Šenoa s Vijencem pod rukom

 *

Ajte cvieće da beremo

Dok nam krasni cviet se mili

Ajte vienac da vijemo

Dok se niesmo zemlji svili!

Al po izbor dajte cvieća

Vriedna oči zamamiti

Da nam bude dika veća

Vienac sestram ponuditi.

A trobojnom i trostrukom

Vrpcom vienac zapletimo

Te ga liepom preporukom

U rod mili naputimo.

Vij se vienče ugodice

Oko mladog naraštaja

Oko srca ljepotice

Da ju cvieće s rodom spaja.

Vij se vienče oko živih

I pokojnih ljubimaca

Da nam ponos pobudljivi

Spojiš s dikom praotaca!

(ulomak)

 *

Milostive gospođe i draga gospodo, slavno naše obćinstvo zagrebačko i hrvatsko, članovi, prijatelji i gosti ponosne naše Matice hrvatske, danas je dan radosti velike i slavlja, objavismo prvi broj našega Vienca! Svojom pjesmom na prvoj stranici Ivan Trnski pozdravi naš list, ime mu nadjenu i poželi mu dugi vijek i sretan život.

Ko što tvomu kolobaru

Kraja nitko nesmislio

Tako našem složnu maru

Vijek se nikad ne dovio.

Kao što znadete, godina je 1869, ja sam, glavom, ali ne i bradom, August Šenoa i vodit ću vas svečanošću ovom duha... Večeras ćemo, riječju i glazbom, prošetati kroz stoljeće i pol našega Vijenca. Vjerovali ili ne, nakon svojih prvih 35 godina, kad je svake subote do 1903. usrećivao kićeno kolo čitajućega našinstva, iz pepela se dizao naš feniks čak šest puta, sve do 1993, kad je ponovno uskrsnuo. I, evo ga, nakon četvrt stoljeća doživi on i svoj 150. god, ljeta ovog Gospodnjeg 2019. Trenutak ovaj, vrijeme vaše i trenutak onaj, vrijeme moje povezat ćemo večeras i maštom prošetati kroz stoljeće i pol našega Vijenca tijekom kojega će hrvatski puk, vjerujte mi, svejednako pomno štiti i naš Vijenac i naše književnike. Nasmiješiste se, muči vas sumnja? Ne dvojite, razuvjerit ćemo vas sami.

A sada je vrijeme, cijenjene gošće i isto tako poštovani gosti, da nam se obrati naš domaćin, mladi gospodin Goran ­Galić, kako čujem, glavni urednik današnjega ­Vijenca. Počujmo riječi našega domaćina. (Ulomak govora citiran je na 16. stranici.)

***

Hvala glavnom uredniku Galiću i Matici našoj slavnoj što mi u sklopu proslave jubileja našega Vijenca priredi i ovo rođendansko slavlje. Ne zamjerite mi, matičari moji, što sam morao odbiti vašu ponudu da slavimo baš na moj god, za sedam dana, al moji doma, u Kući Šenoa, priređuju mi proslavu, pa nije pristojno da izostanem.

Rene Medvešek utjelovio Augusta Šenou / Snimio HRVOJE PILIĆ

Tečajem ove slavljeničke večeri Zbor HRT-a izvest će, čujem, za mene i za vas, matičari moji dragi, niz pjesama koje su mahom objavljene u našemu Viencu, a iz pera Demetra, Preradovića, Zoričića, staroga našeg Marula, a i moje malenkosti.

Najviše ćemo večeras čuti skladbi što ih je skladao Ignatius Fuchs, autor prve hrvatske nacionalne opere. Pogađate i znadete: naš Vatroslav Lisinski.

„Ja ga nekako pamtim iz svoga djetinjstva. Bijaše čovjek omalen, na jednu nogu hrom. Lice mu bijaše duguljasto, žućkasto-bliedo, kosu je imao dugu, gladku, bradu je imao španjolsku.“

Lisinski, Lisinski. Ove 1869. slavimo bez tebe tvoj pedeseti god. Nisi navršio ni trideset i petu kad si za vazda napustio ovu kuću glazbe koju si toliko volio. Agrameri i Hrvateki naši nisu te razumjeli. Al tko zna, možda ti za stoljeće i pol, godine 2019, prirede i slavlje. Možda po tebi nazovu kakvu koncertnu dvoranu? Bar na ulazu u grad? Tko to zna? Ljubav možda zlobu pobijedi? Što misliš?

A sad, publiko draga, poslušajte pjesmu Jutro Petra Zoričića, marna učitelja i zdušna matičara. Lisinski ju je skladao 1852, a praizvedena bješe upravo ovdje, u Hrvatskom glazbenom zavodu, baš na ovom mjestu, gdje sad sjedite. Zbor HRT-a, dame moje i gospodo, pod ravnanjem gospodina Tomislava Fačinija, i dvije dame: Tamara Jurkić Sviben i Monika Cerovčec, sopranistica.

***

Hvala našim glazbenicima. A sada je pravi trenutak da se vam, cijenjeni posjetitelji naše proslave, i onima koji nas, kažu mi, večeras odnekud izdaleka vide, ne znam kako, obrati predsjednik Matice hrvatske Stipe Botica. Predsjedniče, izvolite. (Govor na prethodnoj stranici.)

***

Hvala našemu predsjedniku Botici. Vidite, ja sam primjerice bio potpredsjednik Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, koji jezik naš hrvatski u uporabu javnu uvede. Milo mi je pri srcu, predsjedniče, kad čujem da matičari svoj jezik i dalje čuvaju. Nije zaludu od prvoga broja s nama bio i naš prijatelj Petar Preradović, koji proglasi: „Ljub’ si, rode, jezik iznad svega, / U njem živi, umiraj za njega!“

Stoga počujmo sad Preradovićevu pjesmu Miruj, miruj, srce moje koju je naš Lisinski skladao godinu nakon objave u Zori dalmatinskoj, 1846. Pjevat će nam slavna naša Sofija Cingula, a za glasovirom ju pratiti milostiva gospođa Tamara Jurkić Sviben.

Miruj, miruj, srce moje

Tko je, srce, u te dirno

Da si tako sad nemirno?

Kao ptica u zatvoru

Za svietom te želje moru:

Nij’ u svietu nebo tvoje;

Miruj, miruj, srce moje!

Oj mani se svieta, mani,

U bolesti što ćeš vani?

Sviet boluje viek dovieka,

Ni sam za se nema lieka,

Kamol’ za bol rane tvoje;

Miruj, miruj, srce moje!

(ulomak)

A sad će još koju lijepu riječ našemu Vijencu za rođendan izreći ministrica kulture Republike Hrvatske, gospođa Nina Obuljen Koržinek. Gospođo ministrice, izvolite. (Govor na prethodnoj stranici.)

***

Hvala, ministrice, što ste nas počastili lijepim riječima. I što čuvate Vijenac naš i Maticu. I Kolo naše, i Hrvatsku reviju, i naše knjige i ogranke... i listove naše... ma, toliko je toga... A nikad dosta!

Zaključismo već u prvome broju, i toga se stalno držasmo:

„Naš je dakle cilj, na kojemu će se i Vienac bez prestanka uzvijati, da podignemo ugled našoj domaćoj književnosti (...) Pukim hvaljenjem (...) da toga nigda postići ne ćemo. Dok nismo kadri dokazati čitatelju, da može i u naškoj knjizi naći isto onoliko mudrosti, isto onoliko nauke – ali više milinja i slasti, nego i u kojoj tudjinki, dotle nema književnost dovoljno poštovanja u društvu, dotle nema realna fundamenta, na kojemu ima biti osnovan svaki, kulturni, pa i ini napredak.“

Vienac, znadete to, osnovan bješe kako bi hrvatski naši spisaoci na hrvatskome jeziku svome objavljivati mogli svoja djela od pera. No Vienac predstavljaše i ponovno otkrivaše i stare pisce hrvatske i objavljivaše naše preporoditelje.

Versi oca hrvatske književnosti Marka Marulića bit će objavljeni u Viencu 1900.

Draga publiko: Marko Marulić i Karel Kukla, Divici Mariji iz našega Vienca. (Slika 2 – ulomak iz partiture objavljene u Viencu)

***

Hvala našemu Zboru. Prekrasno! Dajte, molim Vas, maestro Fačini, evo – mojoj malenkosti za rođendan – onaj ulomak iz Porina Vatroslava Lisinskoga i Dimitrije Demetra. Vienac ga je objavio 1897. Milostive dame, milostiva gospodo: Zorko Moja, arija iz opere Porin i virtuozi iz zbora HRT-a, tenor Roko Radovan i dirigent Tomislav Fačini. (Slika 3 – ulomak iz partiture objavljene u Viencu)

 

Vatroslav Lisinski

***

Ah, kad se sjetim svog uredničtva – bila su to burna vremena. Ovako koncem 1973. pisah Franji Markoviću:

„Od Nove godine primit ću ja uredničtvo (‘Vienca’), skupit ću što je ostalo naše vojske i što ima novaka. Sad se bijem uz slabu pomoć i moram svoje noći – premda satrven i boležljiv – žrtvovati da nebude sramote pred svietom. Nu ako si mi prijatelj, pomisli, da je Perkovac, Preradović, da Ivan (Dežman) umro, kako je stražmeštru, kad mora voditi pukovniju, jer mu general, pukovnik, kapetan u bitci padoše, kad ima u svojoj četi samo novake. Sviet se ovde ljulja u neradu; ono malo kapljica, što daješ obćinstvu, moraš mukom izprešati od mlade i stare gospode. Liepa ptica poezia kanda gubi svoje perje, a meni se čini da sam izmetač hrvatskoga Olimpa.“

Na kraju svakoga broja Vienca pisah dopisnice uredničtva autorima „nekoliko kilograma izvornih novela koje mi poštom stigoše“. Mnoge sam morao odbiti jer „Vienac ne ima biti pokušavalištem, već sjemeništem naše liepe književnosti“.

August Šenoa

Odlučih te, 1874. okupiti sve pisce, bez obzira na politička im opredjeljenja, i povećati mrežu pretplatnika. Nije bilo uvijek „vremena za kopanje“ pa se laćah pera sam i za Vienac napisah svašta: i Prijana Lovru i Prosjaka Luku, i Baruna Ivicu i Kanarinčevu ljubovcu, i Zlatarovo zlato i Seljačku bunu, i Kuginu kuću i Ribarevu Janu…

Uslijedilo je dosta dobrih godina, no onda dođe potres u studenom kobne 1880. I netom poslije zapisah:

„Deset sekunda! Šesti dio jedne minute! Časak, da dva tri puta dahneš, manje neg’ što treba na smrt ranjenu crvu da pogine, šta je to u životu čovjeka? Šta je to u povijesti naroda? Ništa. Al’ sada, kad nam se malo vraća svijest i dah, kad je i sam bijes prirode, bijući nas, sustao, kad ti pod drhtavim nogama ne riče podzemni vatreni zmaj udarajući svojom kobnom pandžom u srce hrvatske domovine – istom sad, prolazeći ruševinama glavnoga grada, mjerimo deset sekunda, pa nam se čini da je to bio cio vijek, proklet vijek.“

Nakon potresa kao gradski senator svakodnevno od jutra do mraka obilazih ruševine, popisivah štetu. Zbrinjavah stradale smještajući ih u barake na Trgu bana Jelačića i Zrinskom trgu. I dok Zagreb kasnije zbog potresa zaradi nove tornje katedrale, ja zaradih kobnu boljku.

Planirah pisati o Cvijeti Zuzorićevoj... Svašta sam planirao... Bilježio što ću pisati, uređivati Vienac, kamo putovati... Ali dođe kobni potres i ja bi pozvan na puno duži put. Tako vam je to. No danas je slavlje, razvedrimo teške boje. Nastavimo s pjesmom.

Skladba Vir. Uzevši, mojom voljom, na­ravno, tu moju pjesmu iz Vienca, ugodio ju je Ivan pl. Zajc. Zajca je Glazbeni zavod u Zagrebu, u kojem smo se večeras okupili, izabrao za počasnoga člana 1867, a ove se, 1869. godine upravo iz Beča preselio u Zagreb i postao ravnateljem opere. Mezzosopranistica Sofija Cingula i pijanistica Tamara Jurkić Sviben. Simbolična za sva vremena: skladba Vir.

 

 

Vir

Jezero se gorsko ziba,

Tajni u njem driema vir;

Staklenoga povrh gliba

Svud je mir.

Časom tek kroz puste liese

Kukavicu možeš čut,

Časom na val jablan strese

Listak žut.

Nakraj vode stala kuća

U toj kući draga dva,

Ljubav srdca bje im vruća

Sreća sva.

I po noći i po danu

Orio se milka piev;

Čù ih vila; ljuto planu

Vilin gnjev.

Pa kad jednom s kasna puta

Ribar sjeko veslom val,

Zavri voda, čun proguta

Vilin jal.

Na vidiku sreće hude

Ciknu draga u sav glas,

Kukavicom sinjom bude

Isti čas.

Kuka grani sa vrhunca:

“Kuku jadna, jadna ja!

Bog ti ne dô gledat sunca,

Vilo zla!”

Jezero se gorsko ziba,

Nesta vile, šuti vir;

Staklenoga povrh gliba

Vječni mir.

August Šenoa,
Vijenac, 1873.

***

Moram vam još večeras svakako nekoga spomenuti. Svi govore da sam bridak kritičar književnoga i kazališnoga života našega Zagreba. Poslije mene jednako oštra pera bit će Antun Gustav Matoš. Gustlu će, kao devetnaestogodišnjaku, upravo naš Vienac objaviti prvo djelo, pripovijetku Moć savjesti 1892. Znadem, znadem, publiko draga, teoretici i povjesnici hrvatske naše književnosti, poslije ćete je skupa s Leskovarovom pripovijetkom Misao na vječnost, također iz Vienca, uzeti za početak hrvatske književne moderne. Gustl će u Parizu proučavati Baudelaireovo stvaralaštvo i poetiku, ljepotu samu.

Charles Baudelaire, pjesma u prozi Tudjinac, iz zbirke Spleen de Paris. Bješe to prvi prijevod Baudelairea na hrvatski jezik, i to baš u našemu Viencu 1889!

Tudjinac

Koga ljubiš najvećma, zagonetni čovječe, reci? Oca,

Majku, brata ili sestru?

– Nemam ni oca ni majke, ni sestara ni braće.

– A prijatelje svoje?

– Vi upotrebljavate riječ, za koju najzad ne znam, što će reći.

– Svoju domovinu?

– Ne znam, gdje se nahodi.

– Ljepotu?

– Ljubio bih je rado, boginja je i besmrtna.

– Zlato?

– Mrzim na nj, kao što vi mrzite na Boga.

– Što dakle ljubiš, čudni čovječe?

– Ljubim oblake. . . oblake, što onamo prolaze…

divne oblake.

Charles Baudelaire,
Vienac 1889.

***

Tuđinac će biti i Matoš u Parizu, ali, i kao Baudelaireov stranac, uživat će u Gradu svjetla i donijet će u Zagreb i u hrvatsku književnost splin Pariza. A kad Viencu bude prijetila propast, javit će se Matoš iz Pariza i zavapiti da se list spasi. Gustl piše:

„Vijenac ne smije, ne može i neće propasti, jer je jedini naš zbornik u kojemu se jasno vidi razvitak naše književnosti i naše umjetnosti, tamo od šezdesetih godina. To je najbolji barometar naše duše, to je upravo naš duh, najbolje što je u njemu, njegova srč. Ukinite ga, dajte da ugine, i svijet će razložno misliti da sa slobodom izdiše i naša duša.“

A dugo nakon toga, u 20. stoljeću, u kojemu ste po svoj prilici svi vi ovdje okupljeni rođeni, 1936. napisat će Dobriša Cesarić pjesmu o Matošu u Parizu Trubač sa Seine. A tu je pjesmu 1979. uglazbio, a večeras će za nas izvesti, vrli gospodin Ibrica Jusić!

***

No, nije se samo Matoš zauzimao za spas našeg Vijenca – prijetila je njemu propast više puta – u burnom 20. stoljeću, Vijenac će uskrsnuti, kako smo čuli, čak šest puta, zadnji put na sam Božić 1993, ponovno u okrilju Matice hrvatske. Te, još ratne godine, u uvodniku novoga Vijenca pod naslovom Slijediti zvijezdu betlehemsku, tadašnji predsjednik Matice Vlado Gotovac pisaše:

„Neka s Božićem u našu patnju uđe čistoća i njezina vječnost – neustrašiva veličina duše koja slijedi svoju betlehemsku zvijezdu u svim poslovima. Ne osvrćući se! S tom željom, ispunjenom radošću čestitanja, upućuje vam Matica hrvatska prvi broj svog Vijenca. Vjerujemo da ćemo s njim postati bliži u obavljanju našeg zajedničkog posla: izučavanja, održavanja i umnažanja svih vrijednosti naše domovine Hrvatske, svaki kao svoje osobitosti.“

Drage moje Zagrepkinje i Zagrepčani, Hrvatice i Hrvati, 26 godina poslije izašao je danas 7. studenoga 2019, novi broj ­Vijenca, 670. u toj novoj seriji. Dočekao vas je ovdje u dvorani, a već je i na kioscima od Iloka do Prevlake. Posvetili ga urednici Lisinskom. Čitajte. Svašta u njemu imade. Ne ide kao u moje doba svake subote, nego svaki drugi četvrtak, al zato je, kažu mi, i na internetu, što god to bilo. Bit će neko međumrežje, rekao bi Šulek da je poživio. U moje su doba u Viencu pisali Preradović, Kranjčević, Tomić, Kumičić, Novak, Harambašić, Vojnović, moja malenkost, ali čujem i vidim da i nakon nas, pa sve do ovoga današnjeg dana u Vijencu svoje tekstove objavljivahu i objavljuju brojni izvrsni i vrli trudbenici hrvatskoga pera.

Sretan sam što smo sačuvali plamen. Drago mi je da smo uz naše učitelje, đake, uz naše smo slikare i prvake, uz naše glumce i glazbenike. Da se naš Vijenac, kako je to na njegovu početku zaželio Trnski, i dalje vije oko živih pokojnih ljubimaca, da nam ponos pobudljivi spaja s dikom praotaca! Pa i našega vrlog slavljenika Vatroslava Lisinskog. Počujmo ga još jednom. Jednu pravu glazbenu poslasticu! Demeter. Porin. Zbor Hrvatica. Sva se bijeli.

Sva se bijeli opet gora,

Već pomoli glavu zora,

Pobjegoše noćne tmine,

Nij’ daleko svijetli dan;

Kad se vraća sve na svijetu,

Svjetlost tjera tamu kletu,

Zašto i slobod da ne sine

U Hrvatâ opet stan?

Ne, ne, Bog je pun dobrote,

Vratiti će, što nam ote!

***

Hvala ljepšoj polovici našega zbora. Hrvatsku pjesmu objavih u Viencu 1873. Uglasbio ju je naš vrli skladatelj Ivan Zajc za hrvatsko pjevačko družtvo Kolo pod nazivom Živjela Hrvatska! iliti ga Glasna, jasna, a za vas će je danas, na kraju ove svečanosti, izvesti Zbor HRT-a.

Iako, kako reče naš Preradović, ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad nije, uživajte, stvarajte i budite svoji, što želimo i našem dragom slavljeniku – milome Vijencu!

Oj budi svoj! Al brat si budi braći,

I radi za sviet, ne slušaj al pljeska;

I ljubi sviet, al ne nadaj se plaći,

Jer hvala ljudska voda je vrh pieska.

U tvojoj sviest i hvala ti je trudu,

S poštena tekar lica teče pošten znoj,

I niesi brate živio zaludu,

Kad jesi svoj!

Vaš August Šenoa.