Vi i vaša djeca

Imam već puno godina, pa se koječega i sjećam, npr. vremena kad se kava kupovala sirova, a kod kuće se trebala pržiti. Pržila se u nekoj željeznoj miješalici koja se okretala ručicom kao pasirka ili se vrtio cijeli željezni valjak, a sve je to trebalo ugurati u štednjak na otvoreni žar, tako da se skinu ringle s glavne ploče i vrti unedogled. Bio je to i dugotrajan i zamoran posao, no ako kafe bi se otelo, trebalo se za to i pomučiti. Kad se kava dobro ispržila, nastupala je druga faza, meljava. I sprave za to, mlinci, bili su isprva ručni. Omama je imala drveni četvrtasti, nalik kućici, s ručkom za okretanje, ispod nje bio je pretinac u koji se stavljala pržena kava u zrnu, a sasvim dolje mala ladica u koju je padala mljevena kava. Kad bi se ladičica napunila, sadržaj se istresao u neku staklenku s poklopcem ili limenu piksu da taj dragocjeni crni prah što manje hlapi. Nije bilo kao danas: poželiš piti kavu, pristaviš vodu, uzmeš kupljenu mljevenu kavu i zakuhaš. U Češkoj preko mljevene kave samo preliju vrelu vodu i ne čekaju da išta zakipi.

Baka s druge strane (očeve) imala je dva metalna mlinca, oba u obliku valjka. Jedan je bio lakši jer je valjak bio od nekoga iscifranog lima (žutoga, kao „zlatni“, s nekim viticama po sebi), a drugi je bio teži, od pune mjedi, i upravo je on kumovao naslovu ovoga napisa. Naime, baka ga je dobila na dar još dok su živjeli u Slavonskom Brodu (početak 20. st.), koji se i nije zvao Slavonski Brod nego Brod na Savi. Sjećam se da je na podnožju toga mlinca bila i posveta: T. Mikić, Brod na Savi (Terezija Mikić, moja baka). No još više od samoga mlinca (na kojem sam se namljela i namljela kave), pamtim miris mjedi na koži dok sam okretala ručicu, jer je na kraju te ručice bila mjedena kuglica koju sam vrtjela dlanom kad je posao već bio na kraju. Ono što se u vezi s tim mlincem spominjalo bila je uvijek jedna te ista rečenica: Vi i Vaša djeca! Pod tim je geslom baka mlinac i dobila. To je trebalo značiti da će mlinac dugo trajati, da ga neće okretati samo gospođa Mikić nego i njezina djeca (a mislilo se valjda i o djeci njezine djece, no njih nije bilo mnogo, od cijeloga roda bila sam zapravo samo ja). Dakle, mlinac je doista i završio u mojim rukama. Kao dijete na njemu sam mljela kavu starijima (dok je sama još nisam pila, jer – zna se – djeci od kave raste rep), a kasnije sam na njemu mljela kavu i opet starijima, ali sam im kavu i kuhala, pri čemu ni sebe nisam izdijelila.

Onda smo se modernizirali. U modu su došli električni mlinci. Imam i jedan takav (moja je ropotarnica vrlo bogata, ne smanjuje se, naprotiv, buja sve više). Pamtim i od koga sam ga dobila, a i kada. Nije taj mlinac toliko važan sam po sebi, ali znam da mi je to bio jedan od vjenčanih darova. Da, kad sam se udavala (bližim se 50. obljetnici), vjenčani su darovi bili drukčiji od današnjih. Darovale su se praktične stvari: pegle, mikseri, šivaće mašine, vešmašine, frižideri, mlinci za kavu, rajngle raznih veličina, čaše za sve i sva, kristalne vaze, šalice za kavu (imam i takve, plave s cvibelmustrom), no odučili smo se piti iz tako malih šalica, pa smo se prebacili na lončiće, valjda zbog količine. Nadalje, redali su se stolnjaci, posteljina, ručni radovi, goblenske slike (izrađivale su ih, dugo, same darodavke, a ja poslije nisam znala što ću s njima), pa i pokoja umjetnička (no da autor nije bio moj daljnji rođak, akademski slikar Slavko Marić, od koga sam dobila jedne od njegovih perunika, ulje na platnu, ne bih se vjerojatno sastala s takvim darom). Električni mlinac (spremnik bi se napunio prženom kavom u zrnu, a kad se pritisnuo poklopac, zatvorio se strujni krug i mlinac je počeo brundati) dobila sam kao vjenčani dar od strica Paje. I danas ga, kao i tolike nepotrebne stvari, držim u kredencu, više kao uspomenu na njega nego da mi služi. Jer mi ne služi, premda taj svijetloplavi plastični mlinac s tamnosmeđim poklopcem još uvijek radi (a toliko je već prošlo od garantnog roka!). I tada je još vrijedila ona parola kao i za ručne mlince: Vi i Vaša djeca. Pa premda je djece u našoj obitelji nešto više nego kad su se k meni slijevale stvari mojih predaka, ni jedno dijete nije poželjelo ništa od te krame, pa će sve te stvari iz mojega kredenca jednoga dana završiti kao i moje knjige s polica. Predvidljivo.

Danas stvari traju koliko piše u garantnom listu (ako i toliko). Imam i jedan prastari hladnjak, ali je nadmašio sve svoje nasljednike: Ignisov iz 1959. Bio je to prvi frižider mojih roditelja kad smo se iz Tkalčićeve selili na Volovčicu. Pretinac za duboko smrzavanje bio je vrlo malen, no nije ni trebao biti veći jer se i kuhalo i jelo drukčije: više svježe sezonske hrane, a manje zamrznute. Trešnje, višnje, marelice, lubenice, grožđe jeli smo kad je to voće kod nas i zorilo, pa smo i po tome znali koje je godišnje doba. Rajčica mi već odavno nije ono što je bila i čega se još mogu samo sjećati. Ove današnje nemaju ni okusa ni mirisa. A nekoć je narezana na kriške, malo posoljena i s kapi ulja bila slasna večera. S kruhom. Jeli smo puno kruha. Moja je omama, Bračanka, večerala samo malo uja i kvasine, što joj je slao brat Cvitko. U to je točala kruh. I nije se bojala da će se udebljati od tolikoga kruha. Ostala je suha kao škombra do kraja života. Kao i moj dida koji je za večeru jeo kruh namočen u bijelu kavu. Kneippovu.

Možda se tako čini, no ne plačem ja za tim predmetima. Jer mi i nisu predmeti. Oni su za mene nestali ljudi i sve drage ruke koje su ih držale prije mene, u nadi da će Vi i Vaša djeca trajati uvijek. Nisu mogli ni slutiti, a kamoli vidjeti, tehnološki napredak koji će te predmete jednostavno zbrisati kao nepotrebne.