Vijenac 671

Likovna umjetnost

BASMA – Institut Vice Tomasovića u Galeriji Studentskog centra, studeni

Kritika velike obmane

Piše Jozefina Ćurković

BASMA – Institut valja tumačiti prije svega kao do apsurda dotjeranu manifestaciju načina poimanja stvarnosti zbog koje se odlučujemo na liniju manjeg otpora; kao kritiku individualnog i kolektivnog skretanja pogleda i previđanja činjenica

U Galeriji Studentskog centra u Zagrebu otvorena je izložba umjetnika Vice Tomasovića pod naslovom BASMA – Institut za integrativno liječenje i holističku medicinu. Odnosno, ako želimo biti precizni – Galerija je, stoji u predgovoru, svoj prostor na mjesec dana ustupila Institutu, koji se nakon uspješnog programa iscjeljivanja u splitskom Multimedijalnom kulturnom centru u prvoj polovici godine stavlja na raspolaganje zagrebačkoj publici.

Otvaranje je Instituta obuhvatilo sve elemente standardnog otvaranja izložbe ili predstavljanja projekta. Posjetitelje je dočekao i po prostoru proveo osobno Vice Guru, odnosno umjetnik, te u maniri vještoga ezoterijskog stručnjaka predstavio sve prednosti svojeg programa i popratnih proizvoda. U njegovu negromantskom arsenalu predmeta i alata našli su se, između ostalog, Hado-voda („strukturirana pozitivnom Hado energijom od strane Vice Gurua osobno“), serija homeopatskih otopina ljudskih emocija kojima je svrha osigurati „apsolutnu kontrolu osobnog emotivnog svemira“, kapsule vbhuti-praha pripravljena u ritualnom procesu „preparacije i oksidacije drveta, kravlje balege i drugog goriva u svetoj vatri“ te različite biljne tinkture čija se konzumacija propisuje sukladno specifičnostima natalne karte pojedinca. Svi navedeni proizvodi dostupni su, jasno, i za kupnju na mrežnoj stranici Instituta.


Vice Guru u akciji / Snimio Juraj Vuglač

Ugođaj skladno uređenih interijera

Lik Vice Gurua koji je Tomasović konstruirao u okviru projekta nadahnut je u velikoj mjeri intrigantnom figurom Brace, karizmatskog iscjelitelja međunarodno poznata i kao Braco the Gazer, što je izvedenica iz njegove karakteristične metode iscjeljivanja širokih masa snagom – pogleda. Jednako tako, Bracini susreti sa sljedbenicima koji se godinama odvijaju u oniksom obloženoj dvorani na zagrebačkom Srebrnjaku nedvojbeno su inspirirali ambijent Tomasevićeve BASMA-e. Naime, izloženi predmeti i dokumentacija aranžirani su u objema inačicama izložbe (u Splitu i u Zagrebu) u tipskom white cubeu, s minimalističkim policama i pastelnim pozadinama, minuciozno izrađeni i pažljivo komponirani u zasebnim segmentima prostora, prizivajući ugođaj skladno uređenih interijera suvremenih uredskih prostora.

U prostoru u kojem djeluje BASMA nema traga hologramskim sličicama, cvjetnim aranžmanima, predimenzioniranim religijskim simbolima i oltarima koje bismo možda očekivali od umjetničkog, u osnovi satiričnog, obračuna s jednom dimenzijom stvarnosti. Stupanjem u Institut promatrač, dakle, nije izložen kiču, groteski ili drugom agresivnom vizualnom iskustvu, nego ambijent osjeća kao senzorno ugodan i relativno blizak, što pogoduje vjerodostojnosti velike obmane. Dakako, u podtekstu uočavamo problematično mjesto: subjekti koji su nerijetko izmanipulirani od strane takozvanih iscjelitelja ovdje se svjesno puštaju u prostor izvedbe, te tako bivaju potencijalno izloženi izrugivanju ili obezvređivanju na osnovi stavova ili klasne pripadnosti. Nameće se pitanje je li kritička oštrica usmjerena isključivo prema poklonicima ezoterijskih praksi, ili se ipak može translatirati na društvo u cjelini.


Detalj postava izložbe

Preokupaciju fantastičnim i transcendentnim – uz dozu onoga što bismo možda najbolje mogli opisati terminom uncanny – Tomasović je sustavno proveo kroz svoj slikarski opus koji obuhvaća platna velikih formata ispunjena hiperrealističnim fantazmagoričnim bićima (Kozmogonija, 2016; Cvjetanje prostora, 2017; Ex Nihilo, 2017/18), čije su konstelacije i preklapanja toliko intenzivna da katkad daju iluziju apstrakcije. Usporedno s time, ciklusom performansa pod naslovom Pokora (2015– 2018), u kojima se zazidava u građevine, umjetnik se okrenuo (auto)kritici praznovjerja i iracionalnih postupaka ili rituala koji perpetuiraju neku vrstu placebo-efekta, smirivanja savjesti ili delegiranja odgovornosti za vlastite postupke na više sile. Ideju instituta BASMA možemo promatrati kao kompleksniju i radikalniju iteraciju odricanja od spomenutih praksi.

Umjetnik kao iscjelitelj

Umjetnik u potpunosti preuzima ulogu popularnog izvođača, iscjelitelja, zabavljača i medijske ličnosti Vice Gurua (među izloženim je predmetima i naslovnica dnevnih novina s njegovim likom u postupku iscjeljenja). Naime, koncepcija instituta BASMA uronjena je u kontekst postistine, u kojem se granica između činjenica i alternativnih činjenica zamagljuje, a nepovjerenje u informacije koje su nam dostupne rezultira anksioznošću društ(a)va s jedne ili apatijom s druge strane. Očitovanja tog koncepta vidimo u gotovo svim oblicima medijskog i političkog diskursa, ali i interpersonalne komunikacije, a upravo u njemu uporište pronalaze narativi koji obećavaju čudesno izlječenje ili poboljšanje u životima pojedinaca. Aproprijacijom metajezika i elemenata vizualne reprezentacije ezoterijskih stručnjaka, tarot-majstora i iscjelitelja te služenjem kanalima komunikacije svojstvenima društvu spektakla, Tomasović priređuje u biti subverzivnu mizanscenu.

Na jednoj razini, mogli bismo je čitati kao britak komentar i institucionalnu kritiku u smjeru već neko vrijeme aktualnih previranja oko ekonomske dimenzije umjetničkog rada i Zakona o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva (sam Tomasović, kao predsjednik splitskog HULU-a, angažiran je oko tog problema); uzmemo li u obzir u većini porazne podatke o statusu umjetnika i umjetnica u tom pogledu, privatna praksa Vice Gurua čini se kao mnogo lukrativnija opcija od samostalne umjetničke djelatnosti. No ostavimo li po strani institucionalnu kritiku, institut BASMA, unatoč i upravo zbog ludičke komponente, valja tumačiti prije svega kao do apsurda dotjeranu manifestaciju načina poimanja stvarnosti zbog koje se odlučujemo na liniju manjeg otpora; kao kritiku individualnog i kolektivnog skretanja pogleda i previđanja činjenica te konstataciju da u svijetu s kojim smo svakodnevno suočeni eskapizam naprosto nije opcija.

Vijenac 671

671 - 21. studenoga 2019. | Arhiva

Klikni za povratak