Najbolji filmovi bez nagrada

Unatoč zamjetnim organizacijskim teškoćama prouzročenima zatvaranjem kina Europa, zbog čega je kao nova središnja festivalska dvorana izabrana ona brojem sjedala upola manjega kina Tuškanac, dok je trajanje festivala produljeno za tri dana, a broj festivalskih lokacija povećan čak na osam, i ovogodišnji Zagrebački filmski festival gledateljima željnima iznadprosječno uspjelih, izborom tema i priča kao i žanrovskim predznacima raznorodnih, u pravilu intrigantnih i izvedbeno promišljenih, pametnih, zrelih i angažiranih filmskih ostvarenja sa svih meridijana i paralela ponudio je vrlo bogat i kakvoćom dosta ujednačen program. No za razliku od programa Kockice i Međunarodni kratkometražni filmovi, u kojima su nagrade osvojili naslovi koji to ponajviše i zaslužuju, u najjačoj konkurenciji dugometražnih igranih filmova Zlatna kolica pripala su precijenjenoj humornoj egzistencijalnoj drami Ivana Grozna, drugom dugometražnom scenarističkom i redateljskom projektu rođenjem srbijanske, a radom srbijansko-rumunjske autorice Ivane Mladenović, koja je za rumunjski dokumentarac Ugasi svjetla iz 2012. osvojila Srce Sarajeva. Ivana Grozna je priča o mladoj ženi, 34-godišnjoj Ivani iz naslova, milenijalki koju tumači sama redateljica, i koja u dobroj mjeri, teško je reći kolikoj, interpretira samu sebe.

Bez nagrade ostala je i norveška drama Pazi na djecu (Barn)

Fikcijska nadogradnja stvarnosti

Dijelom je riječ o autobiografskom filmu koji razmjerno spretno duhovito eksploatira ponajviše situacije u obitelji protagonistice, još uvijek nezrele i neodlučne žene na početku srednjih godina. Ivana s jedne strane živi neobvezno i donekle neodgovorno, u vezi je s 13 godina mlađim dečkom i zabavlja se s dvoje prijatelja iz Rumunjske, glazbenika i performera. S druge strane, Ivana ne zna gdje pripada, da li život nastaviti u Srbiji, u Kladovu iz kojeg potječe, ili pak u Bukureštu, da li prekinuti vezu s mladićem koju zbog razlike u godinama taji, a ne zna ni kako se postaviti prema roditeljima i staroj baki. Na početku filma Ivana se tijekom ljeta vraća u rodni grad. Sve do kraja, kad opet odlazi u Bukurešt, ne razrješava praktički ništa, a njezine egzistencijalne i intimne dvojbe čine srž filma te ih autorica predočava pohvalno ležerno i nepretenciozno. Najzanimljivija je upravo nemogućnost detektiranja u kojoj je mjeri film autobiografski, odnosno u kojim segmentima i u kolikoj mjeri autorica stvarnost nadograđuje fikcijom. U cjelini riječ je o sasvim solidnom, doduše predugom i redundantnom, ali duhovitom i šarmantnom djelu autorice za koju se, bez uvida u njezina ranija ostvarenja, može reći da dosta obećava.

Posebno priznanje u konkurenciji dugometražnih igranih filmova posve je zasluženo dodijeljeno sjajnoj triler-drami Monos suscenarista i redatelja Alejandra Landesa, kolumbijskom kandidatu za Oscar. Posrijedi je svojevrsna varijacija glasovitog alegorijskog romana Gospodar muha Williama Goldinga, u kojem skupina obrazovanih engleskih dječaka iz dobrostojećih obitelji preživi pad zrakoplova i dospije na nenastanjeni tropski otok, da bi u organizaciji života u novim okolnostima na vidjelo ubrzo izbili njihova beskrupuloznost, divljaštvo, agresivnost pa i ubilački nagoni. Sličnu skupinu adolescenata i tinejdžera zatječemo u filmu Monos (na španjolskom Majmuni), koji se odigrava u neimenovanoj latinoameričkoj državi, zacijelo Kolumbiji ili možda Boliviji, u kojoj traje građanski rat, a protagonisti su nekoliko dječaka i dvije djevojke s nadimcima Štrumpf, Lady, Pas, Vuk, Rambo i sličnima. Klinci i cure su pripadnici dječje gerilske postrojbe kojom zapovijeda odrasli, rastom nevelik zapovjednik zvan Glasnik (tumači ga Wilson Salazar, nekadašnji pripadnik kolumbijskog gerilskog pokreta Revolucionarne oružane snage Kolumbije), a oni negdje u izrazito negostoljubivoj i hladnoj planinskoj pustopoljini čuvaju američku inženjerku koju zovu Doctora. Protagonisti su okrutne, još nezrele, neformirane i nedefinirane individue koje se zatječu u vrlo teškim situacijama za koje nisu pripremljene te koje stiješnjene između čekića uloge gerilaca koja im je namijenjena i nakovnja svojih mladih godina reagiraju na različite, nepredvidljive i neočekivane načine. Svakodnevica mladih gerilaca dojmljivo je predočena, vizualni i scenografski prosede asocira na ranije filmove braće Taviani i na iranski novi val, trilerski zaplet uslijedi u drugom dijelu, kad pratimo dva pokušaja bijega Doctore, a čitav je film vrlo realistična, opora i nelagodna studija ljudske agresivnosti, nasilja i okrutnosti.

Bez nagrada ostao je možda i najuspjeliji film prikazan na festivalu, drama Pazi na djecu (Barn) norveškog scenarista i redatelja Daga Johana Haugeruda. Kroz prikaz manje zbivanja, a dominantno međuljudskih odnosa iniciranih i izmijenjenih sukobom s tragičnim posljedicama dvoje trinaestogodišnjaka, djevojčice Lykke i njezina razrednog kolege Jamieja, autor kreira dokumentaristički uvjerljivu, intrigantnu, sugestivnu, provokativnu, suptilno ali jasno angažiranu te unatoč svemu humanizmom natopljenu fresku o životu u predgrađu Osla. Lykke (Sreća) i Jamie su sjedili u istoj klupi, prema izjavama djevojčice bili su dobri prijatelji, a moguće da je on bio i zaljubljen u nju, no tog su se dana, nakratko se sami zatekavši pored gola na školskom nogometnom igralištu, porječkali pa je on nju odgurnuo, na što je ona odgovorila udarivši ga školskom torbom u glavu. Posljedica udarca torbom s metalnom kopčom teško je ranjavanje dječaka koji ubrzo premine, a nitko ne zna što se među njima uistinu dogodilo. Oslo je multinacionalna i multirasna sredina, svi su ako ne posve iskreno a ono barem načelno odani multikulturalnosti, toleranciji i liberalizmu, no slučajna smrt dječaka u okolnostima bez svjedoka takvo će formalno stanje praktički istog trena dovesti u pitanje i pod lupu, a priča će se početi koncentrično širiti u intrigantnim etičkim i političkim smjerovima i slojevima. Dok je dječakov otac lokalni političar iz desničarske stranke, djevojčica odgovorna za dječakovu smrt kći je ljevičarskog para koji se smatra progresivnim, pri čemu je njezina majka novinarka. No ništa se ne može pojednostavniti, pa je Jamiejev otac ponajprije shrvani roditelj, k tome i u tajnoj vezi sa na sto muka stavljenom ravnateljicom škole, a roditelji po svemu sudeći svog čina i njegovih posljedica nesvjesne Lykke počinju shvaćati da kćer baš i ne poznaju dobro, jer je klinka, čini se, bila agresivna prema vršnjacima i na čudne načine spominje seks. Tu je i galerija od desetak vrlo plastično predočenih sporednih likova međusobno umreženih na različite načine, ljudi sa svojim shvaćanjima, stavovima i pogledima na život i društvo koji prema tome i komentiraju sam događaj i njegove aktere, pri čemu povremeno izbiju rodne, spolne i ine predrasude. Film Pazi na djecu mozaična je drama intrigantna na psihološkoj i kulturološkoj razini, sjajno režirano ostvarenje gotovo hipnotičke snage koje u mislima ostaje danima nakon gledanja i koje svakako valja pogledati više puta.

Ruski kandidat za Oscar

Naposljetku, u dugometražnoj je konkurenciji nezasluženo bez nagrada ostala i psihološka egzistencijalna drama Visoka djevojka, ruski kandidat za Oscar suscenarista i redatelja Kantemira Balagova. Nagradom FIPRESCI u Cannesu ovjenčano djelo 28-godišnjeg filmaša, studenta glasovitog Aleksandera Sokurova, koji se smatra najdarovitijim mladim ruskim redateljem te koji je također u Cannesu u programu Izvjestan pogled nagrađen kao najbolji redatelj, nadahnuto je iskustvima ruskih žena iz Drugoga svjetskog rata, objavljenima u navodno kontroverznoj knjizi Rat nema žensko ime ruske nobelovke Svetlane Aleksijevič. Priča filma odigrava se u Lenjingradu neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a inicijalno prati visoku i mršavu Iju, koja kao medicinska sestra radi u bolnici za ratne veterane. Kako doznajemo već u uvodu, Ija povremeno zapada u stanja ukočenosti i obamrlosti, kada kao da nije svjesna što radi i što se oko nje događa, što će se pokazati ključnim u sceni grljenja trogodišnjeg dječaka Paške, klinca za kojeg gledatelji a i ljudi iz Ijina okruženja vjeruju da je njezin sin. No u onom što se čini kao napadaj ukočenosti Ija će grleći Pašku dječaka ugušiti, premda je trajno ostavljena intrigantna dvojba je li dječakovo gušenje posljedica Ijina napadaja, ili može biti i rezultat njezine namjere da usmrti klinca. Tada u priču ulazi Ijina hirovita i nepredvidljiva prijateljica Maša, Ijina vršnjakinja, koja je suprotnost protagonistici – sudjelovala je u borbama i preživjela ih tako da je spavala s nizom časnika te tako stjecala poštede i njihove zaštite, što je platila i nizom pobačaja zbog kojih više ne može imati djece. Doznat će se da je Paška bio Mašin sin, a premda će ona vijest o njegovoj smrti – Ija i njoj slaže službenu verziju da se dječak slučajno ugušio u snu – dočekati prividno staloženo i bez izraženih emocija, iz njezina ponašanja i djelovanja te odnosa prema Iji pokazat će se da je sinova smrt ipak na nju djelovala. Visoka djevojka vizualno je efektno stiliziran, dojmljivo snimljen, sugestivno atmosferičan i odlično režiran film koji imponira pesimistično-turobnim ozračjem, odličnim glumačkim interpretacijama, primjereno polaganim ritmom te osobito više naznačavanjem nego razradom intimnih i emotivnih stanja i drama dviju na različite načine nestabilnih djevojaka, a njihov odnos sjajno elaborira.