Teatar kao neminovna sudbina

Za Mani Gotovac moglo bi se reći da je njezina osobna, umjetnička sudbina povezana sa Splitom kao mjestom rođenja. Split je sam po sebi grad teatar. Prvi tekstovi koje je objavila bili su jedna pjesma i kazališna kritika u časopisu Oči. Splitski trgovi bili su pozornica gdje su samozvani junaci, Picara, Karuzo i Ane Mačekova, improvizirali spontano svoje prizore u duhu komedije dell’arte. Tada su snimljene legendarne serije Miljenka Smoje Malo misto i Velo misto. Split je ona pozornica koje se prisjetio Splićanin Božidar Violić dok je režirao Brešanovu Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja.

Split je u to doba bio plodna sredina gdje su se družili i okupljali oko časopisa Vidik mnogi intelektualci raznih disciplina. Od pjesnika Hrvoja Čulića, Branka Bavčevića, Igora Zidića, Danijela Dragojevića i Jakše Fiamenga, germanista Pederina, filmologa Veljka Vučetića, slikara Vinka Bavčevića, fotografa Zvonka Buljevića, teatrologa i komediografa Ante Armaninija, pod budnim partijskim okom akademika Živka Jeličića, urednika časopisa Mogućnosti.

Na najljepšoj splitskoj pozornici, Peristilu, Mani Gotovac gledala je svoju majku Mariju Daniru kako igra Antigonu. U splitskom kazalištu postala je prvom intendanticom. Tamo se ubrzo vidjelo da ni repertoarom ni izvedbama ne podilazi lakom ukusu publike, štoviše ubrzo se s njim sukobljava, što je dovelo do njezina brzog odlaska.

Ona će sigurno ostati u memoriji hrvatskog teatra po svojoj djelatnosti u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca. Tada je postavila na repertoar Krležinu dramu Gospoda Glembajevi u režiji Branka Brezovca – žestoko brehtijanski – sa Severinom Vučković u glavnoj ženskoj ulozi barunice Castelli, otvorila je prostor za djelovanje provokativnog Olivera Frljića, a Paolo Magelli postavio je Medeju u Solinu. Kako se vidi iz ovog sažetog uvida u sva polja djelatnosti Mani Gotovac, bila je kreativna i poticajna svemu i svima.