Glazba u zemlji čudesa

Dvadesetog ožujka 1991. Eric Clapton doživio je nezamislivu tragediju: smrt četverogodišnjega sina Conora. Nakon početnoga stanja šoka slavni je gitarist skladao dvije pjesme u kojima je pokušao kanalizirati vlastite osjećaje: Tears in Heaven i Circus. Prva, koja je napisana u suradnji s Willom Jenningsom, najprije je uvrštena u film Groznica (Rush, 1991), a poslije je, zajedno s drugom, izvedena u sklopu jednako poznata nastupa iz serijala MTV Unplugged. Iako su izazvale prigodnu medijsku pozornost, čini se da te dvije pjesme – primjereno emotivne i profinjeno aranžirane – ipak neće ostati urezane u kolektivnu svijest kao monumentalna kantautorova ostvarenja. To povlašteno mjesto zauzima Layla (album i pjesma) kao još jedna posljedica osobne tragedije i boli, ali drukčijeg karaktera – neuzvraćene ljubavi.

 
Novi album Nicka Cavea i prvijenac J. R. Augusta, Croatia Records, 2019.

No Clapton se primarno smatra gitarističkim herojem, a ne utjecajnim skladateljem, pa će Tears In Heaven i Circus ostati tek zanimljivim fusnotama u njegovoj karijeri. Nicka Cavea nedavno je pogodila slična tragedija, ali u glazbenom smislu ona je rezultirala drukčijom pričom – temeljitijom, dubljom i umjetnički zahtjevnijom. Za razliku od Claptonove, Caveova reputacija sazdana je od glazbe i literature, od rokerske nekonvencionalnosti i sofisticirana intelektualizma. Kao što je poznato, u srpnju 2015. njegov petnaestogodišnji sin Arthur pao je niz liticu blizu Brightona i preminuo. Veći dio pjesama za album Skeleton Tree, čije je snimanje tada bilo u tijeku, već je bio dovršen, pa se tek Caveov novi projekt Ghosteen u punom smislu može promatrati kao reakcija na vlastitu patnju. Riječ je o pažljivo koncipiranu albumu koji je, zapravo, završni dio trilogije započete s Push the Sky Away, a nastavljene sa Skeleton Tree.

Caveovi stihovi uvijek su bili slojeviti i nakrcani duhovnom simbolikom bez obzira na to u kakvu se aranžmanskom tkivu zatekli: agresivnom, (post)pankerskom, pomaknuto bluzerskom ili akustičnom. U skladu sa sumornim okolnostima i osobnim motivima, glazbenik je posljednjih godina evidentno fasciniran elektroničkim teksturama nalik ambijentalnim konstrukcijama Briana Ena ili zvuku Bowiejeve berlinske faze, uz nešto prog-rock aluzija iz ranih 1970-ih. Tjeskobne meditacije s temom smrti i smrtnosti teško se mogu smjestiti u primjereniji glazbeni kontekst, pri čemu se aranžmani oslanjaju na pijanističke poteze ključnoga Caveova suradnika Warrena Ellisa – na apstraktne sintesajzerske premaze ili sekciju gudača.

Stalno obilježje njegovih albuma ogleda se u gotovo opsesivnu seciranju mračne čovjekove strane. Estetika mračnjaštva i „rock-gotike“ provlači se poput neprekinute niti njegovim ključnim ostvarenjima. No u sadržaju novih pjesama ljudska patnja dobiva drukčiju, stvarnu i samim time užasniju – oživotvorenu – dimenziju.

Ghosteen je dvostruki album razlomljen na dva dijela: prvih osam skladbi autor obilježava terminom „djeca“, a drugi, sastavljen od dvije dugačke i jedne kraće skladbe, njihovi su „roditelji“. U korijenu naslova je „duh“ (ghost), no sufiks –een, odnosi se na umanjenicu: Nije teško dokučiti tko je mali, dobroćudni, „migrirajući“ duh, ghosteen, postavljen u središte promišljanja o gubitku, očaju i emotivnoj devastiranosti, o „nadi i beznađu“. O ljubavi u kojoj se, kao i uvijek, skriva izlaz. O tome kako „vratiti izgubljenu boju“ u svijet kojega je tragedija lišila smisla.

Riječ je o baladnom, ali slobodno konstruiranu materijalu, bez mnogo prave glazbe. Izvedbe su većinom oslonjene na recitacije. Cave rijetko pjeva u tradicionalnom smislu premda katkada – primjerice u 12-minutnoj naslovnoj temi – najednom izroni privid refrena ili kakav drugi himnički trenutak. No on odmah potone natrag, u ocean ambijentalnosti koji je gotovo u potpunosti oslobođen ritmičkih potisaka. Bubnjar The Bad Seedsa mogao je komotno otići na godišnji odmor.

Gotovo kičasta bajkovitost s ovitka – izravna aluzija na rajski prizor sa slike The Breath of Life američkog ilustratora Toma du Boisa – prelila se i u stihove. Protkana onozemaljskim prizorima (konjima u plamenu, krijesnicama, zvijezdama koje gasnu, motivima iz basni) lirika proizlazi iz autorova uvjerenja da proces zacjeljenja podrazumijeva ulazak iz svijeta boli u drukčije stanje – „stanje začudnosti“. Rezultat je elegično, na trenutke teško prohodno glazbeno iskustvo na rubu traumatičnog. Kao što je, uostalom, traumatičan i primarni motiv.

Besmisleno je i uzaludno na domaćoj sceni tražiti nešto poput Nicka Cavea, no ovih je dana napokon objavljen prvijenac Dangerous Waters (Croatia Records, 2019) Nikole Vranića – pseudonimom J. R. August.

Od naslova i prvih taktova teme Fisherking (The Meeting), njegov opus sluša se i čita kao oda prirodi i vlastitoj duhovnosti, pa su donekle osnovane usporedbe s Nickom Caveom, ali i drugim imenima iz bliže i udaljenije povijesti popularne glazbe. Referencije bi se u glazbenom smislu mogle kretati od Paula Simona i Nicka Drakea do Justina Vernona i sastava Fleet Foxes. Dodamo li tomu Vivaldija, Claudea Debussyja i klasičnu glazbu općenito, dobit ćemo potpuniju sliku njegovih glavnih utjecaja.

Mladi glazbenik iz Zaboka pseudonim je, kaže, preuzeo od djeda Augusta, „vrsnoga pripovjedača“. S druge strane, R je početno slovo pjesme Raven (Gavran) Edgara Allana Poea, pa se i taj podatak uklapa u njegovu prepoznatljivu, zatamnjenu, pesimistično-romantičnu, introspektivnu viziju života i umjetnosti. Uz iznimku poletne i u gospel uronjene Let’s Get Together, pjesme su redom primjer senzibilnih, minuciozno aranžiranih balada sazdanih od autorovih klavirskih poteza, sugestivno otpjevanih na uvjerljivom engleskom. To nije neobično – Vraniću je jezik formalna struka.

August nije na sceni od jučer. Dangerous Waters svojevrstan je presjek onoga što je u nezavisnoj produkciji objavljivao u manjim, EP-formatima, uz nešto novog materijala. Unatoč tome, njegov albumski debi ne zvuči kao kompilacija nego kao koherentno, zaokruženo djelo koje dobacuje visoko iznad prosjeka domaće pop- i rock-produkcije. Devetominutna The Brown Trout and the Nightingale tipična je manifestacija njegove muzikalnosti, pjesma himnička, duboko proživljena, sakralnog ugođaja istkana od začudnih motiva prirode, uz klavir i saksofonske međuigre. Kao i u Caveovu slučaju, mnogo je ovdje refleksije, a ako su njih dvojica na bilo koji način povezana – iako iz različitih pobuda – to je upravo stanje svojevrsne kreativne začudnosti.