Čileanski amulet

Danas, više nego ikad prije, odjekuje pomahnitali glas Auxilio Lacouture, junakinje Amuleta (1999), šestog romana čileanskog pisca Roberta Bolaña (Santiago, 1953–Barcelona, 2003). Ponovnim čitanjem tog „militantnog i latinoamerikanističkog“ romana, kako ga je opisao sam autor, mjesec dana nakon izbijanja društvenog ustanka, imamo priliku osvijestiti duboko proročko značenje romana i obnoviti promišljanje Bolaña u okviru aktualne čileanske političke i društvene pozornice.

Aktualni prosvjedi u Čileu pretvorili su se u neobuzdano nasilje: 25 mrtvih, 217 osoba s teškim oštećenjima vida, uništene trgovine i javni prostori slike su koje stižu iz Santiaga / Izvor ABACA / ABACA / PIXSELL

Za vrijeme zatvoreništva na Filozofskom fakultetu Nacionalnog autonomnog meksičkog sveučilišta (UNAM), urugvajska pjesnikinja Auxilio Lacouture prepričava događaje koji su prethodili pokolju na Tlatelolcu 2. listopada 1968, kada je meksička vojska zauzela i prekršila sveučilišnu autonomiju UNAM-a, odvodeći u smrt stotine meksičkih studenata. Narušavajući vremensku liniju, u svojem bunilu Auxilio u vremenskim skokovima miješa sadašnjost i prošlost, tako da se kobni događaji iz meksičke povijesti izravno povezuju s kobnim zbivanjima čileanske povijesti: „68. godina pretvorila se u 64. godinu i u 60. godinu i u 56. godinu. Pretvorila se također u 70. godinu i u 73. godinu i u 75. godinu i u 76. Kao da sam umrla i kao da sam na godine gledala iz neke nove perspektive.“

U govoru u Caracasu, u kolovozu 1999, na svečanosti dodjele nagrade Rómulo Gallegos za roman Divlji detektivi (1998), Bolaño posvećuje ganutljive riječi svojem naraštaju pjesnika i pisaca, rođenih 50-ih godina prošlog stoljeća, koji su, poput studenata UNAM-a, naivno se boreći protiv autoritarnih i ugnjetavačkih režima, predali i izgubili ono najvrednije što su imali: mladost i život:

[…] predali smo ono malo što smo imali, ono puno što smo imali, a to je bila naša mladost, […] jer smo bili glupi i plemeniti, kakvi su mladi, koji sve daju i ništa ne pitaju zauzvrat, a sada od tih mladih više ništa nije ostalo, oni koji su umrli u Boliviji umrli su u Argentini ili u Peruu, a oni koji su preživjeli otišli su umrijeti u Čile ili u Meksiko, a one koje nisu ubili ondje, ubili su poslije u Nikaragvi, u Kolumbiji, u Salvadoru.

Iz Auxilijine „nove perspektive“, zar nije moguće uspostaviti poveznicu između nesreća koje su se dogodile 1968. i 1973. godine sa zbivanjima koja su obilježila čileansko proljeće 2019. godine? Zar čiste i plemenite Bolañove misli o nesretnoj sudbini kolega vršnjaka nisu proročke slike nasilnih događaja koji će potresti Čile dvadeset godina nakon piščeva svečanog govora u glavnom gradu Venezuele? Konačno, zar iznenadno i neobuzdano nasilje čiji smo svjedoci ovih tjedana u Čileu nema korijene u istoj rušilačkoj snazi koja je u 20. stoljeću preplavila južnoamerički kontinent u obliku antidemokratskih i autoritarnih režima?

Protesti i sveopće nezadovoljstvo Čileanaca posljedica su složena skupa uzroka koji se nakupljaju već dugo vremena. S jedne strane, vidimo kako se narod lišava anakronog kolonijalnog modela prerušena u nemilosrdni neoliberalni sistem, u kojem bogati zemljoposjednici i gospodari stoljećima naređuju podčinjenom i obespravljenom narodu. S druge strane, vidimo kako se – ne jednostavno i nažalost ne bez ljudskih žrtava – počinje otvarati prostor u kojem bi trebali naći zasluženo mjesto svi oni koji su tijekom povijesti bili isključeni i iskorišteni od strane povlaštene manjine. Marginalizirani Čileanci i njihova pobuna, simbolično započeta „dolje, u podzemlju“ masovnim odbijanjem plaćanja karte za podzemnu željeznicu u Santiagu, živo su utjelovljenje Bolañovih junaka koji se gotovo uvijek kreću po rubu ponora i koje Auxilio u Amuletu naziva „jadnim sirotim ptičicama“ što potječu iz „metroa, iz podzemlja DF-a“:

[…] jadne sirote ptičice, […] nitko ih nije mogao razumjeti, njihovi glasovi koje nismo čuli govorili su: nismo iz ovog dijela DF-a, dolazimo iz metroa, iz podzemlja DF-a, iz kanalizacija, živimo u najmračnijem i najprljavijem dijelu, ondje gdje najodlučniji mladi pjesnik nije mogao učiniti ništa drugo doli povraćati.

Od 18. listopada ulice i trgovi Santiaga postali su pozornica uzavrela društvenog ogorčenja, koje se prelilo u neobuzdano nasilje: 25 mrtvih, 217 osoba s teškim oštećenjima vida, uništene trgovine i javni prostori. Prolazeći danas središnjim dijelom Santiaga, u blizini trga Baquedano, udišemo dim barikada i paleži, otrovan miris suzavca, na zidovima zgrada čitamo natpise i crteže koji šalju okrutne poruke, hodamo po opustošenom prostoru u kojem osjećamo zadah ljudskog i materijalnog uništenja. Hodajući ulicama i trgovima u središtu Santiaga, hodamo, zapravo, istim onim perifernim i napuštenim mjestima u koja je zalazila Auxilio u Ciudad de Méxicu, onim mjestima za koja Bolaño tvrdi da se „održavaju na neživotu, na meksičkim i latinoameričkim crnim rupama, na svemu onom što je nekoć htjelo voditi u život, a što sada vodi samo u smrt“.

Brojni slučajevi osoba koje su izgubile oči tijekom prosvjeda u Čileu – izravna aluzija na Auxilijine zube koje je, kako ona kaže, „izgubila u Meksiku kao što je izgubila puno drugih stvari u Meksiku“– metaforični su prizori uništenja i praznine koje ostavlja ono što Bolaño naziva „vjetrometinom Latinske Amerike koja je najveća budući da je najodcjepljenija i najočajnija“. Zaista, ljudske žrtve u Čileu 2019. hodale su istom stazom kojom su hodali mladi Meksikanci koji su, u dolini smrti, tragično podlegli nesretnoj sudbi 60-ih godina 20. stoljeća. Nesreće žrtvovanih latinoameričkih naroda 20. stoljeća, žrtava represije diktatorskih vlada, kao i aktualni čileanski bunt kao posljedica neoliberalne represije, otkrivaju kako u povijesti Latinske Amerike smrt izviruje iz prikrajka poput sjene ili prokletstva, jer je, kao što kaže Bolaño „smrt štap Latinske Amerike, a Latinska Amerika ne može hodati bez svojeg štapa“.

U svojem govoru u Caracasu Bolaño priznaje da je sve što je napisao „ljubavno ili oproštajno pismo mojoj vlastitoj generaciji […], nama koji smo u određenom trenutku izabrali vojni angažman, u ovom slučaju točnije bi bilo reći militarizam“. Na kraju romana, Auxilio Lacouture, u dijelu prepunu poetike i čovječnosti, prisustvuje predsmrtnoj pjesmi Bolañovih kolega vrsnika koje utjelovljuju likovi mladih meksičkih studenata. Njihova pjesma govori o junačkim ratnim podvizima, ali iznad svega njihova pjesma govori o ljubavi. Gustavo Gatica, mladi 21-godišnji čileanski student koji je tijekom prosvjeda na trgu Baquedano oslijepio na lijevo oko i kojem je desno ozbiljno oštećeno, jedna je od žrtava društvenog ustanka koja je najviše potresla i zgrozila čileansko društvo. Iz bolničkog kreveta Gustavo je poručio majci: „Darovao sam svoje oči kako bi se ostali probudili.“ Ta potresna rečenica mladića koji dvadeset godina nakon objave Amuleta kroči istom dolinom smrti kojom su kročili meksički studenti sadašnji je amulet Čilea. No za razliku od tolikih poglavlja latinoameričke povijesti u kojima je, gotovo bez iznimke, za jednim zlom dolazilo drugo još veće, danas u Čileu Gustavov amulet još može stići opravdati smisao te riječi i donijeti blagostanje i mir čileanskom narodu.

Santiago, 18. studenoga 2019.