Nestvarna stvarnost ili povratak u zaboravljeni raj

Kad vlakom prilazite sidnejskoj obalnoj stanici Circular Quay, pred vama se stvori nestvarna slika: veličanstveni lučki most, brodovi, more obrubljeno obalama, čuvena zgrada opere, galebovi i azurno nebo. Čini vam se da ste ušli u čaroliju, kao da ste se vratili u istinski dom, utočište, raj. Ljepota vas prožima do srži, doživljavate mentalno, emocionalno i duhovno pročišćenje, jednostavno kao da se u vama pobude ticala, zadrhtite i s ljubavlju i zahvalnošću spoznate vrijednosti života. Nekima će ovaj doživljaj zvučati „pompozno i patetično“, ali autorica ovih redaka priznaje da su je uistinu pred opisanim prizorom zapljusnuli valovi radosti i da se estetski doživljaj opisane miline duboko usjekao u njezino biće.

Ono što je Kip slobode za New York ili Eiffelov toranj za Pariz, to je Sidnejski lučki most ne samo za najveći australski grad nego i za čitavu Australiju. Osim funkcionalnosti, taj je most simbol kreativnosti i tehničkih postignuća u Australiji. Operna kuća, smještena nasuprot Lučkome mostu, jedna je od najpoznatijih australskih, ali i svjetskih građevina.

Australija ili Australski Savez savezna je država na australskom kontinentu i otoku Tasmaniji. Obuhvaća šest saveznih država (Novi Južni Wales, Queensland, Južna Australija, Tasmanija, Victoria, i Zapadna Australija te tri teritorija – Teritorij australskoga glavnoga grada Canberre, Teritorij zaljeva Jervis i Sjeverni teritorij). Prema popisu stanovništva iz 2011. Australija je imala 21.507.717 stanovnika, a prema procjeni iz 2016. godine 24.127.200 stanovnika. Čine je uglavnom europski doseljenici i njihovi potomci, manjim dijelom azijski doseljenici te malobrojni starosjedioci (prema popisu iz 2011. bilo je 548.368 Aboridžina za koje se drži da su se na taj kontinent doselili prije otprilike 40.000 godina iz jugoistočne Azije.

Sudionici konferencije na Hrvatskim studijima Sveučilišta Macquarie tijekom krstarenja Sydneyom / Snimio: jovismedia.com  / Josip Višević

Australija ima četrdesetak sveučilišta i visokih škola, a njezino se gospodarstvo počinje razvijati od početka 19. stoljeća, osobito nakon 1810, kada je započeo uzgoj ovaca radi vune. Otkako su oko 1820. u vodama oko Australije zapaženi kitovi, lov na njih postao je važna grana australskog gospodarstva. Novi Južni Wales doživio je razdoblje stabilizacije od 1809. do 1821, kada je njime upravljao Lachlan Macquarie. Duž obale osnivale su se nove kolonije. Razvijale su se političke institucije. Otkrićem zlata 1851. započinje zlatna groznica (koja je donijela i veliki val kineskih useljenika).

Prema Ustavu od 9. srpnja 1900, koji je donio Britanski parlament (a stupio je na snagu 1. siječnja 1901), nakon referenduma provedena u Australskom Savezu, Australija je federalna država i ustavna monarhija, s parlamentarnim sustavom vlasti. Danas u Australiji postoji više od 200 etničkih zajednica te se, pored službenoga, engleskog jezika, govori više od 300 jezika, a najviše je govornika mandarinskoga, kantonskog, vijetnamskog i arapskoga jezika.

Kratka povijest hrvatskoga iseljavanja u Australiju

Prvi pisani tragovi upućuju na to da su Hrvati počeli stizati u Australiju oko 1800, a prvi zabilježeni doseljenici bili su John Lovrovich, Aleksandar Severin, Fran Seguele, George Huslovich i John Unich. Oko 1850. odlazili su u inozemstvo mahom zbog loše ekonomske situacije (popisivani su kao Austrijanci, jer je tada Hrvatska bila dijelom Habsburške Monarhije). Proces organiziranoga doseljavanja u Australiju započeo je nakon 1890. Većina se naselila u zapadnoj Australiji, u sjevernome Queenslandu i u Novome Južnom Walesu. U početku je najveća koncentracija hrvatskih doseljenika u naselju Boulder – Kalgoorlieju. „Vinskom klauzulom“ trgovinskoga sporazuma između Austro-Ugarske i Italije (1899) dopušten je uvoz jeftinih talijanskih vina uz vrlo povoljne uvjete, a njome je Austro-Ugarska namjeravala kupiti talijansko prijateljstvo, tj. vojno savezništvo s Italijom. Tom je odlukom bečke vlasti hrvatska vinska poljoprivreda teško pogođena pa je i ta činjenica utjecala na odluku Hrvata na iseljavanje u druge zemlje.

Za Prvoga svjetskoga rata, već u rujnu 1914, počelo je zatvaranje i interniranje austrijskih Slavena, mahom Hrvata iz Dalmacije, i Nijemaca u logor Holsworthy. Mnogi su pak hrvatski iseljenici bili pod policijskim nadzorom. Do kolovoza 1915. bilo je oko 1100 civilnih zatvorenika u spomenutom logoru, od kojih je većina 1919. vraćena u domovinu.

Početkom dvadesetih godina 20. stoljeća, nakon stvaranja Kraljevine SHS, Hrvati se pojačano zanimaju za iseljavanje u Australiju (između ostaloga, i zbog uvođenja ograničavajuće useljeničke politike u SAD-u). Prije spomenutoga razdoblja doseljenici su stizali uglavnom iz obalnoga područja Hrvatske, a nakon spomenutog razdoblja dolaze iz svih krajeva.

Za Drugoga je svjetskog rata zaustavljeno iseljavanje Hrvata u Australiju, a nakon njega ono će ponovo oživjeti (politički iseljenici, izbjeglice i raseljene osobe), a oni koji u Australiju dolaze od 1954. do 1960. pripadaju mladom naraštaju koji nije bio neposredan sudionik rata, ali se nije slagao s komunističkom ideologijom jugoslavenske države, u kojoj nisu vidjeli svoju budućnost pa su nerijetko ilegalno prelazili granicu i odlazili u tuđinu. Treći val doseljavanja Hrvata u Australiju uslijedio je šezdesetih godina 20. stoljeća zbog neravnopravnoga političkog i gospodarskoga položaja (političko i ekonomsko iseljeništvo), a sljedeći val nakon Hrvatskoga proljeća 1971, kada su progonjeni brojni hrvatski intelektualci koji su ukazivali na neravnopravan položaj Hrvata u jugoslavenskoj državnoj zajednici.

Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj devedesetih godina 20. stoljeća uspostavlja se snažna veza domovinske i iseljene Hrvatske, osobito učvršćena za Domovinskog rata. Dio izbjeglica i prognanika iz ratom zahvaćenih krajeva stigao je i u Australiju te se uključio u život hrvatskih zajednica.

Hrvatima se u Australiji drže osobe s punim, djelomičnim ili većinskim hrvatskim podrijetlom ili pak osobe rođene u Hrvatskoj s prebivalištem u Australiji. Pretpostavlja se da je od 1800. do 1945. u Australiji moglo biti oko 5000 Hrvata, između 1945. i 1990. dogodilo se najmasovnije iseljavanje Hrvata u Australiju; računa se da ih je u tom razdoblju stiglo oko 200.000, a danas se drži da u Australiji živi oko 250.000 Hrvata i njihovih potomaka (poglavito u državi Victoriji i u N. J. Walesu).

Borba za priznanje hrvatskoga jezika u Australiji nije bila jednostavna ni laka; zahtijevala je mnogo takta, upornosti, mudrosti, razboritosti, znanja i pregovaračkih vještina, a nadasve ljubavi i entuzijazma prema hrvatskome jeziku i hrvatskome narodu, tj. istinsku želju da Hrvati u Australiji sačuvaju nacionalni identitet.

Središnji odbor Hrvatskih etničkih škola (SOHEŠ) u australskoj državi Novi Južni Wales uputio je zahtjev Ministarstvu obrazovanja za posebni Program hrvatskoga jezika i za njegovo odvajanje od srpsko-hrvatskoga ili hrvatsko-srpskoga jezika. Zahtjev je spomenutoga odbora podupro tadašnji ministar obrazovanja Eric Bedford, na sastanku održanu u Hrvatskome klubu Kralj Tomislav u srpnju 1978. Pred predstavnicima hrvatske zajednice nakon posjeta bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji i bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj Bedford je rekao da se uvjerio da hrvatski jezik ima vlastiti identitet te da se takvim, pod vlastitim imenom, treba i priznati u Novome Južnom Walesu. Zagovornici su se unitarističke jezične politike i jugoslavenski diplomati u Australiji oštro tomu suprotstavili (udruženo su branili jezično jedinstvo Hrvata i Srba).

Dva su ključna postignuća od povijesne vrijednosti u hrvatskoj zajednici u Australiji 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća: organiziranje i otvaranje Hrvatskoga neslužbenog veleposlanstva u Canberri u studenome 1977, čiji je cilj bio podizanje svijesti i obavješćivanje što većeg broja Australaca o političkome stanju u Hrvatskoj i želji i nastojanju hrvatskoga naroda da bude samostalan i slobodan u vlastitoj domovini (Hrvati ne žele da Jugoslavensko veleposlanstvo zastupa njihove interese) te činjenica da je Australska vlada priznala, zaslugom lobiranja brojnih hrvatskih društava, udruga i pojedinaca diljem Australije, samosvojnost i samobitnost hrvatskoga jezika 1979.

Hrvatski jezik na
Sveučilištu Macquarie

Program hrvatskoga jezika napokon je prihvaćen i publiciran u kolovozu 1980. te je ucijepljen u državne subotnje škole jezičnih zajednica 1981. Ubrzo je počelo i poučavanje hrvatskoga jezika na Sveučilištu Macquarie u Sydneyju (1983, u okviru Studija slavenskih jezika), koje uspješno traje do danas. Godine 1984. osnovana je Zaklada Hrvatskih studija, koja i danas bdije nad studijem hrvatskoga jezika, književnosti i kulture dok je 1994. na tadašnjem Fakultetu modernih jezika osnovan Centar hrvatskih studija, koji se uz nastavu bavi i znanstvenim projektima, istraživanjima i nakladništvom te znanstvenom suradnjom i razmjenom sa sveučilištima u Republici Hrvatskoj. Od 1997. Hrvatski studiji izdaju časopis Croatian Studies Review (Časopis za hrvatske studije), a izdali su i dvadesetak knjiga hrvatske iseljeničke poezije, memoarske proze i raznih kataloga. Centar također priprema izložbe kojima promiče hrvatsku povijest, tradiciju, kulturu i običaje. Godine 1998. postali su samostalni odjel unutar Odsjeka europskih i azijskih jezika i kultura.

Australija ima oko 24 milijuna stanovnika, a Hrvata je u toj zemlji oko 250 tisuća (na slici sidnejska Opera, jedna od najpoznatijih australskih, ali i svjetskih građevina) / Izvor: PIXABAY

Prosječni je broj upisanih studenata na Hrvatske studije 115 (ove akademske godine 130!). Najviše je studenata hrvatskoga podrijetla, ali raste i broj studenata ne-Hrvata (između ostaloga, i zbog rasta popularnosti Hrvatske u svijetu kao turističke atrakcije). Često su to studenti prava, medicine, računovodstva, knjigovodstva, ekonomije, antičke povijesti, koji upišu hrvatski kao drugi ili pak dodatni studijski predmet. Studenti također imaju mogućnost boravka i studiranja u RH (kraće, u srpnju, na Ljetnoj školi hrvatskoga jezika i kulture u Splitu, i dulje, jedan semestar na Croaticumu Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu).

U posljednje se vrijeme u Sydneyju bilježi i rast broja polaznika hrvatskoga jezika u subotnjim hrvatskim školama. Od 1998. Centar dobiva financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, od 2014. i potporu Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan RH, a čvrsto ih podupire i Hrvatska matica iseljenika.

Luka Budak istaknuo je da je kroz Hrvatske studije tijekom 35 godina prošlo više od 3000 studenata, a na toj su instituciji gostovali i mnogobrojni profesori, znanstvenici, političari, književnici. Često spominje poticajne riječi Vlade Gotovca tijekom posjeta Hrvatskim studijima (1988), kada je, nošen srdačnim dočekom, izjavio: „Još traje iznenađenje. Još sam u dolasku: pokušavam shvatiti da je sve što se sa mnom događa činjenica, stvarnost… Ali toplina me već cijelog obuhvatila, omamila. I ljepota. Neprekidno čujem, osjećam ljubav. Onda je i nemoguće samo jedna od mogućnosti radosti.“ Na Sveučilištu Macquarie 2017. gostovala je i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović za službenog državničkog posjeta Australiji.

Međunarodna konferencija

U Sydneyju je, na Hrvatskim studijima Sveučilišta Macquarie, proslavljena 35. godišnjica poučavanja hrvatskoga jezika. S tim je povodom, od 19. do 21. rujna ove godine, održana međunarodna konferencija Hrvatska i Hrvati u prošlim i ovodobnim umrežavanjima. Konferencija u organizaciji Centra Hrvatskih studija Sveučilište Macquarie i Zaklade Hrvatskih studija obuhvatila je četiri plenarna predavanja, 12 sesija s 49 izlaganja, predstavljanje četiriju knjiga i izložbu o istaknutim hrvatskim velikanima Faustu Vrančiću i Marinu Getaldiću.

Luka Budak, utemeljitelj i ravnatelj Centra Hrvatskih studija

Prvoga dana kroz program je vodila viša lektorica na Hrvatskim studijima Sveučilišta Macquarie Jasna Novak Milić, a uvodnim predavanjem o povijesti Hrvatskih studija otvorio ju je direktor i jedan od njezinih utemeljitelja, ujedno počasni doktor Sveučilišta u Splitu, Luka Budak. U izlaganju Hrvatski studiji na Sveučilištu Macquarie od 1983. do 2019. Budak je sudionike upoznao s poviješću hrvatskoga jezika u Australiji, tj. s pokušajima da se on sačuva (koji sežu čak između dvaju svjetskih ratova), a organizirana i sustavna briga za hrvatski jezik kao i napori Hrvata u Australiji da se prepozna kao lingvistički identitet sa svim svojim pravima i sa svojim prikladnim nacionalnim imenom počinje u drugoj polovici 20. stoljeća. Na otvaranju, prisutnima se obratio predsjednik Zaklade Hrvatskih studija John Gavljak, državna tajnica Sanja Putica (MZO), rektor i predsjednik Sveučilišta Macquarie S. Bruce Dowton.

Proslava 35 godina poučavanja hrvatskoga jezika u Australiji / Snimio: jovismedia.com  / Josip Višević

Prvo plenarno predavanje 19. rujna održali su Jim Hlavač, lektor sa Sveučilišta Monash u Melbourneu i Diana Stolac sa Sveučilišta u Rijeci – Hrvatski jezik dijaspore u kontaktu s drugim jezicima. Predstavili su rezultate istraživanja projekta provedena među 500 ispitanika u devet zemalja u kojima se rabi hrvatski jezik među govornicima prve, druge i treće generacije. Drugoga je dana Ingrid Piller, profesorica primijenjene lingvistike na Sveučilištu Macquarie, održala plenarno predavanje Jezična raznolikost u australskome javnom prostoru. Ustvrdila je da je, usprkos jezičnoj raznolikosti, javni prostor uglavnom jednojezičan (engleski jezik dominira). „Fenomen jezika u kontaktu odnosi se na miješanje jezika ili ‘govorenje s akcentom’ – nastavlja se skrivati, brisati ili se činiti nelegitimnim“, istaknula je profesorica Piller. Ti lingvistički procesi idu ruku pod ruku s društvenim uključivanjem ili s društvenim isključivanjem. Sofisticirano razumijevanje jezičnoga oblikovanja javnoga prostora ima implikacije, ustvrdila je, i izvan Australije – za razlikovanje i globalizaciju društava diljem svijeta.

Borba za priznanje hrvatskoga jezika u Australiji nije bila laka i zahtijevala je mnogo takta, razboritosti, znanja i pregovaračkih vještina, a nadasve ljubavi i entuzijazma prema hrvatskome jeziku i narodu

Teme sesija drugoga i trećega dana konferencije obuhvatile su migracije, povijest, povijest znanosti, književnost, jezičnu problematiku. Istaknuti australski znanstvenici hrvatskoga podrijetla, članovi Australske akademije znanosti sa Sveučilišta Melbourne održali su predavanja iz STEM područja. Ivan Marušić govorio je o turbulencijama u prirodi koje su popraćene promjenama brzine i tlaka, o povezanosti prirode, umjetnosti i inženjerstva i o razvijanju te povezanosti tijekom stoljeća. Prva biofizikalna kemičarka izabrana u Australsku akademiju znanosti Frances Šeparović održala je predavanje Kako peptidna alternativa antibioticima razara stanične membrane i ubija bakterije.

Svečanom večerom 21. rujna u Hrvatskom društvu Sydney u Punchbowlu, na kojoj je bilo oko četiristo uzvanika, obilježen je završetak konferencije. Nazočnima su se obratili hrvatska veleposlanica u Canberri Betty Bernardica Pavelich Sirois, generalni konzul RH u Sydneyju Ivica Glasnović, državna tajnica Sanja Putica (MZO), direktor Hrvatskih studija Luka Budak, Milan Bošnjak iz Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske i P. Hill, profesor emeritus na Nacionalnom Sveučilištu u Canberri. Zahvalni je govor svečanome skupu, u ime svih sudionika, uputila Jasna Šego s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Program su vodili Jasna Novak Milić i Marcus Žanetić Zalante, a za zabavni dio programa bili su zaduženi hrvatski glazbeni sastav Zakon iz Sydneyja i novozelandska Klapa Samoana (braća Christian i Austin-Xavier Malietoa Brownn podrijetlom iz Samoe).

Na konferenciji su predstavljene i četiri knjige: Mirisi i okusi međimurskog zavičaja u iseljeništvu (autorica R. Mesarić Žabčić i S. Tošić Grlač), Hrvatska na drugi pogled (ur. S. Lucije Udier), Boka kotorska, zaljev svetaca i hrvatske kulture (V. Babić), Translating from Croatian into English. A Handbook with Annotated Translations (Jim Hlavač i sur.). U pozitivnom ozračju nisu je zaobišle ni izložbe. Marijana Borić (HAZU) i Nela Marasović pripremile su izložbu o Marinu Getaldiću i počecima moderne matematike te o Faustu Vrančiću u kontekstu europskoga nasljeđa.

Međunarodna konferencija Hrvatska i Hrvati u prošlim i ovodobnim umrežavanjima osma je konferencija od osnutka Hrvatskih studija. Tom je prigodom potpisan i novi petogodišnji ugovor kojim se Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH obvezuje pomagati Hrvatske studije Sveučilišta Macquarie sa 150.000 australskih dolara godišnje. Na konferenciji je sudjelovalo pedesetak znanstvenika iz pet zemalja (Australije, Novoga Zelanda, SAD-a, Hrvatske, Austrije). Glavna tajnica Zaklade Hrvatskih studija i viša lektorica na Sveučilištu Macquarie Jasna Novak Milić ističe kako je višemjesečna sustavna priprema konferencije urodila plodom – stručnim i znanstvenim obogaćenjem, širenjem vidika, susretima, zajedništvom, razgovorima o suradnji i novim projektima. Jasna Novak Milić bogato znanje, široku opću kulturu, međunarodno iskustvo iznimno plodno utkiva u raznoliko polje rada (predaje engleski jezik na Western Sydney University, hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Macquarie, radi kao voditeljica i novinarka u programu Radija SBS na hrvatskome jeziku i kao savjetnica i mentorica predavačima u hrvatskim subotnjim školama). Ne skriva entuzijazam i ljubav prema hrvatskome jeziku te želju za visokom razinom obrazovnih postignuća australskih Hrvata.

U studijskom dijelu, sudionici konferencije 22. rujna krstarili su uživajući u pogledu na lučki most i zgradu opere, na prekrasne plaže, botanički vrt prepun živopisnog drveća i biljaka (oaza u velegradskoj džungli!), na urbane i egzotične krajolike uz hrvatske melodije Klape Samoana.

Poštovanja i divljenja vrijedni događaji poput opisanih obogatili su raznolika područja znanosti, pridonijeli su novim znanstvenim, stručnim i poslovnim vezama, idejama o novim projektima, prijateljstvima koja će uklanjati breme predrasuda, učvršćivati dobrohotnost, zdrave ambicije, spremnost na suradnju i predani rad te će još više zbližavati domovinsku i iseljenu Hrvatsku.

Jesu li misli o povratku
tek tlapnja?

Nesloboda i nasilje nakon Drugoga svjetskog rata rastjerali su brojne Hrvate diljem svijeta. Mnogi su čeznuli za povratkom u svoju domovinu, ali slobodnu, demokratsku, netlačiteljsku. U predgovoru knjizi hrvatskoga emigrantskoga pjesništva Pod tuđim nebom Vinko Nikolić istaknuo je osobitu ulogu pjesnika u hrvatskoj emigraciji: „U DANU Velikog Povratka… donijet ćemo naše književne mrvice, a s njima i naša srca, izmučena patnjama i čežnjama, da zajedno svjedoče, koliko smo i pod tuđim nebom živjeli s našom Hrvatskom, i časno i dostojanstveno vršili uzvišenu službu učitelja i proroka hrvatske emigracije. I kada su mnogi klonuli i pokolebali se, pjesnici su stijeg velike vjere u Slobodu Hrvatske dizali visoko pa su često bili jedina svjetla i visoki svjetionici…“ Neki su tu slobodu dosanjali i vratili se, neki su previše očekivali pa su se, vrativši se, razočarali (Boris Maruna napisao je da je Hrvatsku ljepše bilo voljeti iz daljine!), a neki još nisu spremni za povratak jer, po njihovu mišljenju, za to još ne postoje uvjeti… Ipak, neosporna je činjenica da su se domovinska i iseljena Hrvatska zbližile… I danas hrvatska dijaspora pozorno prati političko, ekonomsko i demografsko stanje u Republici Hrvatskoj. Iako je dijaspori itekako stalo do hrvatske budućnosti, istina je da brojni mladi ljudi (intenzivno uključeni u život hrvatskih zajednica u Australiji), usprkos želji, nisu spremni na povratak u domovinu predaka zbog birokratskih prepreka, zbog neizvjesne budućnosti, zbog nepovjerenja u obrazovnu reformu i u rad hrvatskih institucija, zbog visoke nezaposlenosti i sl. Usprkos tomu što ni Australija nije idealno mjesto za život, radije biraju sredinu u kojoj se ambicija, znanje, predani trud i rad vrednuju i cijene te gdje klanovi, veze i poznanstva nisu jedan od temeljnih kriterija za dobivanje posla i napredovanje u karijeri.

Ostaje nada (idealista i dobrohotnika!) da će Hrvatska jednom spoznati intelektualnu, duhovnu, materijalnu i moralnu snagu svoje dijaspore te da će promjenom sustava vrijednosti i skidanjem bremena nepotizma i hrvatskoga jala otvoriti prostore obrazovanima, učenima, darovitima, kreativnima, ambicioznima, poduzetnima, radišnima i moralnima i tako krčiti putove svekolikoga napretka.

No to je tema za nova promišljanja, nove rasprave i članke.