Suton u Veneciji

Zbog potopa u Veneciji 12. studenog, koji je odnio dva života, dva tjedna ranije zatvoren je i Venecijanski bijenale. Aqua alta bila je čak 1,87 metara, gotovo dosegnuvši rekordnih 1,94 metra, koliko je bilo izmjereno 1966. Poplavu je uzrokovala nesretna podudarnost da se uz masu toploga vlažnog zraka, koja je s juga Jadranskog mora jurnula prema sjeveru, formirala snažna ciklona. U Dubrovniku je dokumentiran dosad najveći val u Jadranu, visok 10,87 metara, u Splitu je registriran jedan od najjačih juga svih vremena, s više od sto kilometara na sat, a u Bakru je očitana razina mora 108 cm viša od srednje razine. Dovoljno je bilo loše što je hrvatsku obalu zadesila jedna od deset najjačih poplava dosad zabilježenih, ali u Veneciji je bilo još gore jer je na sjevernom Jadranu zapuhala bura i svu tu vodurinu otpuhala na La Serenissimu.

Najniža gradska točka baš je na Trgu svetog Marka, točno ispred bazilike / Foto XINHUA / PIXSELL

Venecija je relativno otporna ako je aqua alta do metar visine, ali nakon toga ubrzano stradava: svakih deset centimetara višeg vodostaja znači i novih deset posto grada pod vodom, tako da dvometarska poplava zahvaća gotovo cijeli grad. Pritom je osobito nezgodno da je najniža gradska točka baš na Trgu svetog Marka, točno ispred bazilike, tako da je crkva pri svakoj poplavi najprije zahvaćena. Riječima Carla Alberta Tesserina, koji se skrbi o njezinoj zaštiti: „Voda se izlila u baziliku snažno kao nikad prije, čak i više nego 1966. Šteta koju sada vidimo nije ništa u usporedbi s onom unutar zidova. Sol ulazi u mramor, u cigle, posvuda.“

Dvometarska aqua alta 1966. poplavila je cijeli grad i prvi put otkrila koliko je ranjiv. Razina mora u Sredozemlju tada još nije rasla brzo kao u svjetskim oceanima, ali otada je Jadran nadoknadio zaostatak – srednja mu se razina podigla za desetak centimetara, tako da su rekordne poplave sve češće. Očekuje se da će se Jadran podići još barem 30 cm, a možda i 60, što za Veneciju znači katastrofu. Sretna je okolnost da leži u laguni pa može izgraditi brane između sprudova Lido, Malamocco i Chiogia. Nakon apokalipse iz 1966. počelo se tražiti rješenje i nađeno je 80-ih u sustavu pomičnih brana – nazvanu Mojsije, po biblijskom liku koji je razdvojio more. U 21. stoljeću konačno je počela gradnja potrebnih postrojenja, ali je konzorcij 2014. raspušten zbog enormne korupcije. To što je ipak bilo izgrađeno 85 posto projekta pružalo je nadu da će Mojsije biti pušten u pogon do 2021. No vladine su inspekcije otkrile da su šarke na 78 čeličnih vrata u moru već hrđave, a da podvodni betonski nadzorni tuneli propuštaju. Pretpostavlja se da će sanacija trajati još deset godina, da će samo otklanjanje propusta koštati 34 milijuna eura, čemu valja pridodati još 300 milijuna za završetak gradnje, što će ukupni ceh podići na 8 milijardi eura. Još je gore što se shvatilo da će za održavanje Mojsija svake godine trebati 80 milijuna eura, dvostruko više nego što se predviđalo.

Ipak, alternative nema. Mletački patrijarh Francesco Moraglia rekao je na konferenciji za novinare: „Bazilika trpi strukturne štete jer je voda narasla i nanosi nepopravljivu štetu, posebno u donjem dijelu, koji je popločan i ukrašen mozaicima.“ Brugnaro je procijenio da će za sanaciju ovogodišnjeg razaranja trebati stotine milijuna eura. U dvanaest stoljeća povijesti bazilika je bila poplavljena samo šest puta, ali čak četiri puta u posljednja dva desetljeća, pri čemu je prošlogodišnja poplava donijela štetu od 2,2 milijuna eura.

Nova umjetnost još je krhkija od stare pa je u metežu zatvoren i Bijenale, koji je trebao trajati do 24. studenog. Potop je izazvao nekoliko požara, između ostaloga i u Međunarodnoj galeriji moderne umjetnosti Ca’Pesaro, no umjetnička djela nisu oštećena. Muzej Peggy Guggenheim također je zatvoren, kao i dva izložbena prostora kolekcionara Françoisa Pinaulta u gradu. Guverner regije Veneto, Luca Zaia, rekao je da je grad na koljenima i da je pretrpio „apokaliptično razaranje“. Takav neslavan kraj najpoznatije svjetske umjetničke smotre tim je bizarniji jer je apokalipsa bila njezina glavna tema. Ovako je to u svibnju za britanske novine The Observer napisala njihova likovna kritičarka Laura Cumming: „Plima raste. Ledene kape se tope. Oceani su preplavljeni smećem. To je glavna poruka Giardina u Veneciji, gdje je upravo otvoren Bijenale.“ U francuski paviljon ulazilo se kroz raskopanu zemlju, španjolski je upozoravao na vegetaciju što stradava od kiselih kiša, u njemačkom paviljonu spuštala se niza zidove toksična smeđa mrlja, para se dizala s krova glavnog međunarodnog paviljona, zavijajući Giardine u maglu. Priroda je sada silnim bijesom nadmašila umjetnost, kako je predvidio Šenoa u Propasti Venecije: „da satre crkve, zlatne dvore, da vitlajuć se usred magle crne nad Svetim Markom liže krvav plam, da tude bude što je nekad bilo: sred pusta mora pusta hrpa pijeska…“