Barbara

Da počnem od antologijskih poetsko-glazbenih ili od onih drugih? Među one druge ulazi i jedan auto i grančice trešnje, višnje ili šljive, koje se od spomendana te svetice, 4. prosinca, drže u vodi do Božića, pa ako prolistaju ili procvjetaju, evo u kući i prinove. Ili barem zeta / snahe. Neki na taj dan siju i pšenicu, a neki malo kasnije, na Sv. Luciju. Ipak, ja ću kao glazboljupka i bibliofilka najprije posegnuti za antologijskim Barbarama, i to dvjema. Prva je po postanku ona sjetna Prévertova, po kojoj liju sumorne kiše jesenje u Brestu nakon još jednoga groznog rata (jer „rat je svinjarija velika“). Nekoć su mi se, valjda zbog crno-bijelih filmova, sve takve kišne noćne atmosfere činile tako francuskima. A druga je ona neponovljiva Slamnigova, satkana u tako prepoznatljivoj dokolici starijih brundavih ljudi kao večernja ćakula barba Nike, kao sjećanje na sve što je prošlo, a bilo je dobro, dok danas ostaju samo upitnici (je l’ danas u brodova takav stas, ima l’ još ljudi poput nas, ima l’ još mora, ima l’ zemalja, ima l’ još vina koje valja itd.). Pjesme napisane prvotno za čitanje pa potom uglazbljene ne moraju proći baš najbolje, no ovima dvjema glazba nije naudila, štoviše, Prévertova je tako neraskidivo prožeta glazbom jer su je pronosili svijetom glasovi slavnih francuskih šansonijera i šansonijerki, prije svih Yvesa Montanda, pa i kad samo čitate tekst, u ušima vam odzvanja i majstorska glazba Josepha Kosme. Slamnigovoj Barbari glazba nije trebala, no i antologijske poezije dohvati se estrada, makar i rubno, kao šansona. Šansona na francuskom znači pjesma, ali i pučka umjetnost. Oko Drugoga svjetskog rata postaje spoj pjesnika, skladatelja i izvođača, i opet u Francuskoj, a onda i drugdje.

Drvena kapela sv. Barbare iz 1642. u Velikoj Mlaki
biser je drvenoga baroknog sakralnog graditeljstva

Jedna od njih bila je žena, a druga brod sa svim atributima žene. Ništa čudno. Brod je u nekim jezicima ženskog roda. Naravno, prije svih njih bila je svetica Barbara. Ušla je među četrnaest svetih pomoćnika u nevolji, od kojih su tri bile djevice mučenice: Margareta Antiohijska, Katarina Aleksandrijska i Barbara iz Nikomedije. O davnim svecima i sveticama nema mnogo sigurnih podataka (Barbara je s kraja 3. st.), pa se tako i o Barbarinu mjestu rođenja nagađa. Neki misle da je to Heliopolis u Egiptu, a neki Nikomedija u Maloj Aziji. No u legendi o njoj svi se slažu. Barbaru je otac, želeći je izolirati od svijeta, dao zazidati u kulu s dva prozora, a pristup je imao samo liječnik. No taj je bio kršćanin i pridobio Barbaru za kršćanstvo, čak je u novoj vjeri bila i krštena. Hrabra Barbara htjela je cijelom svijetu pokazati koga štuje, pa je na kuli dala probiti još jedan prozor, što je simboliziralo Sveto Trojstvo. Dalje je priča očekivana: dolazi bijesni otac, predaje kćer sucu koji je osuđuje na smrt, a dični otac (gdje su bile pravobraniteljice za djecu i mladež?) sam joj odrubljuje glavu (jer ljubav ne poznaje granice). No za razliku od današnjega sporog pravosuđa, ovdje krvnika snalazi trenutačna kazna: ubija ga grom iz vedra neba.

Glas o Barbari koja se nije htjela odreći svoje vjere brzo se širio, pa su je počeli zazivati ljudi u velikim nevoljama i oni opasnih zanimanja (rudari, vatrogasci), ali i matematičari i arhitekti, jer i oni zbog krivih proračuna mogu biti vrlo opasni. Kako su se opasnosti i loše vijesti nekoć oglašavale zvonjavom zvona ili topom, postade Barbara zaštitnica zvonoljevača i topnika. Na starim se brodovima skladište streljiva i zvalo sveta Barbara. Top i kula u šahu odnose se na istu figuru. U SAD-u postoji Red sv. Barbare, vojno društvo topnika, a i Santa Barbara, grad u Kaliforniji. Barbara je i zaštitnica tzv. dobre smrti, što danas neki možda i neće razumjeti. To je prirodna smrt prije koje samrtnik nije primio sve što je trebao, pa se u molitvi utjecao svetoj Barbari da njegov izlazak pred lice Božje bude takav kao da je primio sve propisane sakramente.

Koliko god lat. barbarus znači tuđ, stran i divlji, a takvima zbog nepoznavanja često smatramo sve tuđince (barbari, divljaci), Barbaru je resila nježnost, pažnja i mir, pa joj se utječu oni koji svoje sporove ne mogu riješiti mirno i staloženo. Ona je dobra posrednica u uspostavi boljega sklada u međuljudskim odnosima.

Barbari su posvećene mnoge crkve, no neću spominjati ni onu u češkoj Kutnoj Gori, ni onu Hundertwasserovu u Bärn­bachu, ni onu u Vrapču. Zadržat ću se samo na jednom graditeljskom biseru kraj Zagreba i na jednom slikarskom u Istri. U Velikoj Mlaki, koju prelijeću bučni avioni, još od 1642. stoji drvena kapela sv. Barbare. U toj mirnoj kapeli oduševljavaju me pučke slikarije na drvetu, kao i njezin krilni oltar, s kojega kao da nas ona štiti svojim skutom. Građena je kao i tzv. turopoljske korablje, drvene kuće bezimenih pučkih graditelja (a krasne). Freska sv. Barbare Ivana iz Kastva (1490) nalazi se u istarskom Hrastovlju.

Prvi auto koji smo sami kupili, crveni NSU, zvao se Barbara. Podigli smo ga na njezin dan, 4. prosinca, davne 1971.

Spominjala sam Barbaru kao pjesmu, sveticu, kapelu, fresku, auto, grančice. Sad je vrijeme za jednu dragu nedavno preminulu kolegicu, Barbaru Kryžan-Stanojević, Poljakinju i lingvisticu. Nisam joj bila na ispraćaju, čuvala sam unuku, no Baša (ni Bara, ni Barek, još manje Barbi) ionako je najviše od svega voljela tekst, pa evo joj barem ova crtica! Na fakultetu je vodila dva znanstvena projekta u kojima sam sudjelovala, no rado sam se nalazila s njom na kavi i privatno. Uvijek je, na tragu svojeg imena, bila ugodna i poticajna sugovornica. Skidam joj kapu što je izvrsno naučila hrvatski, a još više što i njezin muž i sinovi, bez poljske podloge, govore poljski. U novoj domovini daleko od stare to uspijeva samo rijetkima. I jakima.