Beethovenu za 250. rođendan

Veliko je iznenađenje u glazbenim krugovima prošle godine bilo angažiranje izvrsnoga, ali jako mladoga, violinista Martina Krpana na mjesto prve violine najstarijega zagrebačkog komornog ansambla – Zagrebačkog kvarteta. No godinu poslije jasno je da je odluka bila više no opravdana. Koherentnost i energičnost ansambla, međusobno umjetničko razumijevanje i potpora odličnih glazbenika Martina Krpana, Davora Philipsa, Hrvoja Philipsa i Martina Jordana čuje se i osjeća u svakoj glazbenoj frazi, čemu je svakako pridonio i mladi Krpan.

Ove godine Zagrebački kvartet obilježava prvo stoljeće postojanja / Snimio Martin IvanČan

Ove godine Zagrebački kvartet obilježava prvo stoljeće postojanja. Stoti rođendan uvijek je poseban događaj pa i u kudikamo većim i bogatijim sredinama od naše, no on uz ponos i radost poziva i na osobitu umjetničku odgovornost. Tijekom proteklih stotinu godina ansambl je sustavno muzicirao afirmirajući gudački kvartet kao jedan od vrhunaca komornoga muziciranja, a drugim koncertom u ciklusu Zagrebački kvartet & HGZ potvrdio je ono što se već neko vrijeme činilo vrlo izvjesnim: u drugo stoljeće života Zagrebački je kvartet zakoračio poletno, autoritativno, mladenački i s mnogo entuzijazma, kako već i priliči stogodišnjaku.

Uz obilježavanje vlastitoga jubileja, Zagrebački kvartet, uz Kvartet Sebastian i Kvartet Porin, sudjeluje u projektu obilježavanja 250. obljetnice rođenja Ludwiga van Beethovena. Beethovenov je 250. rođendan pak bio povod da se kolege dogovore i u tekućoj koncertnoj sezoni izvedu svih šesnaest Beethovenovih gudačkih kvarteta te Veliku fugu.

U prvome dijelu koncerta izveden je deseti po redu Beethovenov kvartet, takozvani Harfni u Es-duru, skladan 1809. Kao i mnoga prethodna djela, i ovo je skladatelj posvetio čovjeku koji mu je uvelike olakšao egzistenciju: knezu Lobkowitzu. Pizzicato iz prvoga stavka priskrbio je nadimak kvartetu, no, koliko god dojmljiv i važan bio u prvome stavku, on je tek naznaka emocionalnog i relativno slobodno skladana glazbenog materijala začudne kontrastnosti. Osobito je lijep drugi stavak, Adagio ma non troppo, dok furiozni Presto priziva Beethovena kakvim ga često opisuju popularne povijesti glazbe: razbarušenoga, energičnoga i beskompromisnoga u svome umjetničkom pozivu. Preciznost u artikulaciji tona svih članova ansambla pridonijela je transparentnosti bogate i složene partiture. No ono što je bilo fascinantno tijekom cijeloga koncerta, a osobito se lijepo čulo u srednjim stavcima Beethovenova kvarteta, jest gust i bogat ton i čarobna sinergija glazbenika.

Gudački kvintet u Es-duru, op. 97 Antonína Dvořáka, atraktivnošću, raznovrsnom i dopadljivom građom oblikovanom u klasičnoj, ali vrlo razvedenoj formi četiriju stavaka potvrdio je dojam prvoga dijela koncerta. U njemu se slavljeniku pridružila pouzdana i muzikalna violistica Lucija Brnadić, čije su se kvalitete čule na samu početku u polaganome uvodu prvome stavku. Iznimna ljepota tematskoga materijala nadahnuta, između ostaloga, i glazbom autohtonoga sjevernoameričkog stanovništva, u Dvořáku je pronašla vješta oblikovatelja, a u Zagrebačkom kvartetu i Luciji Brnadić autentične i vrlo nadahnute interprete koji su zaslužili snažni i dugotrajni pljesak nagrađen dodatkom.