Nepoznati Dobrović

Prije točno godinu dana u Kabinetu grafike otvorena je izložba Zagrebačka serigrafija. Između izloženih radova dvanaestorice umjetnika koji su se koristili medijem propusnoga tiska u kombinaciji s likovnim vokabularom bliskim geometrijskoj apstrakciji, neokonstruktivizmu te optičkoj umjetnosti ističe se ime Jurja Dobrovića (1928). Vrijeme u kojem Dobrović djeluje vrijeme je u kojem vlada poticajna atmosfera intelektualne elite Zagreba, organizacijskog središta Novih tendencija (1961–1973), umjetničkog pokreta europskih raspona u kojem je aktivno djelovao i Dobrović.

Iz ciklusa Plovni objekti, 1964–1965. / Snimio VANJA BABIĆ

Nakon što se 1965. predstavio na izložbi Nova tendencija 3 njegovo mjesto unutar pokreta dobilo je povijesnu težinu. Njegovi reljefi, objekti, grafika, dizajn i slikarstvo nastali u tom razdoblju upisani su među antologijska djela hrvatske umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Nedavno je, također u Kabinetu grafike, bila priređena izložba Juraj Dobrović – izbor iz donacije. Autorova donacija Kabinetu grafike HAZU iz 2018. bila je povod da se široj publici predstavi njegov grafički opus nastao između 1964. i 1988. Još jedna umjetnikova donacija potaknula je Zvonka Makovića da u Muzeju likovne umjetnosti u Osijeku, kojem je autor darovao četrdesetak djela, priredi izložbu u koju je uz donirana djela uvrstio i djela iz zbirke MSU Zagreb te privatnih kolekcija: Laube – kuće za ljude i umjetnost i Kolekcije Vugrinec.

Međutim, u našem je fokusu ovaj put vrlo malena izložba radova koje nikako ne bismo, bez njihova prethodnog poznavanja, svrstali u opus Jurja Dobrovića. Njegov rad prepoznajemo po jako izraženim geometrijskim elementima koji se stapaju u op-artističke modele, a njegov individualistički senzibilitet nije pogrešno usporediti s onim Julija Knifera. Ipak, Plovni objekti, koji se do 14. prosinca mogu razgledati u galeriji Academia Moderna u Šenoinoj 11, posve su izdvojena epizoda u Dobrovićevu opusu. Dok mu je optički dinamizam služio kao izazovan poticaj u stvaranju najprepoznatljivijih djela, dinamičnost pokreta crne kemijske olovke kojom je izradio seriju plovnih objekata posve je drukčije naravi.

Istovremeno s apstraktnim reljefima i objektima Dobrović izrađuje male crteže inspirirane gigantskom ratnom krstaricom koja se usidrila u luci njegova rodnog mjesta, Jelse na Hvaru. U tekstu predgovora komornoj izložbi Vanja Babić naglašava da te crteže Dobrović zasigurno nije crtao da bi ih pokazao javnosti, već „naprosto kao refleksnu reakciju na egzaktnu, preciznu, apsolutno funkcionalnu i prijeteću pojavu moćne krstarice“. Riječ je o nepretencioznim crtežima koji su nastajali u dahu. Na nekima je posve jasno da je riječ o divovskom brodu, dok je na nekima oblik broda postao velika, neprepoznatljiva masa koju nije moguće identificirati. Dobrovićev pokret treperi, on njime kao da nemarno šara kako bi dobio negdje jako zgusnutu strukturu, a negdje nešto prozračniju pa se doima na trenutke da dijelovi brodova isparavaju prema nebu odvajajući se od morske nemani. Ti poetični crteži melankolične atmosfere ne bi nas ipak trebali previše čuditi. Primjerice, Maljevičeve figurativne prikaze s početka 20. stoljeća nemoguće je povezati s njegovim apstraktnim i akromatskim prikazima nastalima samo desetljeće poslije. Premda je rečeno da su crteži nadahnuti prizorom u Jelsi nastajali istodobno kada i djela za izložbu Nova tendencija 3, Dobrovićev nam primjer samo potvrđuje kako se u jednom umjetniku nekada sukobljava više izričaja, koji zahvaljujući tako nesvakidašnjim pojavama poput spomenute ratne krstarice uspiju pronaći svoj put do likovne materijalizacije. Premda umjetnost Jurja Dobrovića, kako primjećuje Maković, ne traži „nadgradnje poput alegorijskih, simboličkih i narativnih“, u slučaju ovog „umjetničkog izleta“ u plovnim objektima ona je suptilno narativna i simbolička.

Pohvalno je stoga što se ovakvi izolirani slučajevi daju na uvid publici, koja Dobrovića sada može promatrati u najširem spektru njegovih osobnih izričaja. Zahvaljujući crtežima prikazanima na trenutnoj zagrebačkoj izložbi, živućeg klasika hrvatske moderne umjetnosti bez straha možemo okarakterizirati i kao smjela crtača maštovita i sigurna pokreta te finog senzibiliteta.