Borba i odricanje

Nedavno je na Interliberu bila promocija knjige Moja igra našega proslavljenog nogometaša Luke Modrića i sportskog novinara Roberta Matteonija. Kakve veze ima knjiga na čijoj su promociji bili uglavnom dječaci željni nogometne slave sa znanstvenim zorom? Nisu li nogomet i znanost dvije oprečne stvari koje često nemaju baš mnogo toga zajedničkog? Najavili smo da ćemo u ovoj kolumni sporije misliti i tražiti analogije u naoko različitim područjima ne bismo li došli do nekih općenitijih zakona koji se mogu primijeniti i šire. U knjizi doista ima dosta opisa pojedinih utakmica s informacijama tipa da je taj i taj dobro nabacio, a onda onaj drugi glavom loptu pospremio u mrežu ili zakucao pored nemoćnog golmana. Često se izjave nogometaša poslije utakmice mogu svesti na ovo: „Prvi put sam puca pa san falija, ali drugi put je balun lipo sija.“ Ipak, knjiga je prožeta i zanimljivim pričama iz Lukina života koje govore o odricanju, upornosti, skromnosti i timskom radu, sve od reda vrlinama potrebnima i u znanosti, ali i u drugim područjima ljudskog djelovanja. Luka je odrastao u Zatonu Obrovačkom, malom mjestu blizu Obrovca, a danas živi u elitnom kvartu Madrida, u stabilnom braku s Vanjom i troje djece.

To je kao da u znanosti opisujete napredak od bacanja kamenja s kosog tornja u Pisi do sudaranja protona u Velikom hadronskom ubrzivaču na CERN-u. Znanosti je za to trebalo nekoliko stoljeća, a Luki ni dva desetljeća. U mojem nogometnom društvu kruži legenda o Lukinoj baki, koju je jednom ugrizao poskok. Nakon toga uginuo je poskok, a ne baka. Ta legenda samo je ilustracija kraja u kojem bez borbe i odricanja nema života. Zanimljivo je bilo pročitati kako je često Luka morao krpati rupe na tenisicama zbog skromna izbjegličkog života u zadarskom hotelu, ali nikad mu nije nedostajalo želje za igranjem i napretkom u vještinama. Novac koji je poslije došao samo je posljedica predanosti, zalaganja i želje za napretkom i zato ga nije pokvario jer je shvaćao ono što su igrači pjevali često na svjetskom prvenstvu, da nije u šoldima sve.

Izd. Corto Literary, Zagreb, 2019.

Tu se može povući paralela sa strategijom napretka u našem društvu. Ne bi nam novac i blagostanje trebali biti cilj, nego posljedica naše želje da budemo sve bolji u nečemu, da napredujemo i da se mijenjamo nabolje. Zato, kad razmišljamo o tome treba li u ovim trenucima dodatno izdvajati za plaće nastavnika u školama, odgovor je sigurno potvrdan jer to nije trošak nego ulaganje u bolje sutra zasnovano na znanju. Ipak, taj novac treba pametno ulagati. Vrlo je neefikasno dati svima jednako. Da takva pravila vrijede u nogometu, ljudi bi se na stadionima dosađivali jer bi jednako dobivali i Luka Modrić i nogometaši s dvije lijeve noge. Nismo svi stvoreni jednaki, i to je veliko bogatstvo. Svatko treba prepoznati svoj talent i na njemu raditi. Najveći problem nepoticajnih zajednica jest u tome što mnoštvo talenata ostane neotkriveno u općem sivilu. Mi ne želimo biti takvi.

Zanimljivo je bilo kad je Luka u knjizi opisivao kako su mnogi talenti otpadali zbog nefokusiranosti. Jedan je volio izlaziti do kasno u noć, drugi se počeo baviti s previše stvari istovremeno, treći se povezao s pogrešnom osobom koja ga nije podupirala. Dobra je vijest da u ostalim zanimanjima možete živjeti pristojno i ako ste dobri ili vrlo dobri, a ne izvrsni, kao što je to potrebno u vrhunskom sportu. No za to treba znati tko je dobar ili vrlo dobar, a tko radi samo za dovoljan ili nedovoljan. U slučaju da svima u javnom sektoru date isto povećanje plaća, jednako će biti nagrađeni dovoljni i nedovoljni kao i izvrsni, jednako potrebni kao i nepotrebni. Isto vrijedi i za nastavnike. Da se razumijemo, plaće su vrlo nepoticajne i trenutno je negativna selekcija kadrova u tom sektoru. No treba s povećanjem plaća usporedno razviti mehanizme vrednovanja i provjetravanja škola od neradnika i nemotiviranih. Takve rasprave sindikati ne vole započinjati jer članarinu plaćaju i radnici i neradnici. U televizijskoj debati sindikalni čelnik jako se uzbudio kad mu je predstavnik Vlade iznio podatak da je broj bolovanja kod nas znatno veći u odnosu na druge zemlje s kojima se volimo uspoređivati. Isto tako, dosta je nelogično da broj nastavnika u vremenu raste, a broj djece pada. To su sve problemi s kojima se sindikati i Vlada trebaju uhvatiti ukoštac, a ne samo gasiti vatru kad dođe vrijeme odobravanja novog proračuna. Tako je i Luka kod jednog trenera Reala odmah uočio da će loše završiti jer je pripreme dogovorio u Kini i Australiji. Igrači su onda dragocjeno vrijeme više provodili u avionu nego na terenu i rezultati su očekivano izostali. No javni sektor nema baš neke utakmice koje brzo pokažu da s trenerom nešto ne valja, nego može proći mnogo vremena dok se ustanovi da su reforme bile promašene i ulaganja nelogična. Druga paralela koja se može povući između Lukina uspjeha i našeg društva jest stabilnost njegove obitelji (uže i šire) i timski rad. Stabilnost je preduvjet za uspjeh. Zanimljiv je bio podatak da je Luka na ulaznice u Rusiji za prijatelje i obitelj potrošio oko sto tisuća eura. Važno mu je bilo dati podršku obitelji i prijateljima. Najbolji treneri koje je opisivao pazili su na svakoga u ekipi pa je njihov autoritet proizlazio iz podizanja drugih. Takvi su treneri onda optimalno koristili sve raspoložive snage. Ukratko, naizgled nespojivi vrhunski sport i znanost i obrazovanje daju nam analogije nad kojima se moramo zamisliti ako želimo izgraditi sretnije društvo u kojemu će do izražaja doći svi talenti.