Kninska voda

Vlak slobode. Prva asocijacija na kninski željeznički kolodvor. Nezaboravni 26. kolovoza 1995. Sloboda. Nakon Oluje tri tjedna ranije. I Spomenik oslobodilačkoj akciji na središnjem kninskom trgu. Glasovit kadar o Danu pobjede i domovinske zahvalnosti. I socijalističke zgrade uokolo.

Do perona se danas stiže zaobilaznim putom. Radovi u glavnoj zgradi. Prolaz između nekadašnje robne kuće Kninjanke čuva usnula parna lokomotiva, hrđom izmorena. Sunce. Čekanje ubrzanoga vlaka. Do Božića traje akcija Hrvatskih željeznica – stotinu kuna u jednom smjeru, neovisno kojem. Ljubazna blagajnica i radovi na uređenju interijera. Ne pomaže dojmu pustoši. Gledam raspored svih vlakova. Sedamnaest ih je. Dva su prema hrvatskoj metropoli. Povijesne mijene. Iz kraljevskoga grada putem Zagreba putuje se u 10.07 i 23.57 sati. Kako komu odgovara. Danju se bolje vidi, noću se bolje spava. Tko izdrži zavoje Velebita. Srećom, nije još stisnula zima.

Gleda najdraža tvrđava s hrvatskim barjakom. Zvonimirov duh. Hoće li se i on, dični, sumnjičavi kralj usuditi krenuti vlakom? I postati još većim pesimistom. Okrugli sat na peronu, iznad žuto obojenih ograda, kao da je predratni. Istom bojom, modno usklađeni, stoje teretni vagoni na sporednim kolosijecima. Ne primjećujem zvučnike. Obavijesti su usmene, na vlastiti zahtjev. Ili je dovoljan onaj plakat na staklu čekaonice. Nikako da se promalja želje(z)na grdosija tom posljednjom liticom iza Kosova i Kaldrme, kao da je zapela tik do kninskoga cilja.

Nitko nije nervozan. Nikoga ni nema.

Ah, kako je sve drukčije u usporedbi s vremenom djetinjstva, putovanja na ljetovanja ili turobnijih, ali trajno gužvastih, povrataka putem sjevera. Osvijestim spoznaju da nisam ponio ni pola litre vode. Ako se ožedni. Možda. Za svaki slučaj. Prekasno je otići u trgovine, prostorne i pravne nasljednice Kninjanke. Daleko je i trafika, bit će dovoljna Dora sa sjenama ili čekanje života Miroslava Međimorca. Povijest jedne starosti na peronu mladosti. Još se i nehotice rimuje. Nije bilo planirano. Kao ni kašnjenje vlaka.

Žeđ me podsjetila na davnu zgodu kada se iz Dalmacije putovalo u Slavoniju. Istom prugom, drugim vlakovima, tek nešto sporijima od suvremenih, modernih, klimatiziranih. Bilo je to doba kada su sendviči s pohanim kruhom i piletinom nestali već u Perkoviću. Žedni smo stizali u Knin. Pod budnim okom dida Iviše, vjerovali smo da nema nerješivih problema. Ili neodgovorivih pitanja.

Pogledom tražim onu česmu zbog koje je proliveno more suza. Mislili smo, dida nas je ostavio u kupeu i izišao iz vlaka Šibenik–Zagreb–Osijek. Nestašni, u dječjim svađama, nismo odlazak ni primijetili. Ni znali da vlak u Kninu stoji dulje nego u Koprivnici. Vratio se petnaest minuta kasnije sa svježe ulivenom vodom u plastičnoj boci. I brisao suze svoje unučadi do Gračaca. Nismo se osvrtali ni na velebitske ljepote, vijuganje vrletima poput ponornice, ignorirali smo Cerovačke pećine, odbijali piti tekućinu zbog koje nas je ostavio. Nismo shvaćali da je sve bilo zbog nas.

Povratak u stvarnost. Umjesto dvadeset i jednog vagona Vlaka slobode stižu samo dva nagibna. Očito ne pomaže ni akcijska cijena. Jedini pratitelj na peronu odlazi prema strojovođi. Ljepše je prevladati planinu u društvu. Pomalo žalim što neću otplesati Arsenov Posljednji tango u Đevrskama putujući prema Zadru via Dalmatinska Ostrovica. Možda drugom prilikom, kada krijesnice osvijetle noći Ravnih kotara. I uskrsne masakrirana Škabrnja. Nije slučajno mjesto 86 ubijenih stanovnika između postaja Nadina i Prkosa, između križnog puta neba i zemlje.

Knin nas gleda, kao da kompozicija ne želi otići bez duljeg pozdrava. Mašu obnovljene zgrade u gradu dviju vojarni, ali nema već četvrt stoljeća zločinačkoga Kninskoga korpusa. Nema ni ćirilice na pročeljima, imenima ulica i trgovina. Samo je Dinara ostala nepromijenjena. Dok ne progovori. Kako je počeo rat u mom Kninu? Legitimiranjem golobradih mladića u vlakovima, malo prije barikada, i s tri prsta starčadi uz prugu koja je tako odgovarala djeci na V kažiprsta i srednjaka.

Bio sam tamo i osmoga kolovoza 1995. Na istom željezničkom kolodvoru. Pobjedničkom. Nakon što je je grad bio pretučen i ubijan kao hrvatski branitelji, svećenici i civili u kninskom zatvoru, staroj bolnici. Marva je lutala selima, agresori bježali na traktorima. Pruga je bila minirana. Hrvatska vojska na cesti. Transporteri, kamioni i da, barjak s hrvatskom šahovnicom tamo gore. Gdje pripada.

Uskoro će krenuti Vlak slobode 2019, s vjerom da nema novih barikada, mina, pucnjave, legitimiranja, rušilačkih namjera u ime nedohvatljivih velikosrpskih, vojno pokorenih želja. Uskoro ćemo mahnuti Gospi Velikoga hrvatskoga krsnoga zavjeta, spomenu molitve, i klopotati tračnicama paralelno s cestovnom Ulicom kralja Tomislava, kninskom Ilicom. I zatrubiti živima i mrtvima u posljednjem kninskom usjeku, prije nego započne željeznički uspon svih uspona prema njegovu veličanstvu Velebitu. Uskoro će starija kondukterka poništiti jednosmjernu kartu, ponuditi kavu i sok malobrojnim putnicima, obavijestiti da ćemo u maglovitom Gračacu stajati petnaest minuta, ako je komu do cigarete i svježega ličkoga zraka.

Sve će biti uskoro i sve će biti (s)poznato, ali na jedno pitanje nemam odgovor.

Kako da se pozdravim s onom kolodvorskom česmom, dok dida Iviša leži u novoj kninskoj bolnici, nesvjestan da kreće žedni vlak? I kako prenijeti česmu s perona na njegov umirući odjel za produženo liječenje?