Kazališni trenutak koji valja ugrabiti

U velikom iščekivanju i ne znajući koliko redateljskih i dramaturških, glumačkih i glazbenih zamisli uspijeva uskladiti tijekom devedeset minuta na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, gledali smo premijeru naslovljenu Faustov Mefisto, u koprodukciji Aplauz teatra, Festuma Umag i zagrebačkoga HNK-a.

Postavljajući cijelu izvedbu u dvije scene, nebesku i zemaljsku, dva svijeta koja se tekstom, pokretom, pjesmom, kostimima isprepleću u osobnosti glumaca povezanih i obiteljski i kazališno, nevjerojatnim glumačkim i glazbenim umijećem, stalnim obratima (svaki glumac i svaka glumica tumače više likova) u odnosima duhovnoga i prolaznoga, književnoga i povijesnoga, zahtjevnosti govorenoga teksta i pjevne lakoće redatelj Marko Juraga i ansambl iznjedrili su rijetko i tekstom i glumom jaku predstavu, slobodnu jer je riječ o ukupno novom načinu stvaranja iz pristupanja postojećem književnom djelu.

Redatelj Marko Juraga i ansambl iznjedrili su rijetko i tekstom i glumom jaku predstavu / Snimio Luka Dubroja

Adaptatorica teksta i dramaturginja teksta i predstave Mira Muhoberac prihvatila se sažimanja i adaptacije golemoga nedigitaliziranog (!) teksta Goetheova Fausta, u dva prijevoda s njemačkoga na hrvatski Tita Strozzija (arhaičnijega, ali češće korištenoga u kazalištu) i manje poznatog, modernijega prijevoda Ante Stamaća, pišući jednako tako i svoj tekst o životu u kazalištu i kazalištu u životu – s Goetheovim isprepleten toliko da su granice tekstova nevidljive u novopostavljenoj fabuli o vječnoj ljudskoj čežnji za onim najvišim što je razumom i umijećem moguće dosegnuti, u svim kušnjama na putu do izvrsnog, preko zadanosti vremena, prostora, duhovne boli, tjelesne patnje, propuštenih i nepovratnih prilika u življenju, učenju i predaji stečenoga iskustva.

Predstava započinje pjesmom Lane Blaće Zrna pijeska i vođena je trostrukom fabulom: kazališnom probom (u izvornom tekstu dramaturginje) u opreci vizije Redateljice „nazbilj“ (Lana Blaće, sigurna i snažna u pjevnom, glumačkom, plesnom nastupu, poslije i Druga glumica i Vještica) i Ravnateljice (Jasna Bilušić, zatim Prva glumica i Marta, izvrsno nosi svoje likove), koja govori da gledateljima nije do kazališne ljepote, nego su tek gladni „žešćega“ divljanja koje ih opsjeda; odmatanjem Faustova puta od težnje za savršenom spoznajom i razgovora s Bogom u razumskoj i slobodnoj stvarnosti preko pogodbe s Mefistom koji vrati Faustu mladost kako bi je ponovno proživio (iznenadna zamjena uloga starijega Fausta i mlađeg Mefista, u sada opet mlada Fausta i iskusnoga Mefista, kao prijenos glumačkoga umijeća generacije glumaca, oca Slavka Jurage i sina Marka Jurage) i prožimanje nebeske i zemaljske stvarnosti koja se dodiruje u Dobrome i Lijepome, u suglasju umjetnosti naglašenoj trostrukim talentima cijeloga ansambla, u glumi, pjevanju i sviranju.

Nikša Kušelj zaigrano, lucidno, vedro šeće iz uloge Drugoga glumca u širine uloga Boga koji opominje dobrotom i privlači dušu Lijepim i Duha s velikim pitanjima dok pomiruje raskinuto i ranjeno. U jednoj sceni govori o bogu trenutka, Kairosu, kojega treba zgrabiti za čuperak, time i sreću koja se ozbiljuje u pravi trenutak; svira i autor je glazbe, kao i Lana Blaće, Lovro Öhlhofer i Lovro Juraga (vokalno zadivljujući u završnom glazbenom broju, Za koji život Dade Topića).

Tako smo se i mi mnogi u gledalištu osjećali, posvećeni kazališnim trenutkom u kojemu je velik izazov pratiti slojevit (kon)tekst, pjesnički i metrički, i s pozornošću upiti sve skladne korake glumačke suigre. Osobito zanimanje privlači i trostruka zadaća Marka Jurage, redateljska, glumačka i scenografska, i sabranost u glumačkom prostoru koji s ocem, izvrsnim Slavkom Juragom, čini mjestom na kojem pozornost publike može samo rasti.

Momčilo Otašević predano a ležerno tumači likove Mefista, Wagnera, Valentina i Trećega glumca, dok se Arija Rizvić u rasponu svojih uloga Arkanđela, čestite Margarete i Treće glumice toliko razlikuje i sa zavidnom lakoćom prelazi granice lika. Matea Bračko (asistentica redatelja) kao Inspicijentica duhovito zbuni gledatelje pomažući u probi glumcima s količinom zahtjevnoga teksta.

Scenska napetost prožeta je glazbenom izvedbom Faust benda, a čine ga: Lovro Juraga (vokal i klavijature), Lovro Öhlhofer (gitara), Sandro Sušanj (bas-gitara) i Dorian Pritchard Scholz (cajon i bubanj), sigurni i nadahnuti, mladi, a već glazbenim iskustvom izgrađeni umjetnici.

Ideja prenošenja umijeća na mlade generacije, s oca na dva sina, koji u nadarenosti i predanosti nastavljaju bogatiti kazališno biće, zasigurno je os oko koje se nižu koncentrični krugovi značenja.

Videozidom uramljenim zlatnim okvirom prelaze fotografije iz života glumca Slavka Jurage, vedre i sjetne fotomemorije, godine života i rada prelistane u trenu, a s tolikim sjajnim umjetničkim ostvarenjima i novim obećanjima.

Scena u kojoj jedna skalinada i dva velika duga stola udomljuju Umjetnost i Ljepotu, jasna, a u obratima i iznenađujuća čistoća bijele, crne i crvene boje (kostimografija Elvire Ulip, znakoviti ogrtači s dva lica, crvenim i crnim) velika su zadaća za razumijevanje punine višeznačnosti predstave, pozivajući gledatelje na dublje i šire poznavanje književnosti i kazališnih procesa.

Dunja Vusio