Prva dama hrvatskoga kazališta

Izvor HNK U SplitU

Mani je bila prva dama hrvatskoga kazališta. Mediteranski temperamentna, zračila je energijom kao kakav spiritus movens, koji je u svoj vrtlog ideja i strasti (kazališta nema bez strasti!) uspijevao uvući i druge. Uvijek i sama u pokretu, i kazalište je vidjela kao fenomen u stalnoj mijeni i pokretu. To dinamično kazalište jedino je moglo širiti prostore slobode – stalno u potrazi za novim.

Voljela je eksperimentirati, eksperiment u kazalištu (to je novo  možda i nedostižno, ali – vrijedi pokušati) za Mani je bio temelj teatra koji nešto znači u društvu. Teatra koji ima svoj glas, koji je korektivno zrcalo svih nas; kako je sama rekla u jednome intervjuu – „u teatru za mene etika stoji nad estetikom“. Zato je promicala osviješteno kazalište, spram društva kritički orijentirano.

Manin svjetonazor također je podrazumijevao – otvorenost. Otvorenost idejama i relevantnoj suradnji. Dapače, hermetično zatvoren teatar – brzo bi usahnuo. Mani ga je održavala otvorenim, jer je jedino tako mogao biti faktor naše samo­spoznaje.

Tu valja spomenuti i Manin nedvojben i sugestivni entuzijazam, koji joj je pomogao da stari samo tijelom, a ne i duhom. Za nju je kazalište bilo radost, a radost pomlađuje.

Zapravo, temelj svega je sloboda. Egzistencijalnu slobodu Mani je afirmirala u svom osobnom i teatarskome životu. A kao što smo na početku rekli: kazalište je (povlašteni) prostor slobode. Mani je pridonijela njegovu održanju i širenju cijelim svojim životom i djelom. Zato ćemo je pamtiti.