposličari za visoku plaću, obavljajući navodno jako važne birokratske zavrzlame u vezi s distribucijom poljoprivrednih proizvoda među zemljama Europske Unije. A taj mu posao zapravo nije ni potreban, te bez egzistencijalne tjeskobe i grižnje savjesti daje otkaz, jer je od oca naslijedio 700.000 eura, što je i više nego solidan temelj za novi život bez Yuzu i njezinih osamnaest različitih kremica i losiona te hrpetine garderobe, što je u njemu izazivalo osjećaj da mu je supruga „patvoren proizvod koji uspijeva održati ljepotu samo zahvaljujući beskonačnim trikovima, trikovima koje ubrzo počnemo smatrati nemoralnim“. Premda mu zapravo ni do života nije stalo, niti od vremena što je pred njim išta osobito očekuje, pa ga i novi život, kako će se pokazati, odvodi dalje u letargiju i prepuštanje neizbježnom kraju, smrti čiji će dolazak u više navrata i poželjeti dragovoljno požuriti.

Prev. Mirna Šimat, izd. Litteris, Zagreb, 2019.

Ponovno se radi o bezvoljnome, deziluzioniranome depresivcu i kontemplativcu, razočaranom i indisponiranom ciničnom intelektualcu, ali je tekst ovaj put manje ispunjen provokacijama, iako ih još ipak ima, kako onih u obliku politički nekorektnih izjava, tako i u obliku pornografskih, eksplicitnih, nekomu možda i sablažnjivih scena. Serotonin se zapravo naslanja na roman Karta i teritorij, u kojem je bilo jasno svojevrsno Houellebecqovo smirivanje, ublažavanje diskursa i veća pozornost posvećena stilistici, što je i ovdje slučaj, a s tim romanom Serotonin dijeli i veliku pažnju pridanu problematizaciji ekonomskih problema Europske Unije (tada je u fokusu bila deindustrijalizacija, a novi roman problematizira poljoprivredu). Najuočljivija razlika u odnosu na dosadašnji opus jest veća količina pozitivno obojenih emocija, jer se radi o romanu posvećenu ljubavi, koju Houellebecq problematizira iz različitih kutova i perspektiva.

Riječ je o reminiscencijski konstruiranu narativu; protagonistovo napuštanje supruge otponac je njegovu prisjećanju na prijašnja ljubavna iskustva i veze, pa se Labrouste čak odlučuje neke od tih žena potražiti, što rezultira novim razočaranjima. No također se prisjeća i svojih prijašnjih radnih mjesta, odreda vezanih uz administraciju poljoprivrede, što autor koristi da se pozabavi brojnim aspektima i problemima agrarne i stočarske proizvodnje te uvoza i izvoza u kontekstu zamršenosti zakonske regulative i birokratskog aparata Europske Unije. Narativ je dinamiziran prikazom pobune mljekarskih proizvođača zbog ukidanja kvota i drastično srezane otkupne cijene, koja tragično završava. Pritom je u kontekstu tematizacije ljubavi znakovito da i uzrok toj tragediji na prosvjedu (s jedanaest mrtvih) leži u slomljenome srcu financijski posrnula stočara, zbog ženine nevjere.

Unatoč izravnosti i drskosti, Labrouste je zapravo sentimentalan, romantičar, čovjek koji žudi ponovno iskusiti istinsku ljubav i dirljive su njegove reminiscencije bivših ljubavnih veza, kao što je dirljiva i njegova želja da bude voljen, što sve probija ispod naslaga cinizma i erotomanskih verbalnih izljeva. A svaki je romantičar zapravo idealist, što nužno podrazumijeva i posljedičnu razočaranost, od čega je do cinizma kratak korak, pa otud i oštrina junakova sarkazma. Houellebecq također tematizira starenje i krizu srednjih godina, potonje npr. kroz motiv izbjegavanja susreta s prijateljima iz mladosti, jer su oni „svjedoci naših iznevjerenih očekivanja, u čijim očima se ogleda naša propast“. Također se mnogo bavi i temom smrti, a zanimljivo je kako u više navrata povezuje smrt i ljubav (npr. piše o jeziku kao preduvjetu smrti ljubavi: „Loše je da voljena bića govore isti jezik, loše je da se mogu zaista razumjeti, da mogu komunicirati riječima, jer govoru nije poziv stvarati ljubav nego podjelu i mržnju, govor razdvaja čim nastaje, dok nesuvislo ljubavno brbljanje, polujezik, obraćanje svojoj ženi ili muškarcu kao što bismo se obraćali svome psu, stvara preduvjet za bezuvjetnu i dugotrajnu ljubav“), a u jednom, toplim emocijama oplemenjenom pasusu opisuje blaženstvo koje je osjećao kad su on i Kate (njegova mladenačka ljubav) putovali iz Danske u Pariz vlakom, isprepletenih tijela u spavaćim kolima, i kad je poželio da se vlak stropošta u Baltičko more, pa da umre sretan.

Riječ je o stilistički najurednijem Houellebecqovu romanu, lišenu u prijašnjim djelima zamjetnih kvrgavosti u rečenicama, uz velike doze na cinizmu zasnovana humora, i uz manju zastupljenost provokativnih dionica. Diskurs je mirniji, mekši, melankoličan, i u ukupnosti je novi roman manje razbarušen nego inače, ali i sadržajno oskudniji, s manje obrađenih tema i problema. Dojam je da se literarna vrijednost teksta počela približavati sociološkoj, ali je sociološka komponenta ipak i dalje dominantna. Houellebecqu je naime i dalje esejistički sloj najvažniji pa on esejistiku zamata u romansijersko ruho radi veće čitanosti. Može se zaključiti da Serotonin pobornike Houellebecqova pisma neće oduševiti, ali ni razočarati.