Profesionalci

Imam jednu želju koja mi se vjerojatno nikad neće ispuniti. San mi je da sjednem za volan autobusa (po mogućnosti na kat) ili za upravljač kamiona (po mogućnosti da je šleper), pa da se provozam po kakvoj dobroj cesti. Znam da ta želja djeluje čudno, pa mi nije ni sasvim lako da je ovdje priznam. Svi smo nekada, kao djeca, željeli voziti vlakove, avione i brodove, pa i automobile, ali nas je ta želja poslije napustila, te svakako nešto nije u redu s onim tko se još ni u starosti nije otarasio takvih fantazija. Navest ću zato ovdje svoje razloge, u nadi da će se pokazati kako su bar neki od tih razloga i vaši.

Zašto, dakle, želim upravljati velikim cestovnim vozilom? Prije svega zato što sam uvjeren da se to radi posve drugačije nego kod osobnog automobila: nije to bez veze što smo mi, obični vozači, u kategoriji B, dok su za profesionalce rezervirana neka druga slova, malo dalje od početka abecede. Čini mi se, osim toga, da je za upravljanje autobusima i kamionima potrebna osobita vještina, koja promatrača može koji put i impresionirati. Jeste li, na primjer gledali kako se autobus natraške izvlači iz uske uličice (u kojoj su još sa strane parkirani i automobili), služeći se pri tome samo retrovizorima i uspijevajući da nigdje ništa ne ošteti i ne ogrebe? Jeste li promatrali kamion s prikolicom kako izvodi manevar na parkiralištu uspijevajući da prikolica sluša vozačeve naredbe bolje nego što vas i mene sluša stražnji kraj našega malog auta? Svako je znanje impresivno, i svako pomalo izaziva zavist, a kod mene je ta zavist najveća onda kad se radi o profesionalnim vozačima.

Ali ne odnosi se ta zavist toliko na njihovu vještinu, koliko na njihov temperament i karakter, pa čak, ako hoćete, i na njihov odnos prema prometu i prema životu uopće. Profesionalni vozači ponekad mi izgledaju kao oni istočnjački redovnici koji su već prošli razne stupnjeve obuke i duhovnog uzdizanja, te dosegli potpuni mir i savršeno ovladavanje vlastitim tijelom i vlastitim osjećajima.

Jer o tome se najviše i radi, o miru. Taj mir mi, obični smrtnici, koji put zovemo strpljenjem, koji put dobrom voljom, a koji put vedrom naravi. U svakom slučaju, impresionira nas kako su profesionalni vozači posve drugačiji od nas i kako je njihovo sudjelovanje u prometu posve drugačije od našega. A to se vidi i u sasvim običnim prilikama, ili, točnije, u prilikama koje nisu posve obične, ali se ipak često događaju. Govorim tu, na primjer, o kolonama na cesti, o lošem vremenu i o kvarovima.

Kad mi, obični vozači, naiđemo na kolonu – a to se događa najviše ljeti, ali ne izostaje ni u drugo doba godine – onda se stanemo uzrujavati, pa ljutiti, te nas napokon uhvati napadaj neobuzdanog bijesa u kojem psujemo sve i svakoga, proklinjemo cestare, državu i policiju, a na kraju se okrenemo i protiv svih onih vozača koji skupa s nama podnose na cesti istu tegobu. A profesionalci ništa: oni mirno čekaju da se gužva raščisti i ne prave od toga pitanje, nego nađu sebi nekakvu zabavu kojom će kratiti vrijeme, pri čemu je, recimo, drijemanje prvo pri ruci. Zato od vozača kamiona nećete čuti ružnu riječ kad ih po dva ili tri dana drže na granici, jer oni nisu ni nervozni ni nestrpljivi kao mi.

Njima je, kad dođe loše vrijeme, sasvim bliska pomisao da stanu negdje uz cestu i da pričekaju, ili čak da odu prenoćiti u motel. A mi ne: mi smo svoje obaveze planirali tako da još isti dan, za dva ili tri sata, moramo biti ondje kamo smo namjerili, i zato se ponašamo kao da lošeg vremena i nema, pa zato završimo u grabi.

A o kvarovima ne treba ni govoriti: profesionalci su na kvarove uvijek pripravni i kadri su ih razmjerno lako otkloniti, najviše zato što im drugo i ne preostaje, jer se nalaze daleko od svoje matične ustanove. A mi, dakako, zdvajamo zbog probušene gume, zovemo razne službe i servise i nikad nismo zadovoljni kako se sve to skupa završi.

Često sam se pitao odakle dolazi ta razlika između nas i profesionalnih vozača. I prvo što sam zaključio bilo je ovo: profesionalci nisu tek malo savršenija verzija nas amatera, nego su oni nešto sasvim drugo nego mi. Jer oni i vozilo, i vožnju, i cestu, a napokon i sebe, doživljavaju na posve drukčiji način nego ni. A u potrazi za uzrocima takva njihova stava ja sam posezao za različitim razlozima, i čas mi se jedan, a čas drugi činio uvjerljiviji.

Mislio sam, na primjer, da su oni tako smireni zato što su im vozila velika, pa im nitko ništa ne može. To je, naravno, bila analogija sa životinjskim svijetom, jer kako je na cesti sa šleperima, tako je u prirodi sa slonovima: nitko ih ne može oštetiti i nitko ih ne može skrenuti s njihova puta. Ako se s nekim i sudare, unaprijed je jasno tko će izvući kraći kraj.

To mi se objašnjenje ponekad činilo malo odviše grubo, pa sam se zato okrenuo drugomu. Pomišljao sam da su profesionalni vozači tako hladnokrvni naprosto zato što se nalaze na svome radnom mjestu i njihovo radno vrijeme teče bez obzira na to stoje li ili se kreću. Mi ostali, naime, kad vozimo auto, nismo na radnom mjestu, a nismo ni kod kuće, nego se nalazimo u nekom međuprostoru i nekom međuvremenu, pa jedva čekamo da i jedno i drugo što prije završi. A njima je upravo to – ta gužva, to nevrijeme, taj kvar – dio profesije zbog koje im teče radni staž.

Napokon, koji put sam promatrao stvar i s posve moralne strane, pa sam govorio sebi kako su profesionalci svjesni da obavljaju jedan važan javni posao, jer voze putnike ili robu, pa da su prema tom poslu odgovorni, kao što je i većina nas odgovorna prema onome poslu kojim zarađuje kruh. Još više, moglo bi se reći da su oni odgovorni na posve osobit način, kao, recimo, kontrolori leta ili kirurzi: o njihovoj koncentraciji i pažnji ovisi štošta u životu drugih ljudi, pa zato moraju dati sve od sebe da njihove individualne slabosti i ograničenja ne izbiju na površinu.

A u tom uvjerenju podržavalo me onda još i zapažanje da nisu baš svi vozači velikih vozila tako smireni: oni koji upravljaju gradskim tramvajima i autobusima znaju koji put biti itekako nervozni, prijeki, pa i bezobrazni. Tako sam zaključio da u obzir treba uzeti još jednu komponentu, a to je udaljenost: oni koji voze na kratkim relacijama obično žele da one budu još kraće, pa se uzrujavaju ako nisu; oni koji voze na dugim relacijama, imaju realniju sliku, jer za njih je promet – a i život – duga i nepredvidiva cesta, a ne tek jurcanje od semafora do semafora u nastojanju da se ulovi zeleno svjetlo.

A kad se čovjek dugo drži takvih načela – kad je godinama profesionalni vozač – onda to djeluje i na njegov karakter i na njegov svjetonazor. Onda on zadobije neke filozofske osobine i onda i o drugim ljudima – a mislim tu prije svega na ljude u prometu – sudi treznije i bolje nego mi ostali. Onda postaje pravi profesionalac.

E, vidite, kad sam to shvatio, postala mi je jasnija i moja djetinjasta želja da sjednem za volan autobusa (ako može na kat), ili kamiona (ako može šlepera). Ne radi se toliko o tome da bih se želio osjetiti gospodarom tih moćnih grdosija, nego se radi o tome da bih želio biti sličan njihovim vozačima. Ja se inače prilično uzrujavam u prometu, a nekako sam uvjeren da bih, vozeći kamion ili autobus, bio miran i opušten kao beba koju su tek okupali i nahranili, pa je položili u kolijevku skupa s njezinom najdražom igračkom.