Cinično o slobodi i ljubavi

Prva sezona mandata intendantice Dražene Vrselja, najavljena kao sezona ženskih komada, počela je ambiciozno predstavom Marija Stuart, Friedricha Schi­llera, koja je u dramaturškoj obradi i režiji mlade Tamare Damjanović premijerno izvedena 30. studenoga na pozornici 112 godina stara osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta.

Pokušaj postizanja brehtijanskoga izraza samo je djelomice uspio u osječkoj premijeri  / Snimio KRISTIJAN CIMER

Mlada redateljica i njezine mlade suradnice – scenografkinja Sheron Pimpi-Steiner, kostimografkinja Ivana Živković i skladateljica Katarina Ranković – željne svojeg mjesta u hrvatskom maglovitom suvremenom kazališnom i umjetničkom prostoru, uhvatile su se ukoštac sa zahtjevnim komadom u kojem su tražile svoju istinu. Pokušale su to uz pomoć povijesne drame Marija Stuart, u kojoj reprezentant njemačkog i europskog romantizma Friedrich Schiller, potaknut onodobnim načelima slobode, nastoji, kako u afiši predstave piše redateljica Damjanović, „pomiriti nepomirljiva načela svojih uzora, Kantov ‘idealizam uma’ i Goethe­ov ‘idealizam prirode’, ali i načela ‘Rousseauova prosvjetiteljstva’“.

Slijedeći Schillerovu dramsku poetiku „koja se temelji na permanentnom srazu oprečnosti, prolaznoga i vječnoga, nužnosti i slobode“, redateljicu su zaintrigirali likovi, kako ironično piše u afiši, „o tamo nekoj škotskoj kraljici“ Mariji Stuart i tamo nekoj Elizabeti, koja je „nekadašnja engleska kraljica, suparnica joj i daljnja rođakinja, kao i čitava lepeza njihovih – tamo nekih – jednako povijesno vjerodostojnih prijatelja i neprijatelja, ljubavnika ili onih koji su to pretendirali biti.“ Zanimalo ju je „tko su te dvije – tamo neke povijesne – kraljice kad im kruna padne s glave ili dok prijete da će to učiniti?“

Unutar povijesne faktografije i Schillerove idealističke buntovnosti redateljica je unutar svojega suvremenog doživljavanja i sučeljavanja davnosti i suvremenosti, pokušala rastvoriti i razotkriti „posve ljudsko tkivo svakog bića koje šeta među njegovim koracima“.

Univerzalnosti – koja je u našem dobu često podložena izrugivanju, veoma rijetko ironičnom komentiranju – redateljica predstavom nastoji vratiti važnost koja, bez obzira na povijesne zaborave i interpretacije, ne prestaje biti dio čovjekove vječnosti i njegove sumnje u vječnost.

Esejistički zanimljivo obrazloženi uzroci i posljedice slobode, ljubavi i vlasti, u predstavi nažalost nisu profunkcionirali. Ne samo zato što nikada neće moći nadići čovjekove želje, nego zato što je povijesno iskustvo drame, njezina svevremenost, ostalo nedosegnuto redateljskoj i glumačkoj izvedbi.

Otklon od povijesne doslovnosti redateljica je pokušala izbjeći koristeći formu brehtijanskog kazališnog izričaja, koji je samo djelomice, najviše glazbeno, bio uvjerljiv. Naime, redateljica je smetnula s uma, valjda i zbog neiskustva, da ta vrst kazališta od izvođača, ponajviše glumaca, traži dramskog događanja koji je uglavnom i satirični komentar društvene stvarnosti, što je u sadašnjem hrvatskom kazališnom Biti gotovo nemoguć, jer se hrvatsko društvo još boji vlastitih stavova, a kazalište kritike svake politike. Zbog toga nemamo istinskog političkog kazališta, nego njegov politikantski surogat.

I koliko god su znakovit scenski prostor, nesiromašni i zanimljivi kostimi te poticajna i preglasna glazba nudili nešto od brehtijanskog ugođaja, veliki problem bili su glumci. Ne i glumice. Muški dio ansambla, osim što se stilski razilazio u glumačkij igri, teško je slijedio zaplete i rasplitao intrige. Izostalo je bitno razumijevanje sadržaja uloga i njihovo karakterološko nijansiranje. Naravno, za to je odgovorna i redateljica. Nešto više od buke, larme i konfuzije ponudio je Lino Brozić, koji je glumio Leicestera, Elizabetina savjetnika i nesuđenu ljubav.

Glumice su, kako sam već napisao, bile dobar i odličan dio predstave. Antonia Mrkonjić, Marijina komorkinja Hanna, emocionalno i glasovno dočarala je razumijevanje situacije, opasnosti i sudbine gospodarice. Slijedila ju je Katica Šubarić u ulozi francuske diplomatkinje grofice Aubespine. Iznimna su kazališna kvaliteta predstave Sandra Lončarić u ulozi škotske kraljice Marije Stuart i Tatjana Bertok-Zupković kao engleska kraljica Elizabeta. Unutarnjim sadržajem uloga, psihološkim lomovima i nijansama, obje su glumice umjetnički impozantno interpretirale sudbine dviju rođakinja, kraljica i suparnica; u svakom trenutku dojmljivo su živjele njihove žudnje, strahove i nade.