Prijelomna američka pobjeda

Prikazivanje američkoga ratnoga filma Bitka za Midway redatelja Rolanda Emmericha u svijetu i u nas navodi na kratki osvrt o nekim zbivanjima u Drugom svjetskom ratu, prijelomnim bitkama, kao i o njihovoj kulturnoj percepciji, koja se ne odnosi samo na film nego i na književnost, znanstvene i publicističke radove. Zanimanje za taj rat, kao ključan događaj 20. stoljeća, u društvenom i umjetničkom promišljanju, ne jenjava i ne iscrpljuje se dakle ni više od sedam desetljeća nakon njegova završetka. Dapače, autori različitih ideologija i nacionalnosti često s velikom brižljivosti proučavaju povijesne činjenice i ličnosti iz toga doba pa se u posljednjih dvadesetak godina opaža nova uzlazna putanja filmskih djela smještenih u razdoblje od 1939. do 1945.

U prvih se nekoliko godina nesmiljenoga i razornoga žrvnja Drugoga svjetskoga rata činilo da će Sile osovine, odnosno Njemačka, Italija i Japan, s pridruženim zemljama, uspjeti u svom naumu i zavladati većim dijelom svijeta. No u trima se bitkama prekretnicama godine 1942. jezičac na vagi okrenuo na stranu antifašističke koalicije, nazvane Saveznicima. Bitka kod otoka Midway (4–7. lipnja), bitka za Staljingrad (23. kolovoza 1942–2. veljače 1943) te bitka kod El Alameina (23. listopada–3. studenoga) preusmjerile su tijek rata na tri bojišnice, pacifičku, istočnu i afričku.

U bitci za Midway presudni su bili zrakoplovi-bombarderi

I kulturna je percepcija tih bitaka znatna. Ponajviše je raznovrsnih djela u rasponu od literature do filma, fikcijskih ili nefikcijskih, posvećeno bitci za Staljingrad, a zasad je s najmanje naslova obrađena bitka kod El Alameina. Što se pak tiče bitke za Midway, više je desetaka uglavnom publicističkih djela koja s raznih stanovišta razmatraju taj događaj, dok je filmskih djela ipak nešto manje. Uz već naveden Emmerichov film te pregršt većinom televizijskih dokumentarnih naslova, najvažniji su osamnaestominutni dokumentarni film Bitka za Midway (1942) velikana sedme umjetnosti Johna Forda, nastao tijekom same bitke, te igrani film Midway (1976) Jacka Smighta.

Prisjetimo li se činjenice da je John Ford, baš poput Franka Capre, Johna Hustona, Williama Wylera i Georgea Stevensa, i sam pristupio američkoj vojsci i bio sudionik rata, ne treba nas čuditi da su nastala i važna dokumentarna filmska djela, ne uvijek isključivo propagandna. A kako je Ford bio i izravni sudionik bitke za Midway, u kojoj je bio i lakše ranjen, njegov dokumentarac je i izravno svjedočanstvo prijelomne američke pobjede nad japanskim osvajačima. U tome ostvarenju jasno percipiramo užurbanost zbivanja, pogibelj i razaranja koja prijete te naposljetku i posljedice same bitke, junake koji su preživjeli, ali i oproštaj od onih koji to nisu. Bitka za Midway ujedno nosi mnoga obilježja Fordove poetike, redateljskoga rukopisa i svjetonazora, a ovjenčana je i Oscarom u kategoriji dokumentarnoga filma godine 1942.

Redatelj Roland Emmerich / Snimio Claudette Barius

Trideseti četiri godine poslije nastao je film Midway iskusnog američkog filmskog i kazališnog redatelja Jacka Smighta, koji je prije nego što je postao umjetnikom i sam sudjelovao u Drugom svjetskom ratu, upravo na pacifičkom bojištu. Zanimljiv, iako ne i sasvim cjelovit, film je to koji nije izazvao izrazito afirmativne kritičarske osvrte, iako je bio među deset najgledanijih američkih filmova 1976. Rađen po modelu ratnog epskog spektakla koji okuplja niz glumačkih veličina raznih nacionalnosti, modelu započetu kasnih 1950-ih i početkom 1960-ih. Tako i u Midwayu nastupaju zvijezde u rasponu od Charltona Hestona ili Henryja Fonde do Toshira Mifunea, a poveznica s Fordovim dokumentarcem nije samo mjesto zbivanja nego i činjenica da je Henry Fonda u njemu bio jedan od naratora. Uz možda i nepotreban dvostruki zaplet, uz nefikcijska ratna zbivanja, sasvim je fikcijski zaplet veze mladoga časnika s djevojkom japanskoga podrijetla koja živi u SAD-u. Uz to, Smight je u građi filma posegnuo i za izvacima iz manjega niza ranijih filmskih djela, poput primjerice Tora! Tora! Tora! (1970) Richarda Fleischera. Midway je naznačio smiraj ratnoga epskoga spektakla s temom Drugoga svjetskog rata, pa je nakon toga filma nastalo još samo nekoliko naslova navedenoga modela.

Povijesno vjerodostojno

Film Rolanda Emmericha nastao je kao plod dugotrajnoga redateljeva nastojanja da u ruhu sedme umjetnosti obradi tu bitku prekretnicu. Pokušavao je još u drugoj polovici 1990-ih, a nakon što ni u ovom desetljeću nije naišao na interes kod producenata većih američkih studija, film je financirao većinom nezavisno, uz završnu pomoć kineskih investitora. Osim početne sekvencije smještene u Japan godine 1937. o susretu obavještajnog časnika Laytona (Patrick Wilson) i admirala Yamamota (Etsushi Toyokawa), ovaj film obrađuje zbivanja od japanskoga napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. sve do završnoga dana bitke za Midway. Obuhvaća i kratkotrajni američki napad na Tokio te bitku na Koraljnom moru, oboje u travnju 1942. No upravo je početak bitke za Midway razdjelnica filmske građe pa sama bitka zauzima drugu polovicu filma.

Epski zamah filma, kao i šira ratna zbivanja zahtijevaju i veći broj likova, uz velik hijerarhijski i nacionalni raspon među njima. Hijerarhijski pritom podrazumijeva i položaj u vojnoj instituciji, pa su uz više časnike poput admirala Nimitza (Woody Harrelson) ili viceadmirala Halseya (Dennis Quaid), važni i piloti Dick Best (Ed Skrein), McClusky (Luke Evans) kao i mehaničar Bruno Gaido (Nick Jonas), dok je u otkrivanju japanskih namjera jezičac na vagi uspjeha obavještajna služba predvođena Laytonom. No i protivničkim snagama pridaje se dignitet, pogotovo visokim časnicima poput Yamamota, Naguma (Jun Kunimura) ili Yamaguchija (Tadanobu Asano).

Ako je središnja tema filma pritom američka obrana i zaustavljanje nesmiljene japanske nadmoći i osvajanja diljem Tihoga oceana, odnosno vojno djelovanje i požrtvovnost pojedinaca i čitavih postrojbi, valja naglasiti da je to bitka koja je potvrdila važnost nosača aviona kao i snagu djelovanja zrakoplova bombardera. Podjednako se naglašava i bitna uloga obavještajnih službi. Pa ako je Pearl Harbor bio najveći poraz američkih obavještajaca, upravo je razbijanje japanskih šifri pomoglo američkome uspjehu u bitci za Midway. Roland Emmerich i scenarist Wes Tookie trude se i uglavnom uspijevaju biti povijesno vjerodostojni. Tako film barem djelomice može poslužiti kao slikovni ili zvučni povijesni izvor, a prožetost je povijesnoga i filmskoga udžbenička.

Razmatrajući karijeru Rolanda Emmericha, Nijemca koji je nakon nekoliko uspješnih filmova u domovini potkraj 1980-ih prešao u SAD i snimio niz rado gledanih, ali ne i uvijek kritički hvaljenih djela, poput znanstvenofantastičnoga Dan nezavisnosti (1996) ili filma katastrofe Dan poslije sutra (2004), jasno je da je sklon naglašenoj uporabi specijalnih efekata i računalne grafike. Ni Bitka za Midway nije iznimka, a Emmerichova je vještina zavidna. No taj film istodobno slijedi i manji niz ozbiljnih filmova povijesne utemeljenosti, poput Patriota (2000) s temom američkoga rata za neovisnost. Ali, podjednako kao i većina njegovih ostvarenja, pati od površne ili barem arhetipske karakterizacije središnjih likova, što rezultira nedostatkom empatije za njih kod gledatelja, iako se jasno percipira njihovo junaštvo, moral ili pak dignitet.

Zanatski dobar redatelj

Roland Emmerich zanatski je dobar redatelj, rijetko transparentan, a podjednako tako rijetko i začudan, čime bi se vinuo prema statusu autorskoga, statusu najboljih. U Bitci za Midway kao da se odnosi prema nasljeđu ratnih filmova o Drugom svjetskom ratu nastalih još za vrijeme samoga sukoba, premda je pohvalan revizionistički pomak prema likovima Japanaca koji nisu tek krvoločni neprijatelji. Zbog odmaka prema likovima, redom profesionalcima koji bespoštedno nadvladavaju pogibeljnu opasnost, a pritom i strah, u ovome filmu pomalo slijedi i postulate stvaralaštva Howarda Hawksa, iako je daleko od njegovih dosega. A u odnosu prema povijesti i nasljeđu filma, hvalevrijedna je i prisutnost Johna Forda (Geoffrey Blake) u dvama segmentima tijekom snimanja dokumentarca. Primjerene filmske fotografije, dinamične montaže i uvjerljivih glumačkih tumačenja usprkos šturosti karakterizacije, Bitka za Midway povijesno je relevantan film, s nizom kvaliteta i manjim bremenom nedostataka. U usporedbi s filmovima o Drugom svjetskom ratu prema stvarnim zbivanjima nastalim od 2000. znatno je bolji od Pearl Harbora (2001) Michaela Baya, ali zaostaje za Grebenom spašenih (2016) Mela Gibsona ili Dunkirkom (2017) Christophera Nolana.