Dama na vrhu poetskog Parnasa

Ogranak Matice hrvatske u Slavonskome Brodu šesti je put priredio svečanost u sastavu Tadijinih jeseni i u Spomen-domu Dragutina Tadijanovića te dodijelio povelju Srebrne svirale Ljerki Car Matutinović. Ove godine povelja je prvi put stigla u ruke jednoj dami, hrvatskoj pjesnikinji, književnoj kritičarki, prevoditeljici i dugogodišnjoj suradnici Vijenca.

Laureatkinja Ljerka Car Matutinović još je jedna iznimna žena na vrhu poetskoga Parnasa, a ovu nagradu primila je za sveukupno poetsko stvaralaštvo i doprinos hrvatskoj suvremenoj lirici. Uz to, treba svakako dodati i njezin izniman doprinos književnoj kritici, prozi, a posebice prevoditeljskom radu, i to prevođenju s talijanskoga jezika.

Laureatkinja Ljerka Car Matutinović

„Odvjetnica moderne pjesničke senzibilnosti“ dominira poljem lirike, slobodnim stihom, ali i pjesmom u prozi, a posebno sonetom kao zahtjevnim poetskim oblikom koji u njezinoj pjesničkoj kuhinji postaje instrument u kojem može iznijeti svoje najintimnije osjećaje, ali i zbiljnost pjesme.

U hrvatskom „perivoju od slave“ zastupljena je različitim tekstovima u brojnim školskim čitankama, leksikonima, enciklopedijama, a djela su joj prevedena na deset različitih jezika. Pjesnikinja je to poetskoga glasa, odnjegovana ukusa i odmjerena izraza, koju je još zarana Tadijanović zapazio i pozvavši je jednom prigodom na svoj rođendan, prozvao Caricom. Od tada je tim nadimkom zovu gotovo svi koji je poznaju, a u nedavnoj kritici Željka Lovrenčić još dodaje „apsolutna carica suvremene poezije“. Caričina je poezija snažna kao i poetesa, romantična kao žena, ali i ispovjedna, zvonka i životna kao život sam. U svojoj posebno hvaljenoj zbirci pjesama Dok su ti ruke u pokretu (2017) začudno donosi tamnije teme, duhovnost i mistiku. U pjesmama dominira transcendentno pa čak i tuga i patnja, a stihovima ponire u dubine vlastite misli. S druge strane u zbirci Jabuka na glavi u jezični specifikum stiha unosi ironiju i satiru, a samo ponekad mračnu realnost. No u zbirci Uzmi me na oblaku razotkriva se kao „prpošnica našeg suvremenoga pjesništva“, kako piše Saša Vereš. Aristokratkinja osjećaja kako joj kritika tepa.
Kritika ističe da je njezina poezija spoj tradicije i modernoga i da je „opčinjena tradicijom, zagledana u našu književnu riznicu“. Ta riznica protkana je trubadurskom patinom s tragovima renesansne dubrovačke lirike ili crticama iz grčke i rimske klasične mitologije. Vereš piše: „izraziti lirik ispovjednih predilekcija, romantična natura i artist bogate osjećajnosti, uz to željna novina, pokusa, nepoznanica“, naročito fascinira lakoća kojom upravlja jezikom, ne samo standardom nego i zavičajnom govornom čakavicom. Cvjetko Milanja piše: „njeguje oblik ispovjednog pjesništva prividne sentimentalnosti“, ali i igrivosti i ironije, a Milanja uvodi i pojam mediteranizam, koji obavija i osnažuje Caričine stihove.

Njezina je poezija dubokoumna, intelektualna i suvremena, iako dolazi od predaka, „od iskona riječi“, od rodnoga ča, uzdiže se visoko do zvijezda, do transcendentne ljubavi, duhovnog misticizma, iako bira „hedonizam, a ne odricanje, život, a ne mudrovanje“ ipak se vraća stihu „kao kolijevci ljubavi i izmaštanoj slobodi. Ona se stvara i kad pjesnikinja „ustrajno tka za računalom“ (Branimir Bošnjak). U poeziji je neprijeporna, dominantna i hrabra, u stihove unosi duboko proživljeno ženstvo, strast za životom i naravno ljubavlju kojoj svi hrlimo. To je snažna ljubavna poezija istkana od romantičnih temelja, išibana jadranskom burom i urešena ponekad reskim ča.