Jeziku nije svejedno

 Zaista začuđuje da bilo tko, a osobito oni koji ili nemaju formalno obrazovanje koje bi im omogućilo znanstveno i stručno bavljenje kroatistikom ili znanstveno nisu napredovali u kroatistici, u 21. stoljeću osporavaju kroatističku znanost i struku osporavajući standardizacijska načela po kojima je prije otprilike 120 godina oblikovan hrvatski standardni (književni) jezik. Nijedan od autora knjige Jeziku je svejedno nije, naime, kroatist. Jedan je anglist, drugi opći lingvist, a treći luzitanist (stručnjak za portugalski jezik).

Sveučilišni profesor kroatistike Marko Alerić predstojnik je Katedre za metodiku nastave hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
Snimio Slavko MidŽor / PIXSELL

Autori knjige ne prihvaćaju standardni jezik čija su obilježja norma, gipka postojanost, kao ni činjenicu da je standardni jezik nositelj identiteta šire jezične zajednice i njezinih vrijednosti. Smatraju da jezik šire jezične zajednice, zbog drukčijih obilježja ne možemo zvati standardnim jezikom, ne bi trebao biti normiran, preskriptivan, tj. ne bi se morao usklađivati s leksičkom, gramatičkom, pravopisnom i pravogovornom normom. Teško je shvatiti kako bi takav jezik uopće mogao ispuniti svoju svrhu, a to je služba komunikacijskog sredstva šire jezične zajednice. Takav bi jezik bio otvoren svim jezičnim utjecajima i bilo bi nužno trajno utvrđivanje obilježja govora članova šire jezične zajednice kojima bi se zatim morao prilagođavati.

Neprestano usklađivanje s jezičnim promjenama ne samo da govornicima komunikaciju ne bi učinilo jednostavnijom nego bi, ako bi takva komunikacija u široj jezičnoj zajednici i u duljem razdoblju uopće bila moguća, govornike trajno prisiljavalo na upoznavanje i učenje novih jezičnih činjenica. Kao nestabilan sustav (bez gramatike, rječnika i pravopisa) bio bi kao jezik šire jezične zajednice nepouzdan, a komunikacija bi se odvijala na mjesnim govorima, što bi vodilo rascjepkanosti društva i jezičnoj polarizaciji.

Nijedan od autora knjige nije kroatist

U vezi s tim vrlo je zanimljivo da se autori, iako se zalažu za spontani, nekontrolirani razvoj jezika šire jezične zajednice, ipak oštro suprotstavljaju i ismijavaju upravo takvu djelomičnom pokušaju leksičkog razvoja u Republici Hrvatskoj 90-ih godina prošloga stoljeća. Iako, dakle, s jedne strane suvremenu hrvatsku jezičnu zajednicu u svojoj knjizi potiču na neprihvaćanje i kršenje norme hrvatskoga standardnog jezika i stvaranje nekoga novog nepropisanog (nepreskriptivnog) jezika šire jezične zajednice, s druge strane takvo pravo uskraćuju onima koji su to isto, u dijelu leksičke norme, u hrvatskom standardnom jeziku pokušavali učiniti potkraj 20. stoljeća. Jasna je nedosljednost autora i moguća opasna namjera da se oblikovanje/preoblikovanje hrvatskoga standardnog jezika dopusti samo onima koji s određenom skupinom dijele ideološke, pa i političke stavove.

Potkopavanje temelja

Autori zbunjuju čitatelje predstavljajući nastojanje poticanja što boljeg ovladavanja hrvatskim standardnim jezikom kao neprihvatljivo i neznanstveno. Pritom prešućuju ne samo notorne činjenice iz vrlo utemeljene hrvatske standardologije i normativistike nego i razlog nastanka standardnih jezika u Europi i svijetu, kao i činjenicu da učeći bilo koji strani jezik učimo upravo njegov normirani (preskriptivni) oblik. Autori podcjenjuju cjelokupno hrvatsko društvo namećući mu tezu da je na hrvatskom standardnom jeziku nemoguće i nepotrebno postići napredak u govorenom i pisanom komuniciranju. Također ne navode zalažu li se za ista načela u oblikovanju jezika šire jezične zajednice i jezično poučavanje koje nije utemeljeno na normi (norma je uvijek preskriptivna, ona je propis) i u drugim jezicima, npr. engleskom ili portugalskom, ili u drugim jezicima svoj eksperiment ne bi provodili. Bilo bi zanimljivo da su autori, koji između ostalog studente poučavaju engleskoj sintaksi i portugalskom jeziku, objasnili poučavaju li svoje studente mjesnim govorima tih jezika ili standardnom jeziku utemeljenu na normi i kako općenito vrednuju znanja, vještine i stavove svojih studenata? Jer ako su uvjereni u to da bi obilježja koja priželjkuju za jezik šire jezične zajednice u Hrvatskoj pridonijela lakšoj, razumljivijoj i jasnijoj komunikaciji, onda bi svakako trebali nastojati da njihov koncept bude i općenito prihvaćen.

Suprotno onom za što se autori zalažu, ovladavanje normom standardnoga jezika u europskim se zemljama (npr. u Ujedinjenoj Kraljevini, Belgiji, Italiji, Njemačkoj, Švedskoj, Finskoj), kao i na razini cijele Europske Unije, neprestano potiče kako bi se postigla razumljivija, pravilnija i jasnija govorena i pisana komunikacija. Cjeloživotno učenje standardnog jezika, u skladu s načelom demokratičnosti, ima kao cilj omogućiti svim pripadnicima šire jezične zajednice (naroda, države) trajno ovladavanje standardnim jezikom jer je upravo komunikacijska kompetencija na materinskom idiomu, tj. na standardnom jeziku, jedna od ključnih kompetencija cjeloživotnog obrazovanja (u skladu s Europskim referentnim okvirom ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje iz 2006), koja omogućuje ravnopravno i aktivno uključivanje u život šire jezične zajednice. Naravno, značenje pojma materinski jezik ovdje nije imanentna gramatika, zavičajni govor, jer njime ovladavamo nesvjesno, spontano, izvan sustava obrazovanja.

Ovladavanje standardnim jezikom u praksi znači ovladavanje pravilima propisanima u jezičnim priručnicima (rječniku, gramatici i pravopisu) na kognitivnoj razini, primjenu jezičnih pravila u jezičnim djelatnostima (slušanju, govorenju, čitanju i pisanju) na psihomotoričkoj razini i izgradnju pozitivnog stava prema standardnom jeziku, tj. razumijevanje njegove uloge i važnosti kao komunikacijskog sredstva šire jezične zajednice na afektivnoj razini.

Proces ovladavanja standardnim jezikom na svim trima razinama jednak je procesu ovladavanja sviranja violine ili igranja nogometa. Nevjerojatno je da bi netko onemogućio učitelja violine ili nogometnog trenera da ispravljaju svoje učenike. Uskraćivanjem mogućnosti poučavanja (a ono podrazumijeva i ispravljanje), iz temelja se ruši obrazovni sustav kakav poznajemo i ukida potreba za poučavanjem i poučavateljima.

Nevjerodostojan eksperiment

Autori se u dijelu knjige neutemeljeno obrušavaju na praksu jezičnog savjetništva, nesvjesni činjenice da su upravo jezični savjeti vrlo primjeren način ispunjavanja nužnosti cjeloživotnog obrazovanja. U brojnim europskim državama, npr. u Švedskoj koja se u hrvatskom društvu ističe kao uzor dobro organizirana društvenog i obrazovnog sustava, jezično je savjetovanje također prisutno ne samo u priručnicima nego i na mrežnim portalima, u radijskim emisijama i sl. Naravno, uvijek se može raspravljati o utemeljenosti jezičnih savjeta i njihovoj stvarnoj oslonjenosti na normu, osporavati ih, kao i njihove autore, ali je pogrešno uskraćivati pravo govornicima hrvatskoga jezika da na brz i jednostavan način, bez potrebe sustavnog učenja normativnih pravila i temeljitog proučavanja normativnih priručnika, provjere usklađenost svojih tekstova s normom i dobiju mogućnost napredovanja u govorenoj i pisanoj komunikaciji.

Ono što u knjizi ipak najviše čudi, a što smatram velikim propustom autora, jest činjenica da je knjiga koja inače, bez sumnje, predstavlja doprinos razumijevanju nekih općelingvističkih, standardnojezičnih, filozofskih, kulturoloških i drugih koncepcija, a kroatističkim znanstvenicima omogućuje da se u teoriji i praksi nastave baviti hrvatskim standardnim jezikom, u najvećem dijelu ipak oblikovana upravo u skladu s gramatičkom, leksičkom i pravopisnom normom hrvatskoga standardnog jezika, a ne u skladu s načelima za koja se u oblikovanju jezika šire jezične zajednice autori zalažu. Time teze autora dodatno gube na vjerodostojnosti, a čitatelji ne dobivaju mogućnost da se sa zamišljenim jezikom upoznaju, istražuju ga i proučavaju. Upravo bi takav pristup dokazivao tezu iz naslova knjige, da je Jeziku (je) svejedno. Jer ako jeziku kao mjesnom govoru jest svejedno, sigurno nije svejedno standardnom jeziku jer nije svejedno nama, govornicima. A upravo to, na kraju, pokazuju i autori knjige svojim pridržavanjem norme hrvatskoga standardnog jezika.

Zato umjesto lažne nade da ćemo jednom moći govoriti i pisati hrvatskim standardnim jezikom kako nam se prohtije, bez pridržavanja gramatičke, pravopisne, leksičke i pravogovorne norme, radije u ruke uzmimo gramatiku, rječnik i pravopis, kao i jezični savjetnik, u tiskanom ili mrežnom izdanju, a zatim o svom standardnom jeziku učimo, promišljajmo, uživajmo upotrebljavajući ga i budimo svjesni da svakim danom to možemo i trebamo činiti sve bolje i bolje.

Nameće se, dakle, na kraju zaključak da ćemo, po svemu sudeći, hrvatski standardni jezik kakav smo najvećim dijelom sačuvali od predaka ipak najvećim dijelom neokrnjen prenijeti i potomcima.