Kneginja osvaja Osijek

Opereta Kneginja čardaša Emmericha Kálmána vrlo je brzo, nakon praizvedbe 1915. u Beču, osvojila svijet i doživjela uspjeh jednak onomu Vesele udovice Franza Lehára desetljeće prije. Sam je Kálmán, koji je dotad na pijedestalu vodećih operetnih skladatelja bio zajedno s Lehárom, Leom Fallom i Oscarom Strausom, preuzeo vodeće mjesto. Kneginja čardaša svakako pripada među top five djela žanra. Smatra se najizvođenijom operetom svih vremena, pa je razumljivo da je svako kazalište koje njeguje taj žanr mora imati na repertoaru. Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, svjesno vlastite bogate i uspješne tradicije njezina izvođenja, dobro se pripremilo i poduzelo sve da ode i korak dalje u novom uprizorenju, premijerno postavljenu 8. studenoga.

Osječki HNK ostvario je suradnju sa slavnim Budimpeštanskim operetnim kazalištem, odakle su došli scenski autori i najveći dio scenske opreme. Na premijeri su nastupili gosti Ana Cvetković-Stojnić (Sylva) i Marko Fortunato (Edwin) te Ivana Medić (Stasi), Hrvoje Seršić (Leopold Maria) i Vesna Baljak (Anhilta). Prvoj reprizi, 9. studenoga, nije nedostajalo premijernog naboja, a posebno je zanimljiv bio nastup dvoje članova Osječke opere u glavnim ulogama.

U Kneginji čardaša ingeniozan je spoj briljantnog libreta Victora Léona i Béle Jenbacha s glazbom Emmericha Kálmána, čarobnom u svakom pogledu: s ritmovima čardašâ, valcerâ i koračnica, sentimentalnim melodijama, arijama, duetima i ansamblima. Glazbeni dio žustro je, s temperamentom i lijepo oblikovanim svakim glazbenim brojem, vodio dirigent Filip Pavišić, pazeći da tempa, u propisanim okvirima, odgovaraju svakom izvođaču. Zbor je, kao uvijek, bio pouzdan i uigran (zborovođa Ante Sladoljev); orkestar podatan i siguran, poticajan oslonac plesnim točkama.

Redatelj Miklós Gábor Kerényi bio je dugogodišnji redatelj Mađarske državne opere, a od 2001. do 2014. ravnatelj Budimpeštanske operete. Redatelj je to koji ničim sebe ne ističe, a na raskošnoj sceni sve pršti u ansamblu bez slabe točke: u glazbi, pjevanju, glumi, plesu. Scenografija Ánges Eve Gyarmathy (kostimografkinje Oscarom nagrađena filma Mefisto Istvána Szaba) bogata je, u stilu epohe, kao i kostimi Anni Füzér. Koreografija i scenski pokret Györgya Geszlera vatreno su skrojeni po mjeri plesača baletne skupine, solista i članova zbora.

Zanimljivo je kako je ta doista najklasičnije postavljena predstava moderna i privlačna. Moderna unatoč teroru kojekakvih modernizama kojima je publika danas izložena jer je uvjerljiva i privlačna nizu mladih ljudi koji su se na njoj zabavljali. A imali su se doista čime zabaviti, s mjerom i ukusom, najviše duhovitim sadržajem libreta, na pravim mjestima dopunjenim tek s nekoliko prikladnih šala i dosjetki.

Na čelu ansambla sama sebe nadmašio je bariton Robert Adamček u ulozi Bonija. Boni je pokretač Kneginje čardaša i Adamček je to postigao svekolikom virtuoznom igrom vrsna operetnog protagonista kojemu su izražajna sredstva glume s prezentnim iskazom teksta, pjevanja i plesa stopljena u jedinstvenu cjelinu bez šavova između njih. I upotpunjena njegovim prirodnim šarmom i dragošću što je unosi u lik.

Naslovnu ulogu ponijela je Katarina Toplek, sopranistica iz opernog zbora koji će zasigurno ubrzo napustiti i prijeći u solistički ansambl. Nakon desetak uvodnih minuta početne treme zaigrala je Sylvu s punim plućima, pjevački suvereno s blistavim visokim tonovima, dojmljiva u dramatičnim trenucima finala drugog čina, kada je iskreno razočarana ljubavnom situacijom u kojoj se našla s Edwinom. U koreografiji je spretna, a govor će još malo dotjerati.

Uvodna rečenica za Katarinu Toplek može se doslovno prepisati za tenora Igora Krišta u ulozi Edwina. Pokazao je zavidne glasovne mogućnosti i snagu glasa, potencijalno dramskoga karaktera, te svekoliku muzikalnost, osobito u ariji pridodanoj u drugom činu, iz Kálmánove operete Ciganski primaš, koja je do danas u Hrvatskoj jedini put bila izvedena baš u Osijeku, 1913. Jedino što je u njegovu nastupu pomalo smetalo bila je neprestana Edwinova nervoza i silovitost prema Sylvi u prvom činu. Čemu?

Damir Baković dostojanstven je u ulozi kneza Leopolda Marije, a Jasna Odorčić komična u nastojanjima da prikrije pravo, kabaretsko, podrijetlo kneginje Anhilte. Tomislav Moržan dojmljivo je iskoristio veći prostor svojega Rohnsdorfa od uobičajena epizodna pojavljivanja, kao i Zorislav Štark u ulozi Miške. Zvonimir Ivanović bio je neodoljivo ironičan lakaj Marcel, a Antonio Jakupčević neodoljivo komičan bilježnik Kiss. Svaka je od tih uloga mali biser predstave.

Ladislav Vrgoč pronašao je odgovarajući izraz kojim njegov Feri osvaja simpatije. Velike je simpatije osvojila i Antonija Dunjko u ulozi Stasi, scenskom okretnošću koja uključuje špagu u plesu, unatoč slaboj čujnosti u ponekim trenucima.

Sve je u novoj osječkoj Kneginji, scenski i mizanscenski, bilo kako je zacijelo moglo biti na praizvedbi, u priči o kabaretskoj pjevačici zaljubljenoj u plemića, što, dakako, klasne razlike ne dopuštaju. A sve će sretno završiti, zahvaljujući i činjenici da su u plemićke obitelji oduvijek na zaobilazan način ulazile dame „nedostojna“ podrijetla, a ovdje će se to zbiti zbog iskrene ljubavi.

Može netko takvu priču smatrati naivnom ili sentimentalnom i tko zna kako je još obezvrijediti. No kada se ona ispriča na način kako je to učinila Osječka opera, pod vodstvom Miklósa Gábora Kerényija, priča postaje umjetnički snažna, a tako pošteno odrađen kazališni posao u odnosu na autora i djelo danas se rijetko može vidjeti. I sresti redatelja koji u prvi plan stavlja sve izvođače i svoje suradnike. Njegova se ruka ne vidi, a svagdje je prisutna, i jasno je da je ostvareni rezultat zasluga njegova znanja, vještine i sposobnosti, umjetničkog nadahnuća ponajprije. Svaka čast, gospodine Kerényi!