Odlasci dvojice velikana

Igrom sudbine u razmaku od svega dva dana napustila su nas dvojica stvaralaca koja su snažno obilježila u jednom slučaju domaće glumište i televizijsku produkciju 70-ih godina prošlog stoljeća, a u drugom holivudski, ali u ranom razdoblju karijere u važnoj mjeri i hrvatski film te dijelom povijest domaće televizije. Dok je Martin Sagner u liku Andrije Draša Katalenića kao Dudek obilježio 70-e godine tadašnje Televizije Zagreb te se uz Karla Bulića u liku dotura Luigija i Borisa Dvornika kao Roka Prča prometnuo u amblematski i trajni simbol kvalitetne domaće televizije, dvostruki oskarovac Branko Lustig u maloj je mjeri kao glumac, u većoj kao pomoćnik redatelja, a u presudnoj kao voditelj produkcije i producent intenzivno obilježio hrvatsku televiziju od sredine 50-ih do kraja 70-ih godina. Premda su im se karijere dijelom vremenski preklapale, Sagner i Lustig nikad nisu surađivali na istom projektu, no obojica su dojmljivo markirali tuzemno televizijsko i filmsko stvaralaštvo. Dok je Sagner u imaginariju domaćega gledateljstva trajno ostao vječno mlad, dobrodušni i naivni Dudek, simbol svih malih, poštenih i iskorištavanih ljudi koji se zbog vlastite dobrote ne znaju nositi s tuđom pohlepom i prevarom, koje često ne uspijevaju ni prepoznati, Lustig se kao producent ključno afirmirao i dokazao na svjetskoj sceni, i to još od 80-ih pa sve do smrti na njezinu najjačem i kod gledateljstva najpopularnijem segmentu, onom holivudskom. Dok je, dakle, Martin Sagner kao Podravac Dudek zauvijek ostao lokalni antijunak i simbol svih običnih svakodnevnih gubitnika, Branko Lustig prometnuo se u važnoga globalnog igrača filmske industrije te kao takav osvojio dva Oscara, postavši uz Dušana Vukotića drugi hrvatski dobitnik pozlaćene statue ćelavca američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti.

Eponimna uloga Dudeka

Rođen 1932. godine u Novigradu Podravskom, Sagner je nakon završetka zagrebačke Akademije za dramsku umjetnost prvi glumački angažman  dobio 1955. u Narodnom kazalištu August Cesarec u Varaždinu, gdje je nakon debitiranja u ulozi Čeke u omiljenoj opereti Grofica Marica Emericha Kálmána glumački zanat brusio tumačenjem manjih ili većih uloga u Camusovu Nesporazumu, Hašekovu Dobrom vojaku Švejku, Šenoinoj Ljubici, Čehovljevu Ujaku Vanji, Shakespeareovu Mnogo vike ni za što i Schillerovim Spletkama i ljubavima. Godine 1969. plodnu glumačku karijeru nastavio je u zagrebačkom kazalištu Komedija, najprije kao honorarni, a od sljedeće godine i kao stalni član glumačkog ansambla. Neko vrijeme djelujući i kao slobodni umjetnik, nastupao je i na daskama Satiričnog kazališta Jazavac, istodobno nižući sporedne i(li) epizodne uloge u sjajnim filmovima poput Hadžićeve Abecede straha, Babajine Breze, također Hadžićevih Protesta i Tri sata za ljubav, sjajne Ivandine Gravitacije ili fantastične mladosti činovnika Borisa Horvata, Mimičina Događaja te Peterlićeva Slučajnog života, a tijekom 60-ih nastupio je i u hvaljenim serijama Dnevnik Očenašeka Ede Galića i Sumorna jesen Zvonimira Bajsića. A onda je 1969. započelo snimanje za Sagnera prijelomne i eponimne serije Mejaši, prema scenariju Mladena Kerstnera i u režiji Ive Vrbanića. Suradnja s Kerstnerom, koji je u djelima na poseban, empatično-altruistički humoristični način tematizirao život u svojem rodnom kraju, ludbreškoj Podravini, pokazat će se ključnom za nastavak Sagnerove karijere. Nakon što su tijekom šest epizoda Mejaša gledatelji upoznali životne i slikovite likove Presvetlog, Cinobera, Kate Ožbolt i ostalih, pri čemu su Drašek Katalenić i njegova Regica bili manje važni likovi, pet godina poslije Dudek će postati protagonist Gruntovčana, antologijske i prema mnogima najuspjelije hrvatske serije svih vremena za kakvoću koje je uz sjajan Kerstnerov predložak podjednako zaslužna i maestralna Golikova režija.

Martin Sagner utjelovio je Draša Katalenića Dudeka u antologijskoj seriji Gruntovčani  /  Snimio Vjeran Žganec Rogulja / PIXSELL

Kad su se u jednom kasnijem novinskom razgovoru prisjećali zajedničkog rada, nesuđeni liječnik Sagner i Kerstner su se prisjetili da je u korijenu svega bila prema narudžbi urednika na tadašnjoj Televiziji Zagreb Paje Kanižaja realizirana jednosatna komedija Falinga Imbre Presvetlog, koju je prema Kerstnerovu predlošku režirao Ivo Vrbanić, a u kojoj je Sagner isprva trebao tumačiti rolu Martina Škvorca, dok je uloga Dudeka bila namijenjena Eugenu Franjkoviću. Kako to često biva, i Kerstner i Sagner na vrijeme su shvatili da njihove uloge valja zamijeniti, a iz Falinge... su ubrzo nastali Mejaši, uz Naše malo misto i Prosjake i sinove treća tada odobrena serija snimljena prema predlošku napisanu na dijalektu. Dijalekt se pokazao, i do dan-danas ostao, dobitnim sastojkom popularnoga domaćeg ne samo televizijskog humora, a Kerstner se u Mejašima, kao i u Gruntovčanima, pokazao majstorom u baratanju kajkavskim dijalektom, koji je još od zagrebačkih opereta iz razdoblja prije Drugoga svjetskog rata, u kojima su komične uloge često uz obilato karikiranje bile prevođene na kajkavski, među gledateljima smatran prirodno smiješnim dijalektom. Ulogu Dudeka Sagner će reprizirati i petnaestak godina poslije u osmodijelnoj humorističnoj seriji Neuništivi (prvotno naslovljenoj Hokejaši), također Kerstnera kao suscenarista, no tada uoči Domovinskog rata više ništa neće biti isto, a tek sporadično duhovita i pomalo zamorna serija proći će nezapaženo. U Domovinskom ratu Sagner je s puškom u ruci sudjelovao u obrani Sunje, zapovjednik mu je bio Slobodan Praljak, a tijekom prve polovine 90-ih postao je i saborski zastupnik HDZ-a. No tu se razočarao u politiku, ponajviše zbog nemogućnosti da kao pojedinac aktivno pridonosi konkretnom odlučivanju, a svoj politički angažman duhovito je sažeo izjavom da je i u Saboru bio Dudek. U posljednjem razdoblju karijere i života ostvario je epizodne uloge u Papićevoj Priči iz Hrvatske i Vrdoljakovoj Dugoj mračnoj noći, a o suvremenoj domaćoj TV-produkciji imao je samo riječi pokude, praktički čitavu noviju produkciju smatrajući bedastoćom koja se radi površno i isključivo iz pohlepe za novcem kao zlatnim teletom.

Dva Oscara za Lustiga

Branko Lustig već je tijekom druge polovine 50-ih kao voditelj produkcije sudjelovao u stvaranju nekih antologijskih ostvarenja domaće sedme umjetnosti, konkretno Bauerovih filmova Ne okreći se sine i Samo ljudi, kao i Zlatnim globusom ovjenčane i za Oscar nominirane drame Cesta duga godinu dana Giuseppea De Santisa. Od početka 60-ih (Bulajićeva Kozara) do kraja 90-ih (u hrvatskoj manjinskoj produkciji realiziran hit Mirotvorac s Georgeom Clooneyjem i Nicole Kidman) povremeno nastupajući i kao epizodni glumac, Lustig je 1964. kao asistent produkcije radio na Bulajićevu dokumentarcu Skoplje ´63, a tijekom 60-ih i prve polovine 70-ih je kao voditelj produkcije surađivao i na Bulajićevu Pogledu u zjenicu sunca, Timonu Tomislava Radića te Mimičinu filmu i TV-seriji Seljačka buna 1573. Istovremeno se sve više okušavao i u inozemnoj produkciji, ne samo u ostvarenjima jednog od pionira američkih filmova za odrasle Radleyja Metzgera (naslovi Mala majka i Rezultat igre), a na adaptaciji slavnog mjuzikla Guslač na krovu u režiji Normana Jewisona iz 1971. sudjelovao je kao menadžer lokacija. Ta će mu iskustva koristiti kad najprije krajem 70-ih bude angažiran kao voditelj produkcije u sjajnoj seriji Mathias Sandorf, realiziranoj u međunarodnoj europskoj produkciji, te osobito kad 1982. uslijedi angažman na Pakulinoj prilagodbi romana Sofijin izbor Williama Styrona, za ulogu u kojoj je Meryl Streep osvojila Oscar i Zlatni globus, a godinu poslije i na prestižnoj te trima nagradama Emmy ovjenčanoj seriji Vjetrovi rata, adaptaciji romana Hermana Wouka dijelom snimanoj i u Hrvatskoj, koja će dobiti i nastavak Rat i sjećanja.

Branko Lustig svoj je prvi Oscar dobio za suprodukciju filma Schindlerova lista / Snimio Davor Puklavec / PIXSELL

Devedesete godine 20. stoljeća Lustigu će donijeti konačnu međunarodnu, poglavito američku afirmaciju, te će kao suproducent ekranizacije romana Schindlerova lista Thomasa Keneallyja pod redateljskom palicom Stevena Spielberga osvojiti svoj prvi Oscar. Tijekom 90-ih suproducirat će i kod nas rado gledan futuristički triler Ogrlica Lewisa Teaguea te na navodno istinitim događajima temeljenu seriju Uljezi s Richardom Crennom u glavnoj ulozi, a onda će nakon spomenutog Mirotvorca započeti Lustigova suradnja s Ridleyjem Scottom. Već prvi zajednički projekt, impresivna kostimirana pustolovna akcijska drama Gladijator, Lustigu će donijeti drugi Oscar, a sa Scottom će realizirati i Hannibala, podcijenjeni nastavak remek-djela Kad jaganjci utihnu, izvrsnu i dvama Oscarima nagrađenu ratnu akcijsku faction-dramu Pad Crnog jastreba, epsko Kraljevstvo nebesko, vrlo uspjelu humornu romantičnu egzistencijalnu dramu Dobra godina te za dva Oscara nominiranu biografsku gangstersku dramu Američki gangster. Tu će među njima doći do određenih nesuglasica, a Lustig će se vratiti u Hrvatsku te se posvetiti Festivalu tolerancije i intenzivnoj edukaciji mladih o tragediji Holokausta. Branko Lustig bio je uporan, šarmantan i duhovit čovjek koji je preživio strahote Auschwitza te koji je i na kraju života tvrdio da mu u usporedbi s tim ni najteža bolest ne može ništa.