Crna točka

Kao što je poznato, prometni znakovi imaju svoju povijest, jedni nastaju, a drugi nestaju, pa kako se mijenja život, tako se mijenjaju i oni. Moj je dojam da ih ima sve više i više, ali to je ovdje manje važno: htio bih reći riječ-dvije o znaku kojega više nema, a bio je nekada vrlo čest. Još tamo osamdesetih godina mogli ste ga vidjeti – bezbroj puta ponovljena – na svim našim cestama, bez obzira na njihovu važnost i širinu. Ukratko ću vam taj znak opisati.

Bila je to ploča četvrtasta oblika, koja ni po dimenzijama ni po proporcijama nije bila nalik ni jednom drugom prometnom znaku, nego je bila veća, uočljivija, i općenito drukčija od svega što ste inače uz cestu mogli vidjeti. Bila je žute boje i u njezinu središtu nalazio se crno obojen krug promjera otprilike trideset centimetara. Ispod kruga je pisalo: CRNA TOČKA.

Crne su točke prešle iz službenoga statusa u usmenu predaju, ali su zato još žilavije

Nekomu tko ne bi bio upućen u naše prilike – a i u naš prometni žargon – bila bi takva ploča potpuno zagonetna, pa je možda donekle zagonetna i vama koji danas ovo čitate. Što je, dakle, bila crna točka i kako je takvom postala? Jednostavno: tako se zvalo – i obilježavalo – ono mjesto na cesti gdje su se često događale nesreće. Dapače, mogli ste biti gotovo sigurni da je na tom mjestu tkogod i poginuo, jer na to kao da je zlokobno upućivao onaj crni krug na žutoj ploči. Uostalom, bilo je i drugih dokaza da se na tom mjestu nešto strašno dogodilo, jer često ste u podnožju tih ploča mogli vidjeti vijence, buketiće cvijeća, ili čak i lampaše.

Ali nemojte misliti da je vlast postavila one ploče da bi komemorirala one vozače kojima se dogodilo da na tom mjestu izgube glavu; nije ona bila toliko sentimentalna, nego je više bila oprezna. To jest, bila je oprezna onoliko koliko je znala i u skladu sa svojim osjećajem obzirnosti i sigurnosti. Ona je, naime, one ploče stavljala zato da upozori vozače i tako smanji broj nesreća koje se, eto, na toj crnoj točki neizbježno događaju. Kao da je riječ o nekakvoj Scili i Haribdi, za koje se zna da postoje i da su opasne, ali se protiv njih ne može ništa poduzeti. I doista, ona žuta ploča najčešće je bila i jedina mjera koju bi lokalna zajednica poduzela da spriječi prometne nesreće. A da je to bila upravo ona, vidi se po činjenici da te ploče nisu bile standardizirane s obzirom na izgled i dimenzije, nego su varirale od općine do općine u skladu s estetikom koja je ondje vladala.

Poslije su te ploče nestale. Spomenuo sam prije da bi strance – koji nisu znali ni da crne točke postoje, ni da se tako zovu – znak neizbježno zbunjivao, a nama je u jednom trenutku postalo važno da ne zbunjujemo strance. Osjetili smo, naime, blagodati turizma, shvatili da se moramo malo potruditi oko gostiju, pa je valjda tako netko uzeo u obzir i njihove primjedbe o tome da nemaju pojma što znači ona žuta ploča s crnim krugom. Tako su onda te ploče nestale, i moram priznati da bi čovjek, vozeći se nekom cestom gdje je prije takvih ploča bilo mnogo, sad osjećao nekakvo olakšanje, kao da se otresao kakva velikog straha i napasti.

A je li se doista otresao? Ma nemojte biti smiješni! Ploče su nestale, ali nije nestalo ono na što su one upozoravale, to jest crne točke. Ta su mjesta, naime, bila jednako opasna i odnosila jednak broj žrtava kao i prije, samo što znaka više nije bilo. Crne su točke, da tako kažemo, prešle iz službenoga statusa u usmenu predaju, ali su – možda baš zato – nastavile još žilavije postojati.

Stvar je samo u tome što mi živimo u modernom društvu, u kojem više nitko ne vjeruje u usmene predaje. Pa kad vam netko kaže da na tome i tom mjestu na cesti postoji opasan zavoj, vi na to samo odmahnete rukom, kao i na slične vozačke legende, i vozite onako kako ste vozili i prije. I time uvelike pridonosite tome da crne točke nastave postojati i dalje.

Na koji to način one postoje, gdje su i kakve su? Stvar je više nego jednostavna. Imate, recimo, nekakav mostić, koji suzuje cestu za četvrtinu, a do tog mostića vodi cesta koja je ravna i glatka pa po njoj možete juriti kako hoćete. Kad stignete do mostića, treba brzo zakočiti i držati smjer, a mnogima to ne uspije. Ili imate mjesto gdje je cesta nagnuta na krivu stranu. Riječ je, recimo, o lijevom zavoju, pa umjesto da – zbog centrifugalne sile – kolnik bude nagnut ulijevo – prema središnjoj liniji – on je nagnut udesno, tako da vi, koji to ne znate, lakše izletite u grabu. Pa još ako je kiša i magla, što da vam pričam!

Ili ipak moram reći i sve drugo? Jer, kao što rekoh, za ta se mjesta dobro zna, barem znaju oni koji žive u blizini, oni koji često tuda prolaze, kao i policija koja sve to nadzire. I, poduzima li itko išta u vezi s tim? Još jednom: ne budite smiješni! A to je utoliko čudnije što ne samo da se znade koja su opasna mjesta, nego i koja su opasna vremena. Eto, recimo, onaj mostić: ondje se nesreće događaju uvijek za vikende, kad se šest-sedam balavaca nabije u auto pa se u tri u noći vraćaju iz sela X u selo Y: vozaču popuste refleksi, i eto ti ga. Na onaj krivo nagnut zavoj nalijeću redovito stranci u ljetnim mjesecima, jer ih inače ondje nema. A iz toga slijedi da bi bilo lako nešto učiniti samo ako se hoće.

Ako se pitate što bi se moglo učiniti, reći ću vam i to. Postoje čak dvije mogućnosti. Prva je da se cesta popravi: da se onaj mostić proširi, a da se onaj kolnik nagne na drugu stranu. Ali svi plaču i kukaju da za to nema novca, da nema koordinacije između lokalnoga i državnog poduzeća za ceste, i sve tako redom. Štima. Ako ne ide tako, onda učinimo nešto jednostavnije: postavimo policijsku patrolu svakoga vikenda noću na tristo metara ispred onoga mostića, pa neka ona zaustavlja sve automobile redom, neka kažnjava vozače i neka onu balavurdiju tjera da se pješice vrati u svoje selo. To im je ipak bolje nego da se vrate u limenom lijesu. Isto tako, postavimo policijsku patrolu pred onaj zavoj s krivo nagnutom cestom, neka usporava promet do takve brzine koja neće više biti opasna. Stvorit će se kolone, to je točno, ali zato više neće ondje biti ni vijenaca ni lampaša. Osim toga, turisti će protestirati zbog kolona, pa možda ti prosvjedi ipak nekako dođu do ušiju mjerodavnih i možda se nađe ta crkavica koja je potrebna da se cesta popravi.

Znam već što će mi se na to odgovoriti: policija je jedno, a poduzeće za ceste je drugo, to se ne može miješati, to pripada u različite resore, a ni jedan od tih resora, kao što znamo, nema love na bacanje, te su zato ovo što ja pričam tek obična amaterska naklapanja. O takvim se pitanjima ozbiljno uči na Fakultetu prometnih znanosti, koliko god da se još nije našao čovjek koji bi te znanosti bio kadar definirati i objasniti kako je to mudrovanje o vertikalnoj i horizontalnoj signalizaciji dospjelo u isti rang s fizikom, biologijom ili historiografijom. Ali, dobro, neka je i tako kako oni kažu, neka su sve ovo što sam rekao laičke gluposti. To mi daje pravo da izreknem još jednu, sve u nadi da će se ipak netko složiti sa mnom: ako ne mogu ništa drugo učiniti, neka barem vrate one ploče s crnim točkama! ¸