OWENOVA misija

Kako je bilo vidljivo već potkraj 1994, posve iracionalan stav vodstva krajinskih Srba i snažno protivljenje Zagreba bili su važni razlozi neuspjeha Plana Z-4. Daleko je manje poznato da nisu bili jedini. Koliko god Hrvatska s gnušanjem odbijala pristati na političko rješenje rata pristankom na plan koji je u tolikoj mjeri zadirao u arhitekturu samostalne države, pokazat će se da su neki čimbenici međunarodne zajednice smatrali da ustupci Kninu (i posredno Beogradu), predviđeni planom, nisu dovoljni. Premda je krajinskim Srbima planom ponuđena autonomija koja je graničila sa statusom poludržavnosti, a Beogradu zajamčen trajan utjecaj u Kninu putem prava na stupanje u poseban odnos s predviđenom srpskom autonomijom, za neke je konačno rješenje pretpostavljalo dodatne ustupke Srbiji. Istodobno, već u trenutku nastanka Plana Z-4, dijelovi su američke administracije uočili njegovu praktičnu neizvedivost. Putem više ili manje otvorenih kritika plana i njegova ključna promotora, Zagreb je dobio poruku iz koje je jasno mogao zaključiti da ustrajavanje na odlučnom odbijanju nemoralne ponude ne mora u konačnici biti uzaludan posao. Oba su navedena stava – i rad na dodatnim ustupcima Kninu i Beogradu, i neočekivano hrabrenje Zagreba da ustraje na odbijanju – također bili razlozi koji su na kraju doveli do neuspjeha Plana Z-4.

Snimio Davorin Višnjić / PIXSELL

Lord David Owen:
udovoljavanje Miloševiću

Britanski je diplomat te supredsjedatelj Konferencije o bivšoj Jugoslaviji s razlogom nosio epitet jednog od najmanje uvažavanih međunarodnih posrednika u Hrvatskoj. Premda je morao djelovati unutar okvira zadana priznanjem Hrvatske, odnosno načelom nepovredivosti međunarodno priznatih granica, Owen ga je do krajnjih granica iskušavao. Nekako od proljeća 1992, kada je došao na visoku dužnost, glavninu je vidljivoga diplomatskog talenta te izbrušenih posredničkih vještina upregnuo u pokušaj pronalaska mirnoga rješenja koje je u središtu imalo zadovoljenje Srbije. Ako Beograd, za Owena najvažniji sudionik rata te prema tome čimbenik koji u rukama ima ključeve mira, zaključi da su njegovi interesi ostvareni, onda će glavna prepreka trajnom mirovnom sporazumu biti uklonjena. U tom smislu ponuda najvišeg stupnja autonomije za krajinske Srbe, dakle rješenja koje je ipak predviđalo njihovo priznanje hrvatske države, jednostavno nije bila dovoljno dobra, odnosno njome se nije moglo računati na pomirljiv stav Srbije. Trajna se suglasnost Srbije, prema Owenu, dakle mogla postići samo teritorijalnim ustupcima.

Niz je pokazatelja koji nedvosmisleno pokazuju da je Owen trajno nastojao potkopati svaki pokušaj drugih međunarodnih posrednika, pa i samih dužnosnika Konferencije poput Ahrensa, koji su išli za ishođenjem pristanka Knina i Beograda na projekt srpske autonomije u Hrvatskoj. Owen je tijekom 1993. uspio Ahrensov djelokrug ograničiti samo na pitanje statusa Krajine, izoliravši ga tako od rješavanja manjinske problematike drugdje. Drugim riječima, sad više nije bilo moguće vezati pitanje položaja Krajine i Kosova na način da se visoki stupanj autonomije prvoga problema uvjetuje prihvaćanjem visokog stupnja autonomije drugog i vice versa. Prema Owenu, srbijanski se predsjednik uvijek ljutio kad mu se spomene Kosovo. Možda bi, pak, Milošević ipak manje bio nezadovoljan, ako bi opseg srpske autonomije u Hrvatskoj bio znatno veći od onoga predviđena dopunama ustavnog zakona iz svibnja 1992? Možda bi Milošević uspio nagovoriti one iz Knina na dogovor sa Zagrebom ako bi se Tuđman dao nagovoriti na povišenje srpske autonomije, najbolje tako da se područje autonomnih kotara Glina i Knin teritorijalno proširi, kako se Owen počeo intenzivno zauzimati od početka druge polovice 1993? Svaki je dakle izravan pritisak na Miloševića, posebno oko Kosova, bio kontraproduktivan. Naprotiv, prema Owenu, Zagreb je bio čimbenik od kojeg je trebalo iznuditi dodatne ustupke, a kako se bi se utjecalo na Miloševića.

Za Owena nije, kako proizlazi iz dostupne dokumentacije, od presudne važnosti bilo teritorijalno proširenje autonomnih kotara Glina i Knin, premda bi se vjerojatno makar omanji smiješak na licu srbijanskog predsjednika mogao izmamiti njihovim spajanjem u jednu cjelinu, što je predviđalo uključenje Slunja i okolice, dakle područja na kojem Srbi nisu bili većina. Zauzvrat, kako se nije ustručavao prenijeti Tuđmanu, Hrvatska bi dobila „teritorijalno zadebljanje“ u obliku dijelova BiH. Sve je to bilo od drugorazredne važnosti. Ono što je zapravo Miloševića stvarno zanimalo bila je naravno istočna Hrvatska. Zajedno s nekim predstavnicima ruske diplomacije, Owen je od druge polovice 1994. počeo vršiti trajan pritisak na Ahrensa. Cilj mu je bio plan na kojemu je počeo raditi: autonomija za sva okupirana područja Hrvatske, uz dodatna jamstva Srbima (a zapravo Miloševiću) za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (tj. Sektor Istok). Samo su krajnjim naporima Ahrens i drugi (primjerice, ruski predstavnik unutar radne skupine koja je izradila radni nacrt Plana Z-4 zaustavio je pritiske posebnog ruskog diplomatskog izaslanika za bivšu Jugoslaviju Vitalija Čurkina, koji je zagovarao pravo predviđene srpske autonomije na konfederaciju sa Srbijom te pravo na dvojno državljanstvo za hrvatske Srbe) uspjeli u prijedlog plana ugraditi odredbu prema kojoj je za okupirana područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema predviđeno dvogodišnje prijelazno razdoblje, nakon čega bi se ono u potpunosti (tj. bez ikakva autonomna statusa) integriralo u hrvatski ustavni poredak. Nastojeći sredinom listopada 1994. nagovoriti hrvatskog predsjednika na prihvaćanje plana, Ahrens je u jednom trenutku razgovora smatrao potrebnim spomenuti da je uspio spriječiti „neke za Hrvatsku opasne prijedloge“, konkretno izravno pripojenje Baranje Srbiji.

Owen je svoje zamisli i dalje nastojao nametnuti. Na sve je načine nastojao spriječiti službenu predaju radnog nacrta plana Tuđmanu; naravno, ne jer bi ga smatrao neprihvatljivim Hrvatskoj, nego jer je smatrao da premalo daje Srbiji. Uporno je pritiskao Ahrensa na stalne dorade plana, ali uvijek u korist Beograda. Početkom 1995. tražio je da plan predvidi pravo na konfederaciju između Krajine i Srbije, predaju Baranje Srbiji uz pravo na autonomiju za ostatak okupiranog područja u istočnoj Hrvatskoj (šire područje Vukovara) te trajan pristanak Zagreba na promjenu nacionalnog sastava tog područja, što je onda podrazumijevalo zabranu povratka hrvatskih prognanika. Owenovi su planovi, treba ponoviti, vodili u promjene granica te razmjene teritorija i stanovništva, gotovo u potpunosti u korist Beograda i Srbije, što je ipak bilo previše za utjecajnije krugove međunarodne zajednice. U proljeće 1995. našao se na izlaznim vratima Konferencije.

Veleposlanik Peter Galbraith: Alleingang

Dok je Owen pokušajem zadovoljenja neutaživog apetita Srbije zapravo jačao srpsku nepopustljivost, time dakako dodatno smanjujući šanse za prihvaćanje Plana Z-4, dotle je američki veleposlanik u Hrvatskoj Galbraith nespretno potkopao plan vlastitim soliranjem, iza kojeg je vjerojatno stajala jednako neutaživa osobna ambicija. Zanimljiva je naime činjenica da je Galbraith, očito dobivši zeleno svjetlo za početak rada na političkom rješenju sukoba u Hrvatskoj, osmislio te samoinicijativno propagirao njegov sadržaj, koji je ubrzo postao neprihvatljiv i njegovim nalogodavcima u američkoj administraciji. Ne uzimajući u obzir Owena i njegove planove, u diplomatskim je krugovima u Zagrebu bilo rašireno mišljenje da je upravo Galbraith – kad je u pitanju opseg i status regionalne političke autonomije za hrvatske Srbe – bio spreman otići najdalje: primjerice, upravo je on uporno ustrajavao da Srbi dobiju pravo na posebnu zastavu. Kad je s Tuđmanom 19. listopada 1994. razgovarao o prijedlogu, hrvatski je predsjednik u jednom trenutku smatrao potrebnim zaprijetiti da će o svemu obavijestiti predsjednika Billa Clintona! Samo dan poslije, cinično instrumentalizirajući Owena, pokušao je Tuđmanu dati do znanja da bi njegov prijedlog ipak trebalo prihvatiti jer bi Hrvatska, eto, „mogla i gore proći“.

Da postoje snažne naznake kako Galbraith nema snažnu podršku američke administracije za plan srpske autonomije s elementima poludržavnosti, Zagreb je rano saznao. Već 24. listopada 1994. hrvatski je veleposlanik u SAD-u izvijestio nadležne da se u Washingtonu Plan Z-4 „počinje komentirati kao nešto što ima malo izgleda da uspije i koji neki ocjenjuju mrtvim prije nego što je uopće objavljen“, odnosno da je prevladavajući dojam da se „plan više gurao u Zagrebu od strane veleposlanika upletenih zemalja, nego u samom State Departmentu“. Potom je snažna diplomatska inicijativa Hrvatske, tj. otkaz mirovnim snagama UN-a u siječnju 1995, dodatno signalizirala kako je teško očekivati da će Zagreb prihvatiti plan: Amerikanci su dosta blago tražili od Tuđmana da Plan Z-4 prihvati kao osnovu za razgovore. Ograničeni je rat u koji se Zagreb upustio u proljeće iste godine, tj. oslobađanje zapadne Slavonije, potom i Galbraitha i njegov plan gurnuo na marginu važnosti. Galbraith je, kako je poslije jedan drugi Amerikanac obavijestio Zagreb, tim planom „htio dokazati važnost svoje uloge“.