Vijenčeva akademija u znaku vrsnih izvedbi Lisinskoga

Svečana akademija priređena 7. studenog u Hrvatskom glazbenom zavodu po mnogočemu je bila nesvakidašnji i za hrvatske prilike izvanredan događaj. Bila je to večer u kojoj se u Velikoj dvorani najvećeg hrama Gundulićeve ulice okupilo mnoštvo mladih i malo manje mladih poklonika hrvatske riječi, Matice hrvatske i slavljenika Vijenca. Glumac Rene Medvešek u ulozi Augusta Šenoe prigodne je govore vješto i šarmantno povezao u cjelinu, intrigantno vodeći publiku kroz program. Ipak, najsvečaniji dio večeri bile su glazbene točke za koje su bili zaduženi Zbor Hrvatske radiotelevizije uz soliste Moniku Cerovčec, Sofiju Cingula i Roka Radovana te pijanisticu Tamaru Jurkić Sviben. A da slavljenička večer ne ostane samo na klasičnom repertoaru, pobrinuo se kantautor Ibrica Jusić s pravim klasikom: Cesarićevim Trubačem sa Seine uglazbljenim iz vlastitoga pera.

Zbor HRT-a pod ravnanjem Tomislava Fačinija uz soliste: Monika Cerovčec (sopran), Sofija Cingula (mezzosopran), Roko Radovan (tenor) i Ibrica Jusić (vokal i gitara) i klavirska pratnja Tamara Jurkić Sviben  / Snimio HRVOJE PILIĆ

Osim što su glazbenici koji su uveličali svečanost bili iz naših najreprezentativnijih redova, prava je poslastica bio odlično odabran repertoar, svojedobno objavljen u samom Viencu. Imajući u vidu dvjestotu godišnjicu rođenja Vatroslava Lisinskog, drugu veliku obljetnicu koja je posljednjih mjeseci obilježila zagrebački repertoar, ne iznenađuje da su djela najvećega hrvatskog skladatelja prve polovine 19. stoljeća činila sukus slavljeničkog repertoara. Posebno dojmljiva bila su dva ulomka iz Porina: Zbor Hrvatica i tenorska arija s pratnjom zbora Zorko moja, koji se, iako svakako sačinjavaju kanon hrvatske glazbe, ipak ne čuju vrlo često, posebno ne u tako kvalitetnoj izvedbi. Ostala Lisinskijeva djela s programa bile su popijevke u vrlo usklađenim i odmjerenim izvedbama Monike Cerovčec i Sofije Cingula, dviju solistica koje su skladno i muzikalno izvele duboko lirska i intimna djela koja su, pretpostavit ćemo, ipak više ležala na srcu introvertiranom skladatelju nego dvije opere. Treba spomenuti i pijanisticu Tamaru Jurkić Sviben, koja je nenametljivo i harmonično pratila zbor i soliste, prilagođavajući intenzitet klavirskog zvuka i lirskim i herojskim taktovima iz orkestralne partiture Porina i ostalih djela.

Ibrica Jusić izveo je Cesarićeva Trubača sa Seine

Imajući u vidu da je slavljenik Lisinski ove godine dobio malo veću medijsku pozornost, na vidjelo su izišla njegova rjeđe izvođena djela, ali i različite izvedbe. U kontekstu otvaranja arhiva i postavljanja izložbi u njegovu čast, mogle su se u medijskom prostoru čuti i starije snimke djela Lisinskog, pa i one koje je prije izveo Zbor HRT-a. U tom se smislu kvaliteta sadašnjeg zvuka zbora HRT-a može u potpunosti doživjeti ako ga usporedimo sa starijim snimkama. Boljka profesionalnoga mješovitog zbora i jest (bila) što je sastavljen od profesionalnih pjevača sa školovanim glasovima, redom osoba koje su pripremane za solističku karijeru. A nijedan tim ne može biti dobar ako se sastoji od zbroja pojedinaca koji umjesto harmoniji i skladu teže isticanju vlastitog glasa. Uspoređujući ranije snimke najvećih Lisinskijevih zborskih klasika s izvedbom s Vijenčeve proslave, posebno imajući u vidu Zbor Hrvatica, koji je ne samo velikim djelom pisan u a cappella slogu nego dvoglasno, i to u tercama i sekstama, čistoća zvuka koji smo čuli 7. studenog neusporediva je sa starijim izvedbama tog bisera zborske literature. Radi li se o zasluzi tankoćutnog maestra Fačinija koji je ravnao zborom, novim tendencijama zborskog zvuka ili nečem trećem, teško je u potpunosti dokučiti, no činjenica jest da se čuveni ulomak ženskog zbora iz Porina rijetko mogao čuti u tako istančanoj izvedbi. Dodamo li tomu isto tako sjajnu izvedbu arije Zorko moja uz zbor i klavir, pa i da se cijela večer prenosila na Trećem programu HRT-a, možemo zaključiti da je slavljenički kontekst koji je iznjedrio nove, vrlo kvalitetne izvedbe Lisinskijevih djela pripremio teren za širu popularizaciju velikoga hrvatskog skladatelja, koja, nadamo se, neće prestati sa slavljeničkom godinom, pa možda uskoro dočekamo da se za Ljubav i zlobu ili Porina ispred nacionalne operne kuće stvori red barem upola dug kao za Orašara. U svakom slučaju, i Vijenac i Lisinski mogu biti zadovoljni slavljem priređenim u njihovu čast.