Ubili ste nas poljupcima

Scardanelli

Živio je 36 godina u gradskoj kuli

Umno poremećen, tako su govorili

prijatelji  što su ga napustili.

Majka mu je svaki dan donosila

sirotinjsku krumpir-čorbu. Nije izlazio.

Jedino njoj čitao je svoje zapise

koje nije razumjela, ali ipak uvjerena

da je to što njen sin zbori 

nekakva istina.

Pisao je duge himne, ode i elegije

Kroz puškarnicu bedema gledao mutnu Rajnu

Modro nebo nad Tübingenom

Opjevavao je Empedokla i Ivana s Patmosa.

Mjesecima se nije kupao, smrdio je.

Noću je lupao o zid i ispuštao jezive krikove

Izgubljen za svijet, za koji više nije mario

U magli Nibelunga progonile su ga sablasti historije

zlata i krvi.

Pjesme su mu postale poznatim pola stoljeća

nakon što je otišao.  Raspisali se profesori,

filozofi, filolozi, nazivajući ga sjevernim Orfejom.

Romantični stih: „Za tebe, draga, ni jedan uzaludno

nije pao“, Šegrt Đavlov uklesao je na divovsku portu

Olimpijskog stadiona u Berlinu, sto godina nakon

Njegove smrti.

Taj luđak, koji je umro u prnjama, iskovao je

na stotine zlatnika njemačkog jezika,

koji blistaju astralnim sjajem

sve do današnjih dana.

Neka je sveto ime tvoje tamno kraljevstvo tvoje

Scardanelli.

Nenadana ruža

U mome vrtu, u dubokoj sjeni

Procvjetala nenadana ruža

Da ruža, kad cvate, zna gdje cvate

Ne bi cvala.

---

Zrakoplovac bio bih u Seattleu

U Kölnu zvonar, princ u Elsinoru

U Tasmaniji izronjivač bisera

U Naroni

Čovjek koji te ljubi.

---

Tvoj sam, a tvoj nisam

Nisam tvoj, a tvoj sam.

---

Veliki i Mali medvjed nad Kočerinom

Sjajna zvijezda nad Sarajem

I jedna treperava, najsjajnija

Među tvojim sisama.

---

Ti se igraš

Vatrenim piljcima, jedan od njih pada

Na Prenj, drugi u Neretvu

Planina gori i cvili

Neretva neće da je ugasi.

---

Ali znaj,

Da ruža, kad cvate, zna gdje cvate

Ne bi cvala.

Ubili ste nas poljupcima

Ubili ste nas poljupcima.

Bratskim zagrljajima od kojih pucaju kosti

Rumenim jutrima, bez

Izlaska sunca. Zelenim proplancima, na kojima se

još dugo neće igrati djeca.

Ubili ste nas pjesmama

U kojima sklopljene oči predaka

sijevaju mačevima. Jezivim vokalima

Što odzvanjaju u pomrčini. Serenadama

pod prozorima usnulih djevojaka

Čije je lice, čas kasnije,

raznio kuršum.

O, proklete jeseni trubadurskih zanosa

O, prokleti vjetri što su barušili

Zlatne kose.

Opljačkali ste naše sirotinjske kuće,

Divljački nasrnuli na zlaćane nevjeste

Pljunuli ste u naše skromne večere

I urinirali po našim uspomenama.

Ubili ste nas crvenim

sarajevskim ružama

Očima u kojima nema

Više sjaja.

I sad opet želite doći

s topovima i dugim cijevima

Na brda, na groblja,

na tornjeve i krovove

I sad nas opet želite ubijati,

ali ne možete

Jer mi smo već ubijeni.

Mjesto

Staklari su žurno obnovili prozore

Moleri okrečili fasade. Rupe od metaka          

Zakrpili cementom i vapnom. Krovopokrivači

Stavili novi crijep, što se presijava na suncu.

Kirurzi su pokrpali rane, ulicama su hodali

Pseći anđeli. Ulice su ponovo bile pune

Na historijskim iskopinama nikli su blještavi

Oblakoderi.  Kolporteri su opet izvikivali

Vijesti o užasima, koje nikog više nisu zanimale.

I sve je opet bilo na svom mjestu.

Ali,  mjesta više nije bilo.

Kćeri

Kćeri

Kasna je ura a jedan prozor još gori.

Nisam vam mogao puno dati

A dao sam više no što sam mogao.

Kćeri

U Brotnju sad još jedan prozor gori

I netko pjeva „Zelen lišće goru kiti“

Vani je mjesečina i zlato listopada, a potom

Mrzlo jutro. Jedan se čovjek

sprema na put.

Težak je njegov kofer

Njegova popudbina huk sove

I  smijeh što se zamrznuo na licu

Dalek je, a kroz vaše vene

Bubnja  njegova krv.

Njihao vas je u kosama

Žalosne vrbe, u ljiljanovoj čaški. Sad se

Sprema na put.

Kćeri.

Pseći anđeo,
Majakovski

Volođu čitajte, žreci domaćeg Lourdesa

Da ništa nema osim kanaanskog udesa

Prošlo je vrijeme bajki, vrijeme čudesa

Vaša je sudbina slična sudbini Kurda.

Jer on u duši nema nijedne sijede vlasi

Božanstvena tijela tu se suše il trunu

I Sve  pređe u ispraznost, baš kao da si

Na glavu Trajanovu stavio zlatnu krunu.

Na trgu pseći anđeo plače, žaluje Krista

U sredokraći smisla i hodajućih skeleta

Pjesnik uzaludno ore Saharu bijela lista

a puk pjeva aleluje u čast zlatnog teleta.

Doći će srpski vitez sa glavom u čarapi

Da dovrši polako ovu ljubav bez kraja

Lupajuć u bubnjeve plaše nas Arapi

Rascvavši nad čelom krilo papagaja.

Apoftegme

Mt 5,44

Lako je mrzjeti one koji vole

Teže je voljeti one koji mrze.

Iz Homera

Ljudi su  božja pljuvačka

Što se cijedi po hridima Olimpa.

Razlikovni rječnik

Na srpskome se „jasen“ kaže

„srebro“.

Izbjeglica

Svoj križ

Nosi u zavežljaju.

Casanovin trag

Vodio je ljubav sa stotinu žena

A volio jedino operu.

Andreju Nikolaidisu

Srebrenica je lakmus

Naše ljudskosti.

Sevdalinka

Momci Srebrenica, a djevojke zlato

Hoće zemlja da se pozlaćuje.

Umjetniče duše

Hitler je slikao, Staljin pisao pjesme.

Previše metafizike za dvadeseti vijek.

Iz samoposluživanja

Hvala, ne treba mi račun.

Onaj kome sam polagala račune

davno je umro.

U Varešu

J. L. Borges, Zlato tigrova

U Varešu, po okolnim stranama

Englezi traže zlato. I naći će ono

Što nisu izgubili.

Ja sam svoje zlato bio našao

Pa ga izgubio. I više ga nikad

neću naći.

U Varešu.

Bivši

Jučer sam, u bivšoj Ulici kralja Tomislava

Sreo svoju bivšu ljubav

Pozvao sam je u kafeteriju Bonbon

(bivši restoran Koševo)

Pričala mi je o svom bivšem mužu

Koji ju  je napustio i otišao s njenom

bivšom prijateljicom.

Rekla je: prokleti smo mi

Rođeni u bivšoj državi.

Potpuno osiromašeni

U bivšem ratu. Razočarani

U  bivše ideale, iznevjereni u

Bivšim ljubavima.

Navečer sam razmišljao

O mojim bivšim prijateljima

S kojima sam se veselio, opijao, pjevao

U krčmama s bivšim imenima

S kojima sam pisao manifeste

U bivšim redakcijama

Koji danas prolaze pokraj mene

Kao stranci.

I ovi reci što ih pišem, ove uspomene

Kao da ne pripadaju meni

Nego nekom neznancu

Iz moga bivšeg života.

Pjesnik Peter Handke, fotografiran u jednom voćnjaku u Višegradu

Kako ste bajne, vi  jugoslavenske jabuke,

Oh, kako ste rumene

Takvih nema u Österreichu

Ni u čitavom Četvrtom Reichu

Kako su vitke vaše grane.

Kao kose vilinje.

A jabuke šumore:

Nismo jabuke, mi smo djevojke

Crne jabuke

Nismo rumene, nego morne

Mi smo morne. Umorene.

Naše su grane slomljene

I kose počupane. 

* * *

Mile Stojić hrvatski je pjesnik, književni kritičar, publicist, antologičar i prevoditelj s njemačkoga jezika iz Bosne i Hercegovine. Rođen je 1955. u Dragićini kraj Čitluka (BiH), studij jugoslavistike završio je 1982. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je živio i djelovao do 1992. kao književnik i publicist, nakon čega se seli u Beč, no i dalje aktivno objavljuje tekstove u hrvatskim i bosanskohercegovačkim tjednicima. „Stojić je jedan od najcjenjenijih suvremenih pjesnika, redovito prisutan u antologijama i više puta nagrađivan“ (Enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža). Autor je niza zbirki pjesama. Godine 2007. ovjenčan nagradom Goranov vijenac, a laureat je i ovogodišnje 29. svehrvatske jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva ča-kaj-što.

Srebreničkoj majci Hatidži Mehmedović na dan njezine smrti 2018. posvetio je pjesmu koju je 2017. objavio u knjizi Himna poraženih. Objavom na društvenim mrežama pjesma je postala viralna te je prevedena na dvadesetak svjetskih jezika, a devetnaest je prijevoda potom objavljeno u knjizi Hatidža. Njezina naklada darovana je Muzeju genocida u Potočarima.