Iako je željezna zavjesa pala, željezni kavez ostaje

Neposredno prije pada Berlinskog zida u zemljama iza željezne zavjese kružio je sarkastični vic: „Zašto naši ljubljeni vlastodršci svako jutro dodatno produžuju željeznu zavjesu i Berlinski zid? Kako bi se Sunce izdajica spriječilo da svake večeri prijeđe na Zapad!“ Taj vic, vrlo ilustrativan za onodobni komunistički humor, pokazuje također koliko je golema bila paranoja komunističke i sovjetske vlasti, potaknuta strahom od unutarnjeg i vanjskog neprijatelja. Ipak, nitko se nije nadao, u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke i liberalizacije sovjetskog režima, da će stvari izmaknuti kontroli i takvom se brzinom komunistički sustavi lančano urušiti poput dvoraca od karata.

Željezna zavjesa prostirala se duž 3000 km granica DDR-a, Čehoslovačke, Mađarske, Bugarske, Zapadne Njemačke, Austrije, Grčke i Turske

Pad Berlinskog zida, simboličkoga središta sovjetskog komunističkog bloka, otvorio je put raspadu željezne zavjese, hermetične barijere kilometara i kilometara bodljikave žice, bunkera i minskih polja između istočnoga sovjetskog bloka i zapadnoga demokratskog svijeta. Željezna zavjesa prostirala se duž 3000 km granica DDR-a, Čehoslovačke, Mađarske, Bugarske, Zapadne Njemačke, Austrije, Grčke i Turske. Uz takvu silnu sigurnosnu demarkacijsku zonu, povijesna je ironija da je jedan piknik 1989. pokrenuo nepovratni raspad te utvrde.

Naime, granica Austrije i Mađarske trebala je biti privremeno otvorena na tri sata na jednom graničnom prijelazu pokraj gradića Sopron kako bi se održao „paneuropski piknik“ na inicijativu Otta von Habsburga i mađarskoga reformatorskog ministra Imrea Pozsgaya. To je trebao biti samo mali granični događaj između Mađarske i Austrije 19. kolovoza 1989, no nakon što je 6000 njemačkih turista iz DDR-a koji su boravili u Mađarskoj došlo na mjesto događaja, sve je poprimilo neslućene razmjere. Dvadesetak dana poslije, 10. rujna, na mjestu piknika okupilo se 120.000 prosvjednika, što je prisililo Mađarsku da sutradan otvori granicu. Okupljanja i prosvjedi slijedili su jedan za drugim, što je izazvalo domino-učinak i dovelo do pada Berlinskog zida 9. studenog. Došlo je do Baršunaste revolucije u Pragu, u Bugarskoj je smijenjen predsjednik Todor Živkov, Rumunjsku su zahvatili veliki nemiri građanstva, što je rezultiralo padom i smrću Ceausescua. Tri baltičke države odcijepile su se od Sovjetskoga Saveza, Varšavski je pakt nestao, Njemačka se ujedinila, SSSR posve se raspao na nacionalne države. Sve to snažno je utjecalo i na raspad Jugoslavije.

Postkomunizam i lijeva melankolija

Trideset godina nakon pada Berlinskog zida postavlja se pitanje: znači li pad Berlinskog zida revolucionarni prekid sa starim svijetom i bipolarnim poretkom? Treba li kroz taj simbolički događaj iščitati svojevrsnu épokhè u filozofskom smislu? Je li to bio prekid, suspenzija, ili pak „ukidanje i kraj povijesti“ po Fukuyaminu receptu? Da bismo razumjeli enigmu dvostrukog diskursa o značenju tog događaja, potrebno je osluškivati „akustiku povijesti“ na koju nas je pozvao Siegfried Kracauer. Kako objasniti i shvatiti taj odnos koji povezuje događaj pada Berlinskog zida i ponovno pokretanje diskursa o kraju povijesti?
Istočnonjemačka književnica Christa Wolf promatra pad Berlinskog zida revolucionarnim fenomenom: „Svaki revolucionarni pokret oslobađa jezik. Odjednom nam je svima bilo srce na jeziku i razgovarati smo o svemu što je prije bilo teško reći. Danas nam je neobično ono što smo dugo mislili, a sada se toga prisjećamo s distance.“

Narodi koji su nakon rušenja Berlinskog zida doživjeli nacionalnu emancipaciju i koji su mnogo očekivali od novog zapadnog Eldorada (visoki standard, blagostanje) brzo su se razočarali, a i otkrili nove fenomene imigracije, modela multi-kulti, novi tržišni fundamentalizam, divlju privatizaciju, deregulaciju cijena i društvenu atomizaciju. S obzirom na povijesne i kulturne razlike Srednje Europe i Zapada, koji nudi uniformni liberalni model društva a la carte, nije ni čudo da je drugi dio Srednje Europe, zemlje okupljene u Višegradskoj skupini, krenuo u smjeru modela „iliberalne demokracije“ Viktora Orbána, koji bolje štiti njihov nacionalni identitet, tradiciju i kršćansku vjeru, dok je zapadni dio Europe percipiran kao dekadentan. Razlika u političkoj kulturi između Zapada i istočnog dijela Europe objašnjava i izborne uspjehe nacional-populista AfDa i bivših komunista okupljenih u Die Linke u istočnom djelu Njemačke te Jarosława Kaczyńskog u Poljskoj.

Prema mišljenju Enza Traversa iznesenu u djelu Melankolija ljevice, nakon pada Berlinskog zida i nestanka sovjetskog bloka europska ljevica pati od stanovite melankolije, što je kontrapunkt žaljenja i traume izazvanih raspadom SSSR-a. Po njemu, s obzirom na raspad „realnog socijalizma“ totalitarnoga sovjetskog tipa, ta bi se lijeva melankolija odnosila na nekakvu „skrivenu lijevu tradiciju“, koja bi se temeljila na socijalističkom utopijskom projektu i iskustvu što se nisu realizirali ni zaživjeli u povijesti.

Genealogija koju Enzo Traverso predlaže ostaje selektivna, jer takva lijeva melankolija selektivno ignorira ono što je „realni socijalizam“ značio u praksi, naime stroj totalitarne represije i ideološke uniformizacije. Ta povijesna činjenica tu melankoliju čini manje atraktivnom mnogim europskim narodima u bivšoj Istočnoj i Srednjoj Europi koji su trpjeli teret komunističkoga iskustva i koji se zasigurno ne prisjećaju te mračne prošlosti s nostalgijom. S obilježavanjem 30. godišnjice pada Berlinskog zida ljevičarska melankolija u odnosu na sovjetsko iskustvo na neki način biva nadvladana stvarnošću procesa nacionalne emancipacije i identiteta mnogih naroda bivšeg komunističkog bloka. Doista, Habermas opisuje pad Berlinskog zida kao „revoluciju nadoknade“.

I trideset godina nakon pada Berlinskoga zida svjedočimo kulturi
nekažnjivosti komunizma kao ideologije

Velike utemeljiteljske pripovijesti 20. stoljeća, nažalost, praktično ostvarenje pronašle su u nacionalsocijalističkoj rasnoj utopiji, fašističkoj utopiji i sovjetskoj komunističkoj utopiji. Unatoč tragičnim lekcijama povijesti totalitarizma 20. stoljeća, koje su rezultirale milijunima žrtava, te političke utopije još djeluju na latentnoj i melankoličnoj razini, poput soterioloških relikata. Riječ je o sekularnim religijama koje se, povijesno istrošene, mogu transformirati u arhaičnu nostalgiju, u melankoliju, kao odraz tuge zbog nestanka ideološke zajednice, političke referentne obitelji, proces kada se utopije (izvan mjesta) pretvaraju u ukronije (izvan vremena). Eric Voegelin, koji govori o političkim religijama, iznosi mesijansko-apokaliptični karakter lijevih i desnih utopija, još od prvih puritanaca. Za njega je politika uvijek utopijska jer poistovjećuje nebo i zemlju, a politika je pokušala u obliku modernih totalitarnih utopija ostvariti nebesko na zemlji... „Problem utopija jest što se one nažalost ostvaruju!“
Uvijek je teško prežaliti kraj neke ideologije u smislu mobilizacijske snage, pogotovo ako je desetljećima igrala ulogu referentne idejne matrice, poput socijalizma, marksizma i lenjinizma za mnoge generacije. Suočeni s očajem i nemoći koja i dalje raste, i kolapsom militantnih energija ljevice, i usprkos pozivima na melankoličnu politiku kao što je zagovara Jacques Rancière, na lijevoj strani kultiviramo stanovitu ciničku rezignaciju i prepuštanje autoparodiji.

Treba podsjetiti i da je najpoznatiji sovjetski bivši disident Vladimir Bukovski istaknuo kako pad Berlinskog zida nije ujedno kraj i poraz komunizma kao ideologije, te je pozvao na osnivanje međunarodnog suda za zločine komunizma u svijetu, poput onog koji je sudio nacizmu u Nürnbergu. Istina je da trideset godina nakon pada Berlinskog zida Zapad paradoksalno još uvijek ostaje sklon relativiziranju komunističkih zločina u ime tzv. antifašizma, i da upravo na slobodnom liberalnom Zapadu desetljećima opstaje i cvate filomarksizam ili dominira kulturni liberalni marksizam. Zbog odsutnosti „Nürnberga komunizma“, i trideset godina nakon pada Berlinskoga zida, svjedočimo kulturi nekažnjivosti komunizma kao ideologije i njezinu snažnom utjecaju u europskom establišmentu, u dominantnim akademskim, kulturnim i političkim krugovima.

Weberov „željezni kavez“

O dubinskom značenju pada Berlinskog zida još će se mnogo govoriti i pisati. Ono što je zaista razvidno jest da je takav simbolički događaj proizveo ono što Max Weber naziva „paradoks posljedica“: omogućio je nedvojbeno proces nacionalne, pojedinačne emancipacije i slobode onih naroda koji su trpjeli od komunističkog totalitarnog sustava, ali je ujedno stvorio vakuum neizvjesne budućnosti postbipolarnog svijeta u kojemu nestaju „figura neprijatelja“ koji je funkcionira kao kolektivni zli kontrasvijet i ujedno legitimirao apologetski diskurs trijumfa liberalne zapadne demokracije.

Raspadom komunističkog bloka nestao je jedan oblik birokratizacije i dehumanizacije ljudskog života, no proces društvene alijenacije nastavlja se i pod okriljem liberalnih demokracija u obliku opstanka Weberova „željeznog kaveza“, koji metaforično opisuje nastavak hegemonije procesa racionalizacije i instrumentalnog razuma u modernim društvima, koji umjesto emancipacije podčinjavaju pojedince fetišizaciji tržišta, tehnokratskoj racionalizaciji i tehnoznanstvenom poimanju svijeta i društva. Dakle, iako je željezna zavjesa pala, željezni kavez ostaje.