Književnost i glazba

Nakon što kalendar godini otrgne rujan, i ove se godine, 24. put zaredom, otvorio prostor za Mjesec hrvatske knjige, manifestaciju kojom od 15. listopada do 15. studenog slavimo raznolikost domaće pisane riječi. Ovogodišnja mu je tema, pod motom „U ritmu čitanja“, bila Književnost i glazba.

Lahorka Plejić Poje, Suzana Coha i Tamara Jurkić Sviben  / Snimila IDA HITREC

Glazba i pisana riječ isprepleću se na razne načine. Primjera je mnogo, a jedan je od najpoznatijih Beethovenova Deveta simfonija, kojom je glazbeni virtuoz 1823. uglazbio Schillerovu, 1785. napisanu Odu radosti. Schiller i Beethoven gajili su nade o budućnosti koja će donijeti bratsku povezanost među ljudima, a kako je ideja zajedništva izvorište Europske Unije, Deveta je simfonija 1985. postala službenom himnom Unije i glazbenom prenositeljicom ideala slobode, mira i solidarnosti.

Slične su ideale dijelili i sudionici Hrvatskoga narodnog preporoda, čiji se zamah vremenski podudara sa stvaranjem Beethovenove glazbene majstorije, a upravo je 200. godišnjica rođenja jedne od središnjih preporodnih figura i stvaratelja nacionalnoga glazbenog kanona, Vatroslava Lisinskog, razlog ovogodišnjeg spoja književnosti i glazbe.

Odgovor na pitanje u kakvu su odnosu te dvije umjetnosti bile u vrijeme određivanja nacionalnoidentifikacijskih ciljeva dale su 11. studenog, predavanjem u suorganizaciji Matičinih Odjela za glazbu i Odjela za književnost, profesorice Suzana Coha i Tamara Jurkić Sviben.

Hrvatski narodni preporod, uvodno je istaknula S. Coha, vremenski korespondira s romantizmom, čije karakteristike preporoditelji ne štuju pod svaku cijenu, no prepoznaju povoljnost lirskoga žanra za popularizaciju svojih ideja, a upravo u tim intencijama dolazi do sprege lirike i glazbe, pa možemo ustvrditi da je preporod glazbi pružio inspiraciju i prije no što su se počela pisati operna libreta. Rasprostranjenost lirike za posljedicu ima to da su se gotovo svi preporodni pisci, od Gaja i Draškovića do Mažuranića i Vraza, okušali u širem spektru lirskih žanrova, među kojima su u preporodno vrijeme u pučkoj kulturi popularne bile zdravice ili napitnice te religiozna lirika, dok je umjetnička sfera bila prožeta prigodničarskom i panegiričarskom te ljubavnom i domoljubnom poezijom. Domoljubna se poezija aktualizira budnicama, davorijama i himničkim pjesmama, dok se ljubavna nastavlja na petrarkističku, što je vidljivo i u religioznoj poeziji; Bogorodici se pjeva na isti način na koji se u svjetovnoj lirici pjeva ženi, a pjevajući ženi ona se definira kao svetica.

No preporod domoljubnu i ljubavnu poeziju postavlja i u neprijateljski odnos smatrajući da pjesnici ljubavne tematike riječi troše uzalud, u kontekstu čega je zanimljiv iskaz S. Vraza iz jednoga njegovog pisma, da je zaljubljen, no „niti u Milicu niti u Pavlinicu, niti u Minicu nego u čitavu Hrvatsku“, a S. Coha, pozivajući se na N. Badurinu, u tim riječima vidi tendenciju tipičnu za romantičarske pokrete u kojima se domovina konstituira kao žena, a nacija kao muškarac, čime se opravdava zahtjev da nacija u svakom trenutku mora čuvati, štititi i braniti domovinu.

Primjere za to pronalazi i u prototekstu današnje himne, Horvatske domovine, koju je J. E. Tomić 1872. ocijenio žanrovski previše šarolikom, no počast su joj odali Šenoa, nazivajući je nadpjesmom, i Matoš, tvrdeći kako povezuje s Bogom.

Za glazbenu, pak, preporodnu aktivnost T. Jurkić Sviben važnom drži amatersku djelatnost jer amateri su bili „ljubitelji glazbe iz vlastitog zadovoljstva“, 1827. osnovano je Društvo prijatelja glazbe, a javlja se i ideja o osnivanju orkestara koji bi mogli javno glazbeno djelovati i sav će kasniji zamah izvirati iz tog nastojanja i težnje da se glazbeno obrazovanje približi građanskom sloju.

Pregledan oblik, jednostavnu strukturu i polifonu melodiju Gaj i njegovi suborci prepoznali su kao vrijedno propagandno sredstvo za širenje svojih ideja, a budnica Još Horvatska ni propala postala je primjer koji je slijedio niz ishitrilaca prepunih nacionalnog zanosa, ne uvijek čvrsto i profesionalno glazbeno obrazovanih. Budnice, kojima se danas ne zna točan broj, iako se pretpostavlja da je veći od sto djela, bile su izrazito važne za Hrvatski narodni preporod, a uglazbljivanjem niza budnica u preporod se uključio i Vatroslav Lisinski, čije se solo popijevke na stihove Sakcinskog smatraju najuspjelijim popijevkama iz preporodnog doba. Lisinski je mnogo skladao i na njemačkom pa T. Jurkić Sviben, govoreći o nacionalnom u njegovoj glazbi, ističe da se ne može zanemariti da je pod utjecajem prijatelja iliraca držao do ideje ujedinjenja svih Slavena te je tako s prijateljem A. Štrigom bio i na putu po Srbiji, gdje je jednako izvodio hrvatske i srpske narodne pjesme“.

Ipak, Lisinski je stvorio dva velika djela na nacionalnom jeziku, Ljubav i zlobu i Porina. „Nacionalni jezik olakšavao je slušanje, a glazbena je produkcija slična onoj u drugim europskim zemljama. Među prvima smo dobili nacionalnu hrvatsku operu 1846. godine koja je prema riječima muzikologa Zdravka Blažekovića „nastala više kao plod želje entuzijasta nego kao rezultat u tom trenutku prisutnog afiniteta Vatroslava Lisinskog prema opernoj formi“ zaključuje Tamara Jurkić Sviben.