Glazba ručne izrade

Završilo je jedanaesto izdanje Zagreb Jazz Festivala. Premda je četiri godine pauzirao, plodovi njegova rada, najvećim dijelom zahvaljujući entuzijazmu neumornoga jazz-promotora Dražena Kokanovića, nedvojbeno su bili impresivni i prije prvog odsviranog takta: dovoljno je spomenuti da su pred zagrebačkom publikom proteklih godina nastupila neka najveća imena u povijesti svjetskoga jazza: Sonny Rollins, Wayne Shorter i Ornette Coleman tek su neki.

Izraelsko-američki džezist Omer Avital Snimio Davor Hrvoj

Dana 25. studenog u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji predstavio se Omer Avital, izraelski kontrabasist i skladatelj (s njujorškom adresom), koji je s kvintetom Qantar zaključio jesensku koncertnu mini-seriju. Bili su to nastupi koji su Zagreb još jednom potvrdili kao vitalnu i nezaobilaznu točku na mapi globalne europske jazz-pozornice. Avital i suradnici održali su lekciju iz instrumentalističke uigranosti, sviračke dinamike i improvizacijske dovitljivosti.

Teško je opravdati kritičarsku usporedbu s velikim Charlesom Mingusom, ali je koncert svakako dokazao da Avital (koji u svoj jazz-vokabular uvodi i tradicijske elemente) svakako jest svojevrsni „pjesnik kontrabasa“. Odnosno, glazbenik koji formalnu naobrazbu i akumulirano akademsko znanje itekako zna iskoristiti u drukčijem kontekstu, povezujući kulturni DNK vlastita zavičaja s ugođajem njujorških klubova. Bez obzira na to prikloni li se (re)interpretaciji jazz-tradicije, ili posegne u neiscrpno folklorno vrelo Bliskog istoka i sjeverne Afrike, on i članovi sastava zvuče jednako sugestivno i raspoloženo, pokazujući zasebne vrline, ali i zajedničku, gotovo opipljivu sviračku povezanost. Nije čudno da je Avital čitav koncert, uključujući podulji bis, protutnjao sa zaraznim osmijehom na licu.

Nema dvojbe da je jedanaesti Zagreb Jazz Festival ispunio sva očekivanja publike i kritike, vjerojatno i zahvaljujući izboru gostiju koji je, čak i unutar jazza kao širokog i dubokog područja, razotkrio posvemašnju eklektičnost. Tako su, primjerice, kao svojevrsna uvertira u Tvornici već 17. studenog nastupili Bassekou Kouyate & Ngoni Ba. Majstor na ngoniju, afričkom žičanom instrumentu nalik lutnji, Kouyate zna kako očuvati glazbeno nasljeđe i lokalnu afričku kulturu, a istovremeno je pogurati naprijed, nadograditi i oplemeniti.

Koncertni niz potom se nastavio u Muzičkoj akademiji. Pet dana poslije malijske predstave u Tvornici u uzbudljivoj kombinaciji nastupili su njujorški pijanist Vijay Iyer i trubač Wadada Leo Smith. Kada se koncertom mladog pijanista Aarona Diehla (glazbenika s pedigreom, eksperta za Veliku američku pjesmaricu te suradnika njujorške i losanđeleske Filharmonije) festival napokon približio finalu, bilo je jasno da jazz – u očima i ušima publike – nastavlja prekoračivati uske, specijalističke žanrovske granice.

Naime, mnogo je argumenata u prilog tezi da je jazz u nas, ali i na globalnoj razini, posljednjih godina postao čvršće integriran u tkivo popularne glazbe nego što je to bio slučaj prethodnih desetljeća. Argumenti dolaze sa svih strana i očituju se na više razina. Nije teško dokučiti što je u jazzu nekim (ili mnogim) slučajnim slušateljima bilo odbojno: većina prigovora svodi se na to da je riječ o elitističkoj glazbenoj formi zasnovanoj na beskrajnim, virtuoznim solima i nepotrebno kompliciranu muziciranju. U skladu s tom predodžbom, jazz je za mnoge ono što je matematika u školi: teško savladiv predmet, intrigantan i zanimljiv tek manjem broju ljudi koji u njega ulože mnogo talenta, truda i stalnoga rada. Ukratko, glazba za posvećene.

No već i površan pogled na strukturu publike na nedavnim zagrebačkim jazz-koncertima, ali i na reakciju rock-kritike pa i zastupljenost u mainstream-medijima, govori o trajnom procesu pomicanja jazza prema širem krugu slušatelja. I, što je važnije, mijenjanju uobičajene percepcije o njegovu glazbenom karakteru i načinu prilagodbe u kontekstu ostatka glazbene scene. Što je uzrok tomu? Možda je riječ i o prirodnoj reakciji na poplavu pop-sintetike i površne konfekcije – o prirodnom impulsu koji sve više konzumenata vodi prema organskim načinima izvedbe koji od glazbenika ne iziskuju vještinu računalnog programiranja, nego vještinu „staromodnog“ muziciranja: akustični, ili jazz stare škole, pomiješan s drugim stilovima podrazumijeva upravo takvu autorsku i izvedbenu filozofiju.

S druge strane, jazz se pokazao kao elastičan i prilagodljiv žanr, otporan na trendove, o čemu svjedoče i neki diskografski primjeri u domaćem dvorištu. Dovoljno je prisjetiti se zagrebačkog sastava Chui koji pop-rock-kritika redovito obasipa komplimentima. Njihov posljednji album Iz kapetanovog dnevnika (o kojemu je više riječi bilo i na ovome mjestu) uspješno premošćuje uzbudljivost progresivnog rocka i sofisticirane jazz-postupke, šireći polje djelovanja, ali i publiku. Rezultat? Jedan od najprodavanijih albuma u Hrvatskoj.

Sličnu ulogu na svjetskoj sceni odigrao je kalifornijski saksofonist i skladatelj Kamasi Washington, jedan od (još uvijek) mladih lavova svjetskog jazza. Glazbenici poput njega brisanje žanrovskih granica pretvaraju u umjetnost. Prepletanjem različitih fragmenata, od soula i filmske glazbe 1970-ih do psihodelije i rocka, Washington je na čelu onih koji oblikuju novu jazz-paradigmu i žanr doista uvode u novo doba. Pišući o tome u Guardianu još 2016, kritičar Seth Colter Walls razlaže tezu da jazz ulazi u novu zlatnu eru, navodeći brojne primjere, uključujući i onaj hip-hop-zvijezde Kendricka Lamara, koji je na albumu To Pimp a Butterfly ugradio jazz-instrumentaciju; Kamasi Washington jedan je od gostujućih glazbenika. Uostalom, pred kraj života i David Bowie, koji je uvijek znao kreirati i predvidjeti trendove, na oproštajnom albumu Blackstar angažirao je kremu njujorške jazz-scene i tako ih predstavio masovnom slušateljstvu.

Naravno, jazz se u druge žanrove infiltrirao odavno – sjetimo se jazz-rock- zahvata Milesa Davisa 70-ih godina prošloga stoljeća – no danas se stvari odvijaju na drugačijoj razini. Čak se i format adaptirao novim vremenima. U ogledu pod naslovom Pokreće li današnji jazz drugačija vrsta paradigme? jazz-kritičar Will Layman na primjeru mladoga saksofonista Jonathana Greensteina razrađuje tezu o sve učestalijem korištenju kraćih formata kao što je extended play, odnosno EP (nasuprot dosadašnjih, albumskih). U ekonomičnijim okvirima glazbu je mnogo lakše učiniti prohodnijom i lakšom za konzumiranje. Naravno, jazz nikada neće postići masovnost Lady Gage, no mnogi recentni trendovi vode zajedničkom cilju: barem djelomično odlijepiti etiketu hermetičnosti i integrirati ga još dublje u tkivo suvremene popularne kulture. I pritom očuvati njegove izvorne vrijednosti.