Urbani razvoj Zagreba za 21. stoljeće

U sklopu manifestacije Dan otvorenih vrata Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti arhitekt Velimir Neidhardt, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, održao je predavanje s temom Urbani razvoj Zagreba. Na početku izlaganja akademik Neidhardt zapitao se kakav bi Zagreb trebao biti, odnosno kakav bi morao biti, pozicioniravši ga kao srednjoeuropsku metropolu, uz uvjet jasna koncepta urbanističkog pogleda u budućnost.

Predsjednik HAZU, arhitekt Velimir Neidhardt / Snimio Goran Stanzl / PIXSELL

Njegova osnovna ideja vodilja jest proširenje Zagreba oko glavne osi, koja se prostire od Gornjeg grada na sjeveru, do nove zračne luke na jugu, oslanjajući se vertikalno na Savu i tvoreći svojevrstan oblik križa. Kao što je istaknuo, ta zagrebačka glavna os prostire se i područjem koje obuhvaća Lenucijeva potkova – dragulj zagrebačke arhitekture, većinom nastao nakon potresa 1880. Time bismo odgovorili na stoljetno pitanje koje se često postavljalo, a to je zašto Zagreb nije nastao bliže Savi, kao što su drugi gradovi nastali blizu neke rijeke. Opće je poznato iz povijesti da je Zagreb, kazao je Neidhardt, nastao na dvama brežuljcima, crkvenom i građanskom, koji su se ujedinili tek 1850. Grad Zagreb polako se spuštao na Savu, a prema trnjanskoj splavi vodila je samo jedna cesta, dok je ostalo područje oko Save bilo močvarno, prožeto vodenim rukavcima. Sava se počela regulirati 1964. poslije poplava i tada počinje realizacija plana izlaska Zagreba na obale Save i izgradnja Novog Zagreba, ostvarivana potkraj 20. stoljeća.

Sve planove urbanizacije Zagreba, počevši od onog iz tridesetih godina 20. stoljeća, naglašava akademik Neidhardt, treba obraditi, evaluirati i na najbolji način preuzeti kao podlogu za veliki iskorak u daljoj urbanizaciji u 21. stoljeću, no treba gledati Zagreb kao cjelinu u tom urbanističkom pomaku, jer fragmentarno uređenje ne pridonosi slici Zagreba kao moderna i kreativna grada. Samo će se tako odrediti, ističe akademik Neidhardt, želi li Zagreb biti otvorena metropola ili imati obilježja „zatvorenog grada“. Međunarodna funkcija Zagreba kao glavnog grada Hrvatske obavezuje i zahtijeva promjenu u svijesti koja nova metropola treba pružati. Nove okolnosti pak u kojima se Zagreb našao nakon uspostave hrvatske države govore suprotno. Zagreb bilježi pretjeranu izgrađenost podsljemenske zone, uspavanost Gornjeg grada, neprotočnost i zagušenost Donjeg grada, nedefiniranost prostora oko Save i disperziranost izgradnje stambenih naselja. Takvo stanje prouzročilo je nepoštivanje kulturnih zagrebačkih ideja i iscrpljivanje postojećih gradskih struktura, pri čemu je nepovratno prošlo vrijeme bez velikih infrastrukturalnih investicija koje bi mogle olakšati zapunjeno zagrebačko tkivo.

Zato je važno, napominje akademik Neidhardt, donijeti odluke koje će se poštivati dugi niz godina i koje će investicije maknuti od odveć izgrađena središta Zagreba. A to je prije svega prostor koji se proteže Avenijom Većeslava Holjevca prema jugu Zagreba. Takav novi polet urbanizacije, prema Neid­hardtu, ne bi mogao proći bez nove prometne regulacije, a to je prije svega gradnja zagrebačkih zaobilaznica, koje bi rasteretile promet u središtu grada. Današnja željeznička mreža postala bi prigradska, a pruga bi se izdignula, dok bi ispod i oko pruge nastale nove šetnice i parkovi. Zeleni pojas oko južne obale Save, prema viziji akademika Neidhardta, postao bi zagrebački ekvivalent Central Parku, kao javno dobro.

Na prostoru te središnje zagrebačke osi realizirali bi se inovativni projekti, koji bi promijenili vizuru Zagreba nabolje, kao što su to svojevremeno napravile zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice ili, preko Save, zgrada INA-e. Akademik Neidhardt svoju viziju nove urbanizacije Zagreba završava na projektu nove Zračne luke Zagreb, kao granice između dva grada Velike Gorice i Zagreba. No prije toga zamišlja on novi megacentar, na jugu Zagreba, s novim južnim željezničkim kolodvorom, te novim poslovnim centrom, kao protuteža starome u Donjem gradu. Zagreb je, kako kaže predavač, sazrio za vizionarski plan povezivanja u koherentni, protočni i atraktivni prostor 21. stoljeća.

Na kraju predavanja akademik Neidhardt umjesto zaključka kao upozorenje podcrtava razlog zbog čega je nova urbanizacija nužna istaknuvši podatak da uže središte Zagreba leži na većini zaštićenih vodnih površina i da bi dalja izgradnja na malome području prijetila zagađenju vode, pa i to može poslužiti kao razlog nužne disperzije razvitka grada.