O Dubrovniku, da se ne zaboravi

Prispodobe hrvatskoga književnika Antuna Paveškovića, znanstvenika u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i profesora na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, treća su autorova knjiga proze što tematski spaja sintezu prošlosti i sadašnjosti u prvoj knjizi, Oproštaju, i Dubrovnik, grad autorova rođenja, djetinjstva i mladosti iz njegove druge knjige, Suvišne robe.

Izd. Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2018.

Zbirka Prispodobe sadržava petnaest pripovijedaka, novela i priča, a posljednja od tih proza, Čovjek koji je volio knjige, o sudbinama gospara Melka, zvana Kono, i njegova prijatelja, don Baltazara Capursa, svojevrstan je ključ razumijevanja cijele knjige posvećene zaboravljenim pričama iz svakodnevnoga Dubrovnika, kojom se nastoji sačuvati uspomena na ljude i Grad s dušom što sve više nestaje opkoljen turistima i strancima. U toj, završnoj prozi, kao temeljne knjige koje su utjecale na autora, tj. pripovjedača u trećoj osobi jednine, navode se roman Dostojevskog Zločin i kazna, Shakespeareove drame Tit Andronik i Romeo i Julija, Camusov Mit o Sizifu, Hegelova Fenomenologija duha, Rousseau, Nietzsche, Sartre, Talmud, Biblija, ali i priče za djecu o Tarzanu i romani Karla Maya za mlade, sve do knjige koju je Melko Kono sam pisao, i o kojoj će čitatelj moći doznati kad i sam pročita Prispodobe.

Tzv. mjesta događanja ili radnje, mahom sva u Dubrovniku, pokrivaju razdoblje od 16. stoljeća, koje prva proza, Hambaša i gospari, mikrostrukturno i makrostrukturno prateći odnos vlasti i glazbenika, umjetnika u renesansi, obvija i prožimanjem kršćanskoga i muslimanskoga fenomena, do 21. stoljeća, kad se pripovjedač u prozi Put k zvijezdama prisjeća „dvaju slabašnih sedmogodišnjaka na zadnjem katu dubrovačke bolnice“.

Naizgled realistična i dokumentaristična, autorova je prozna strategija i struktura svakoga teksta uvučena jednako u dubrovačku sredinu i u borhesovski pripovjedni model. Tako, npr., Nesanica govori o susretu ribara i svetoga Vlaha, proza O pitanjima, besanici i razgovorima pripovijeda o sudbini jednoga Petra koji je svakoga dana išao u jezuitsku crkvu, Skromnost o životu Nikole, domara u školi kojega su učenici zvali Isus, a on se bavio jogom i astralnim pitanjima.

„Podudarnost mu se činila jezivom. Pred njim se širila, jednako kao i u priči, velika zgrada sa sedam katova. Sličila je nekom mondenom hotelu kakvi niču duž obale. Zatim, i on je dovde putovao čitav dan vlakom, a potom se još dva sata treskao u autobusu na staroj magistrali do grada.“ Tako počinje jedna od najzanimljivijih proza, Sedmi kat, u kojoj se prispodobljuju obrnute vertikale proze Dina Buzzatija i sudbina Josipa iz prizemlja. U Staričici koja je živjela da hrani mačke fantastični realizam stapa se s Poeovim svijetom i s osobom koja dolazi iz prošlosti i onostranosti. Pripovijetka O licu i naličju dobrote snažno, duhovito i groteskno asocira na Vetranovićevo dramsko stvaranje i na njegove nečastive iz podzemlja nazvane Krivorilo i Gadnidah („pakao je on sam“), a Propast svijeta na Držićevu Tirenu, s Vlahom i Mirom u glavnim ulogama. Bajka o povratku, o Osojniku, sintetizira Vojnovićev Ekvinocijo i Čudo svetoga Vlaha, a Ostalo je... Gundulićev Osman i jednu pjesmu Danijela Dragojevića o uzdahu Ah.

Naoko usidrena u konkretan kronotop, radnja se svake priče raskriljuje prvo u područje književnosti i kazališta, zatim izvan prostora i vremena, a ljudi koje neki od nas pamte iz svoga užega ili širega dubrovačkoga susjedstva postaju i uspomene i život i likovi lišeni tijela koji žive životom duha i predstavljaju simbole kojima se razgrađuje metafizičnost. Sve proze pokazuju da pravoga života ni prave smrti zapravo nema, i da sintezom klasične književne rečenice i svakodnevnoga dubrovačkoga govora, idioma i idiolekta autor želi prikazati dušu Grada i Čovjeka uspostavljajući pitanje duha umjetnosti. Sintetizirajući narativni tijek, diskurzivni stil i pseudofilozofske i pseudofilološke oglede, autor uspostavlja fantastičnu potku u koju prirodno i neopazice, kao što teče život, u priče uvlači autentične osobe, nerijetko prijatelje i znance, ali i sama sebe, čitatelja ostavljajući u slatkoj sumnji je li riječ o (auto)biografskoj prozi. Sumnjajući u pripovjedno stajalište, mistificirajući navođenje činjenica, autor i pripovjedač, ali i protagonisti, mistificiraju spoznajnu moć.

Vjerojatno nije slučajan autorov naslov cijele knjige – Prispodobe. Asocira prije svega na Isusove prispodobe, karakteristične za Evanđelja. I Pavešković uporabljuje slikovit način pripovijedanja, slikama iz svakodnevnoga života predstavljajući duhovnu stvarnost i tajne Kraljevstva Božjega. Zainteresiran je za razne slojeve stvarnosti, a na neki način „ulazi pod kožu“ uobičajene i prihvatljive realnosti. Suptilno se koristeći mitskim slikama Grada i književnosti, posebno onima kojima se bavi i kao književni znanstvenik (Pijerko Bunić Luković, Ivan Gundulić, Mavro Vetranović...) i kao nekadašnji glumac (Marko Bruerović, Nikola Nalješković...), Antun Pavešković reaktualizira ih u našemu vremenu zadržavajući patinu staroga Dubrovnika. Činjenično kontekstualizirane, na granici realnoga i nad­realnoga, Paveškovićeve su proze znalački napisane i dobro ispričane priče utemeljene na vlastitome životnom iskustvu i „spoznaji iz prve ruke“, kojima ćemo se često vraćati.

Inscenacija toposa Grada kao knjige, uprizorenje knjige kao Grada, Prispodobe Antuna Paveškovića knjiga su koja nudi bogatstvo čitateljskoga, gledateljskoga, spisateljskoga i egzistencijalnoga iskustva. Posvećena Dubrovniku, hommage je Dubrovkinjama i Dubrovčanima i njihovim, našim, životnim, toplim i snažnim pričama.