Ideja društvenog i tehnološkog napretka

Kada je 2004. u Rijeci osnovana Akademija primijenjenih umjetnosti, ideja je bila da reanimira, reaktualizira i revitalizira nekoć postojeću izvanrednu Akademiju primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, koja je djelovala u prostoru današnjih Klovićevih dvora, gdje je trenutno i postavljena sjajna izložba o toj važnoj i kvalitetnoj umjetničko-obrazovnoj ustanovi. Autori izložbe su Jasna Galjer i Tonko Maroević te kustosica Klovićevih dvora Ana Medić. Dana 22. listopada 1954. u Narodnim novinama objavljena je Uredba o ukidanju zagrebačke Akademije primijenjenih umjetnosti (1949–1955). Prema administrativnoj formulaciji, studenti su morali završiti studij na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, ali prema nastavnom planu i programu ukinute Akademije primijenjenih umjetnosti, u zadanom roku do kraja 1955. Odličnu i pregledno postavljenu izložbu prati katalog u kojem je Jasna Galjer znanstvenom akribijom napisala studiju temeljenu na arhivskim, argumentiranim i dokazanim podacima. Tonko Maroević pak analizira značaj Akademije i piše o umjetnicima koji su predavali na APU s osobnim pristupom, jer je mnoge od njih poznavao, poput Tomaševića i Angelija Radovanija.

Radovi Zlatka Boureka (lijevo) i Zvonimira Lončarića / Snimio Filip Beusan

Osobno je prijateljevao i s nekim studentima APU, budućim hrvatskim likovnim umjetnicima, poput Vaska Lipovca, Jagode Buić, Zvonimira Lončarića, Ante Jakića, Mladena Pejakovića, Ordana Petlevskog, Zlatka Boureka ili Pavla Štaltera. Oni su se profilirali kao prepoznatljiva imena te škole. U šest godina djelovanja diplomiralo je 73 studenata. Na izložbi su još i predmeti industrijskog dizajna, stol, kauč i slični bauhausovski elementi pokućstva i predmeti svakodnevne uporabe te grafički dizajn, dizajn tekstilnih dezena, kostimografski i scenografski nacrti i skice, kreativni radovi također istaknutih studenata, poslije profesionalnih dizajnera Koraljke Adum, Vlaste Hegedušić, Marije Kalentić, Zore Mohorovičić, Zlate Komadine Krmpotić, Milice Rosenberg, Jasne Šubić Novak, Mirjane Tavčar Šimanović, Lidije Laforest, Aleša Debenjaka, Brune Planinšeka, Borisa Babića, Milana Dobrića i Jože Rebernaka. Navedena će imena po završetku obilježiti prošireno polje vizualne kulture, dizajna i umjetnosti u Hrvatskoj. Premda ugašena u nerazjašnjenim okolnostima, utjecaj njezina djelovanja intenzivirao se ulaskom diplomanata u široko područje profesionalizacije dizajna i pomicanja dotadašnjih konvencija vizualne kulture. Izložbi je cilj i izazov rasvijetliti stvarne dosege ustanove, koja se percipira kao medijator bauhausovske tradicije. Ovim se projektom Galerija Klovićevi dvori pridružuje globalnom obilježavanju 100. obljetnice osnivanja škole Bauhaus (1919 –1933). Generacija umjetnika i dizajnera koja je završila školovanje na zagrebačkoj Akademiji primijenjene umjetnosti, modelom edukacije i pedagoškim programom, čije zasade prepoznajemo u dalekosežnim odjecima Bauhausa, obilježila je sliku kulturno-umjetničke zbilje u poslijeratnom razdoblju, u kojem je jedna od mogućih varijanti modernosti povezana s idejama društvenog i tehnološkog napretka. Utopijske postavke programa te uzlet i dosezi kreativnih energija njezinih polaznika, u njihovim ostvarenjima tijekom druge polovine 20. stoljeća, ključna su tema izložbe.

Sinteza umjetnosti i industrije

Nastavnici na APU bili su: ravnatelj Đuka Kavurić, Ernest Tomašević, Branka Frangeš Hegedušić, Željko Hegedušić, Mato Benković, Mladen Grčević, Vilim Gliha, Vladimir Verner, Vilim Svečnjak, Zvonimir Radić’, Marcel Gorenc, Zvonko Horvat, Ivan Palčić, Marija Premerl , Vilim Ravnohrib, Dubravka Mesić, Dubravka Šubašić, Teodor Krivak, Marin Studin, Kosta Angeli Radovani, Vjenceslav Richter,  Andre Mohorovičić, Mila Petričić, Ksenija Kantoci i Inge Kostinčer. Svi oni, dakle, predaju na šest odjela: arhitektura, plastika, grafika, tekstil, keramika i slikarstvo. Odjeci povijesnih avangardi, prije svega Bauhausa, njegova edukativnog i eksperimentalnog aspekta, ali i domaće okolnosti vezane uz kontinuitet međuratne avangarde i utjecaj prijeratne moderne, omogućit će široku platformu djelovanja na kojoj će se pojaviti pojam sinteze umjetnosti i obrta, odnosno umjetnosti i industrije. Stoga izložbu čini širok dijapazon radova: slike, skulpture, crteži, grafike, scenografske i kostimografske ilustracije, plakati, fotografije, animirani filmovi, predmeti primijenjene umjetnosti i dizajna i dr. Diplomanti zagrebačke APU ubrzo se uspješno realiziraju u najrazličitijim oblicima kreativnoga djelovanja, od industrijskog oblikovanja, uređenja interijera, do scenografije, kostimografije, animiranog filma, čak i lutkarstva (Bourek).

Jagoda Buić  slovi kao najveća svjetska umjetnica tapiserije. S pravom, njezine su skulpture od tekstila i tkanine Bijeli pejzaž, Ritmizirani volumen i  Crni ambijent doista fascinantne u svojoj skulpturalno-arhitektonskoj monumentalnosti. Njezini radovi, iako izlagani i nagrađivani po cijelome svijetu, komotno bi išli u red postminimalizma, a bolji su od radova svih razvikanih američkih i inih postminimalista poput Roberta Morrisa, Johna Duffa, Roberta Grosvenora, Craiga Kauffmana, pa i Richarda Serre, Giancarla Carlessa ili Reinera Ruthenbecka. Na APU je bila pod tekstilnim mentorstvom prof. Branke Frangeš Hegedušić i Koste Angelija Radovanija. Napustila je ubrzo APU, i nastavila se školovati u Rimu i Veneciji te naposljetku diplomirala na Academie für Angewandte Kunst u Beču. Po povratku u domovinu radila je često nagrađivane kostimografije i scenografije za mnoga hrvatska kazališta. Revolucionaran je njezin tretman tapiserije kao skulpturalno-arhitektonske tvorbe organičke gipkosti, taktilnosti, svojevrstan enviromental art, zasnovan na ideji ambijenta (cite-specific). U radu je godinama surađivala s pešterskim tkaljama, a kada je ta suradnja završila, njezin je tapiserijski opus završen. Danas crta i stvara skulpturalne sklopove od komada odbačenog željeza i drugih metala te uspješno izlaže po svijetu. Genijalan je autor i nedavno preminuo Zlatko Bourek. Svestrani je hrvatski umjetnik i jedan od najboljih figurativaca druge polovice 20. stoljeća. Studirao je na APU u kiparskoj klasi Angelija Radovanija. Kako je Radovani studirao u Milanu, i imao jake veze s Italijom, poslao je i omiljenog mu studenta Boureka svome profesoru Messini u Milano. Bourek je ostvario golem i izvanredan opus u slikarstvu, kiparstvu, ilustraciji, crtežu, karikaturi, scenografiji, kostimografiji, lutkarstvu, u animiranom filmu i kazališnoj režiji. Sve je radio s temom rodne Slavonije, svoje židovske tradicije, a sjajni su mu humoristički i ironijski odmaknuti crteži, karikature i slike, katkada politički kritički i angažirani, kao i erotski ciklusi, temeljeni na groteski i paradoksu. Jedan je i od pionira animacije u slavnoj Zagrebačkoj školi animiranog filma. Odlični su mu crtići I videl sam daljine meglene i kalne (1964), Bećarac (1966) i Mačka (1971). Za razvoj fenomena Zagrebačke škole animacije zaslužni su osim Boureka i Zvonimir Lončarić, đak u kiparskoj klasi Koste Angelija Radovanija – premda poznatiji po slikama te šarenim skulpturama uglavnom ženskih figura kojih je nekoliko na izložbi, kao i vrhunski dizajniranih plakata za pojedine animirane filmove – te Pavao Štalter i Mladen Pejaković, studenti APU. Na izložbi su i animirani filmovi, kultni Surogat Dušana Vukotića, jedini Oscarom nagrađen film u povijesti naše kinematografije, te izvanredni Maska crvene smrti i Peti Pavla Štaltera, posljednjega velikana Zagrebačke škole animiranog filma. Maska crvene smrti (1969), rađena po priči E. A. Poea, izniman je animirani film za odrasle. Zbog inovativna rješenja pozadine koje objedinjuje slikarsku teksturu, kolaž i crtež, uvršten je u antologijsko izdanje Art in Movement. Peti je crtić u kojemu četiri gudača sviraju klasiku, dolazi im uporno lik s tubom i trubi uvijek isti ton. Oni ga tjeraju i tuku, ali ovaj se stalno vraća, dok na kraju i violinisti ne počnu dosadno guditi taj njegov jedan ton. Sjajna pouka o upornosti. Ante Jakić kipar je formiran u klasi Angelija Radovanija. Od njega je prihvatio jezgrovitost i jednostavnost modelacije i blagu stilizaciju, a posebno je razvio ljubav za istraživanjem raznih materijala, što je i inače bilo u programu Akademije po uzoru na Bauhaus. Jakić je tako istraživao mogućnosti kiparskog izražavanja koristeći šiblje, žice, lim, drvo, glinu i kamen, i gradio oblikovnu sintaksu sažimanjem volumena, prostora i pokreta. Vrhunac mu je igračka TO – TAK, mobilna i montažna skulptura. Vasko Lipovac, rodom iz Kotora, a životom Splićanin, studirao je na APU u klasi Željka Hegedušića, a poslije u majstorskoj radionici Krste Hegedušića na ALU. Okušavao se u keramici i opremanju prostora. Stvarao je na obris reducirane pitome i privlačne figure mornara, gospođica, sportaša, svetaca ili erotskih prizora, ali i raspeća, Marula, sv. Vlaha i biskupa, uglavnom od tokarenoga drva što je naučio od nastavnika na APU stolara Vilima Ravnohriba. Jednostavne, reducirane i nostalgične forme figura je bojao. Autor je izvrsne kompozicije Biciklisti, kao i spomenika Draženu Petroviću u Lausanni. Na izložbi su njegove rane plošne slike, nešto grafičkog dizajna, sličnoga stila kao i kolege mu Zvonimira Lončarića i stilski prepoznatljive bijele i šarene kompozicije s ljudskim likovima nalik čunjevima.

Medijska svestranost

Mladen Pejaković predstavljen je apstraktnim slikama barki i brodica tamnih registara, i eksperimentalnim radovima kao što su grafike i obluci raspoređeni i utopljeni u pleksiglasu, naglašeno miroovskog formalnog likovnog karaktera. Kao student Ernesta Tomaševića, baštinit će ljubav za teoriju umjetnosti, posebno za geometriju, simetriju, proporcije, zlatni rez te je poslije napisao neke važne knjige u kojima je dosljedno provodio geometrijsko-matematičku analizu arhitekture i svjetlosti. Bio je najvažniji profesor teorije na ALU našega doba, predajući Teoriju prostora, Perspektive i Teoriju boja. Ordan Petlevski studirao je i diplomirao u slikarskoj klasi Željka Hegedušića. Rodom Makedonac iz Prilepa, postao je veliki hrvatski slikar, potpuno individualan, bez utjecaja, gajeći i čuvajući svoj intimni, unutarnji duhovni svijet, duboku introspekciju. Slikao je plijesan, gljivice i mahovinu, pa sugestivne Fantasmagie. U Parizu je zapažen i nagrađen na I. bijenalu mladih. Njegovo je slikarstvo izvanvremensko, slika motive rasula i raspadanja, paleži i izraslina, razorena tkiva i crne vizije kao oker, smeđe, crvene i sive kromatske strukture kojima je negativnu biologiju obrnuo u simboliku vitalizma i otpora svakom zlu. Stvorio je u slikarstvu herojsku ekspresivnu ljepotu. Vratio se iz Pariza u Zagreb i slikao do smrti isključivo po diktatu unutarnje nužnosti.

Svim studentima APU, kasnijim klasicima naše moderne umjetnosti, svojstvena je interdisciplinarnost, likovna medijska svestranost te sveprisutni ludički karakter, senzibilitet za autoironiju, performativnost, teatralizaciju i dekonstrukciju narativa. Iako je kao obrazovna ustanova djelovala vrlo kratko, šest godina, sa svega dvije generacije polaznika, nasljeđe Akademijina utjecaja u kulturi, kao generatora modernizacije društva, traje i danas.